U pravi čas
U Zagreb ih je stiglo petoro, oni i kolege zadnjih godina putuju svijetom i rade goleme skulpture od “smeća”, zapravo odbačenih komada drveta. I dok nam se prijestolnica ovoga užarenog kolovoza umalo potrovala u smeću koje više nisu htjeli na Jakuševcu, u zemlju u kojoj rijetko tko da reciklira i razvrstava otpad, britanski umjetnici stižu u pravi čas. Ti ljudi praktično demonstriraju da gomilu stvari ne treba bacati već upotrijebiti malo zdrava razuma, biti kreativan i – reciklirati.
Na nama ugodnih 29 stupnjeva Celzijevih londonska slikarica Jen Patterson blizu je toplotnog udara. Sjedi pod čempresima čije rijetke grane grade slabašan hlad i više puta pokušava zapaliti cigaretu. Razgovor ometaju bučni tramvaji što klize lošim šinama i bušilice njezinih kolega. Alat su donijeli sa sobom iz Londona, jer su im bušilica i blanja osnovna sredstva rada pa vole u ruci imati svoje. Giant Robots te velike skulpture uvijek rade od odbačenog drva koje recikliraju. U Zagreb su ih pozvali iz Muzeja ulične umjetnosti.
Doduše, ideja je bila da kad stignu ovamo sami prvo skupljaju drvo po Jakuševcu, ali već ih je ispred HDLU-a dočekalo puno hrastovih daščica, (ne)upotrebljivih ostataka iz neke tvornice.
Temeljna ideja
“Pa i ne mora biti drvo koje smo baš našli na smetlištu, bitno je da ga ljudi smatraju smećem, i da ga mi recikliramo, damo novu namjenu. Temeljna je ideja da inspiriramo ljude da i oni sami poprave staru stolicu, a ne da trče u dućan kupiti novu… ”, govori Jen.
Giant Robots okupili su se 2009. Od tada su radili skulpture u Irskoj, Ekvadoru, na Islandu, širom Ujedinjena Kraljevstva i u New Yorku.
“U Ekvadoru gotovo da i nemaju otpadaka, oni sve upotrebe, kao nacija su fenomenalno napredni u recikliranju, tako žive, to im dolazi iznutra.” Je li uzrok tolikom recikliranju siromaštvo ili nešto drugo? “Siromaštvo možda, no tek manjim dijelom, jer Quito više nije siromašan grad, tamo se galopirajuće gradi i razvija. No, ti ljudi gledaju kako im pred očima nestaju velike, moćne šume. I zato paze. Tamo svi recikliraju automatski”, priča Patterson.
Podsvijest grupe
Roboti ne rade kao roboti, dapače, traže inspiraciju u interakciji s lokalnim stanovništvom, a Hrvati su, dojam im je, ljubopitljiv narod. Mnogi zastanu i upitaju što to i zašto rade. “To je fenomenalno, jer mi nikako ne želimo doći iz Londona i nametnuti našu umjetnost, svaki taj razgovor nam pomogne da bolje razumijemo lokani kontekst.” Ne rade po nacrtu, vodi ih, kažu, “podsvijest grupe”. “Jako dobro se međusobno poznajemo, no zbog ograničenosti materijala i vremena djelo će biti iznenađenje i za nas…”
Zašto naziv Gigantski Roboti? “To roboti smo uzeli jer smo čuli da na više slavenskih jezika korijen riječi ‘robot’ zapravo znači ‘rob’, mi smo robovi umjetnosti”, smijući će John Campling, samoproglašeni ministar zdravog razuma unutar grupe. “Ja sam onaj koji brine, zabrinuti tip. Bitno mi je da sve funkcionira, da skela ne padne i tisuću drugih stvari oko konstrukcije”, kaže.
Zanimalo nas je hoće li biti jedna ili više skulptura? “Dobro pitanje… zapravo vjerojatno više. Postavit ćemo nešto na krov zgrade, nešto na plato ispred zgrade i dosta toga između stupova… trebalo bi biti tako da s jedne točke ne vidite cijelu skulpturu, da vas jedna po jedna vuku na obilazak uokolo…” Koliko znaju o povijesti zgrade? “O znamo puno, i o džamiji, minaretima… Ne dolazimo s predrasudama i nekim konceptom, već gledamo ljude, prirodu, osluškujemo sve oko sebe i tad nastane krajnja forma koja je uvijek odgovor na sredinu u kojoj stvaramo”, a dok govori svako toliko zavrti bušilicom.
Intrigantne stvari
Kako je to putovati svijetom, stati na neku javnu površinu i raditi pred svima? “Stalno učimo. Na Islandu su ljudi spontano radili s nama. U New Yorku su nas priveli policajci, a u Belfastu, koji je sličan Zagrebu po tome što imaju gomilu zapuštenog i praznog prostora po prizemljima zgrada u centru, baš kao i vi, ljudi su stalno pitali intrigantne stvari…”