Ovotjedna televizijska emisija »Puls Hrvatske« imala je potencijalno zanimljivu temu o glumcima i društvu. Neka od pitanja bila su: koliko glumci promiču vrijednosti slobode i dostojanstva čovjeka, u kojoj mjeri glumci mogu promijeniti društvo, odgaja li kazalište za kritičnost? Sukladno postavljenim tezama, očekivao se razgovor o društvenom angažmanu glumaca i društveno angažiranim predstavama, o čemu na kraju nije bilo mnogo riječi. Najviše prostora posvećeno je kazališnim festivalima koje po manjim hrvatskim mjestima i gradovima vode poznati glumci, ali o njihovom privatnom i još više društvenom angažmanu na pozornici nismo doznali mnogo.
Nije dotaknuta ni tema glumaca, i općenito umjetnika, koji pristaju uz određene političke opcije, a nitko se nije sjetio ni vremena kad je kazalište bilo u službi politike. Sjetimo se proslave rođendana Franje Tuđmana u središnjem narodnom kazalištu, gdje su u čast tadašnjeg predsjednika, u kičasto režiranom igrokazu, nastupili hrvatski glumački i operni prvaci. Na to podsjeća i predstava »Bakhe« Olivera Frljića , ali njega nismo vidjeli u »Pulsu Hrvatske«. Da je tema bila »glumci i politika«, prisjetili bi se i vremena kad su se uslijed nacionalističkih i političkih polarizacija stvorile opreke Ena Begović – Mira Furlan i Zlatko Vitez – Rade Šerbedžija . Od svega izrečenoga u spomenutoj emisiji možda je bila najinteresantnija poruka jednog gledatelja koji smatra da glumci i političari moraju biti različiti spol i da bi glumci trebali prokazivati političare.
S time bi se mogli složiti, jer je kritičnost prema društvu oduvijek bila jedna od osnovnih zadaća kazališta. Razgovor u studiju HTV-a na kraju se sveo na šaljivi komentar da su političari sjajni glumci, možda i bolji od pravih glumaca. Doslovna ilustracija za to je slučaj kad je u Rijeci na sceni HNK-a, doista kao glumac u dječjoj predstavi, nastupio riječki gradonačelnik Vojko Obersnel.
Otvorena potpora
No, dok u Hrvatskoj umjetnici uglavnom sramežljivo podržavaju određene političare, pjevajući, svirajući ili glumeći za njih (ponekad i za novac), primjer francuskog glumca Gérarda Depardieua pokazuje da ta potpora može biti jasna, glasna i vrlo otvorena. Depardieu je tako javno obznanio da će tijekom kampanje podržavati konzervativnog kandidata Nicolasa Sarkozyja, kojega neki smatraju najomraženijim europskim čelnikom. Za razliku od toga, svoga omiljenog političara Depardieu je nazvao »iskrenim i poštenim«, prozivajući Sarkozyjeve kritičare. Isto tako, francuski glumački veteran izjavio je da voli Fidela Castra i Ivana Pavla II. Usporedno s javnom podrškom Sarkozyju, Depardieu je pristao glumiti bivšeg predsjednika MMF-a Dominiquea Straussa-Kahna u filmu Abela Ferrare. Dok mu se Sarkozy sviđa, Straussa-Kahna glumit će baš zato jer ga – ne voli. Vezano uz to je izjavio: »Nije drag čovjek i mislim da je, kao i svi Francuzi, pomalo arogantan. Ja ni inače baš ne volim Francuze. On je pravi Francuz – arogantan, uobražen, pogodan za glumačku interpretaciju«.
Glumci, kao i svi ljudi, privatno imaju svoje simpatije, no u svom poslu često moraju glumiti i one koji im se osobno ne sviđaju. Dapače, većina glumaca čak ističe da im je draže glumiti negativce jer je to veći izazov. Kad je riječ o društvenom angažmanu glumaca, sve što je izrečeno na pozornici ili u filmu ne mora biti osobito angažirano, no činjenica je da svaki tekst u sebi ima upisanu neku vrstu ideologije.
Glumac nije statist
U svakom slučaju, glumac nikad nije i ne bi trebao biti statist, već subjekt onoga u čemu glumi. Tema odnosa glumaca i politike možda je najbolje obrađena u filmu »Mefisto« Istvána Szaba , prema romanu Klausa Manna. Književni predložak napisan je na temelju života njemačkog glumca Gustafa Gründgensa , a razrađuje sudbinu umjetnika i moralne dileme pojedinca u totalitarnom društvu. U filmu glumca Hendrika Höfgena utjelovljuje Klaus Maria Brandauer, koji je uspio sugerirati svakodnevnu, svevremensku prirodu konformizma svojega lika. Duhovita i gorka ironija vidi se u usporedbi prizora iz kazališta u kojima junak glumi Mefista, te prizora iz njegova privatnog života u kojemu je on taj koji prodaje svoju dušu. Glumac Hendrik Höfgen, inače ljevičar, više od svega želi postići uspjeh pa u vrijeme nacizma od režima, odnosno premijera osobno, dobiva položaje i priznanja, ali se zauzvrat mora odreći starih prijatelja i ostaviti ljubavnicu koja je mulatkinja.
Faustovska prodaja (glumčeve) duše prisutna je i u filmu »Rosemaryna beba«, koji je prema romanu Ire Levina režirao Roman Polanski . U središtu radnje je mladi i sretno vjenčani par Rosemary (Mia Farrow) i Guy Woodhouse (John Cassavetes). Guy je perspektivni glumac, željan slave, kojemu nedostaje tek jedna prava prilika da se iskaže u glumačkom svijetu. Sklapanjem pakta, doslovno s vragom, karijera glumca iznenada kreće uzlazno – on dobiva ulogu na Broadwayu nakon što je glavni glumac iznenada oslijepio. Prilika za Guya znači i veće prihode, a što je i tko je Rosemaryna beba zastrašujuća je spoznaja na kraju filma. Kakvi su stvarni motivi Gérarda Depardieua teško je reći, no u ovakvim i sličnim dodvoravanjima umjetnika političarima uvijek ima nešto zazorno. I u ovom slučaju vrijedi poslovica »tko s vragom tikve sadi«…Ili, pardon, s političarima?