Na izložbi su uhvaćeni dramski trenuci tokom sto godina
kinematografije, od zelene somotske haljine Skarlet O’Hare iz „Prohujalo
sa vihorom”, do crne pačke koju je Natali Portman nosila u „Crnom
labudu”. Ali seksepil i lepe žene nisu sve što ova izložba nudi – ona
krije moćnu i suptilnu poruku o značaju kostima u pripovijedanju priče.
Ovo je izložba o filmu, ne o modi, naglašavaju organizatori.
„Glamur je samo jedan od alata u procesu pripovijedanja”, kaže
profesorka Debora Nadulman Lendis, kustoskinja izložbe. „U ‘Pepeljugi’
njena haljina nije samo lijepa haljina već i suštinski dio naracije. Ljude
po prirodi privlače svijetle, sjajne stvari i one su oduvijek korišćene u
pričama da nam drže pažnju.
Ali pravi razlog zašto svi volimo
Dorotine crvene cipelice nije njihov izgled. One su talisman koji
predstavlja glavnu poruku ‘Čarobnjaka iz Oza: ‘svuda pođi, kući dođi’.
Ideja doma, gde smo bezbjedni i voljeni, dio je naše čovječnosti. Zato
volimo njene cipele”.
Savremeni film dobio je jednako prostora kao i istorijske drame
koje nam prvo padnu na pamet kad pomislimo na filmski kostim. „Kada čuju
za izložbu, ljudi vjerovatno prvo pomisle, ‘Oh, biće sve haljine iz
vremena Džejn Ostin. Ne očekuju da vide kravavu jaknu koju je Brus Vilis
nosio u ‘Umri muški’”, kaže Lendisova.
Svoje mesto dobili su i
Trevis Bikl iz „Taksiste”, kauboji iz „Planine Broukbek” i prva
postavka „Ousšenove jedanaetorke” (Ocean’s Eleven/ Igraj svoju igru).
„Najbolji kostim je onaj koji je nevidljiv”, kaže kustokinja, koja
je i sama dizajnirala garedrobu za film o Indijani Džounsu i za spot
„Thriller” Majkla Džeksona, „jer filmski kostim nema veze sa odećom
koliko sa likovima koji je nose.
Naš posao nije da samo
napravimo dobar kroj nekog modela, već da učinimo sve što možemo da bi
lik bio što uvjerljiviji, ne da biste vi gledali u odeću”.
Izložba je kritika „svih onih loših filmova koji su osvojili ‘Oskara’ za
kostim. To aposlutno nije primjer uspješne kostimografije”.
Izložba vodi posjetioca na putovanje praćeno muzikom Džulijena Skota koji ju je komponovao specijalno za ovu priliku.
Filmski inserti, intervjui, skice i ključni dijelovi iz scenarija prate izložene kostime.
Suptilnosti i kontradikcije istorijskog kostima istražene su u dijelu
posvećenom filmskim kraljicama Elizabetama, među kojima su haljine koje
su nosile Bet Dejvis, Džudi Denč i Kejt Blanšet; one pokazuju kako je
svaki film dočaravao Devičansku kraljicu na svoj način, pri tom ostajući
vjeran istoriji.
Čuvena zelena haljina koju je nosila Kria Najtli u filmu
„Pokajanje” (Atonement) u sceni smeštenoj u 1935. godinu izložena je uz
šljokičastu zlatnu haljinu koju je nosila Kerol Lombard u klasiku „Moj
čovek Godfri” iz 1936, gde se vidi kako je kostimografkinja Žaklin Duran
osvežila glamur te decenije kako bi ga približila savremenoj publici.
Veliko finale izložbe čini postavkla filmskih legendi iz blokbastera
koja nije organizovana po deceniji ili žanru već po sistemu heroja i
zlikovaca. Tako jezivi lik Havijera Bardema iz filma „Nema zemlje za
starce” stoji rame uz rame sa Drakulom, dok su Džejms Bond i Han Solo u
društvu Harija Potera.
U središtu izložbe je strastveno uvjerenje u čovječnost filmskog
stvaralaštva. Harison Ford jednom je rekao da je „uloga glumca da služi
kao ogledalo. Moja posao nije da vam pokažem da moj lik i ja imamo nešto
zajedničko. Moj posao je da vam pokažem da vi i lik – čak i onaj koji
možda djeluje pomalo luckasto – imate nešto zajedničko”.
Ključna
uloga kostimografa u tom procesu jeste tema ove očaravajuće izložbe.
„Kostimografija se tiče duše, ne površnosti. Hteli samo da vam ponudimo
praznik za oči ali i za um”, kaže Lendisova. „Mislim da ovde ima dosta
materijala za razmišljanje”.
Izložba je otvorena do 27. januara 2013.