Zašto je nama ljudima tako teško usvojiti nove, zdravije navike? E, pa, zato što volimo postavljati ambiciozne ciljeve. Usvajanje skromnih navika mnogo je manje uzbudljivo od velikog, cilja.
Uzmimo, na primjer, fizičku aktivnost.
Mnogi od nas, kada odluče da počnu trčati, odmah zamisle sebe kako trče polumaraton i naprave sebi ambiciozan plan treninga. Međutim, tog plana se, u najboljem slučaju, drže tek nekoliko sedmica – i na kraju se njihov grandiozni cilj pretvori u još spektakularniji neuspjeh.
Nakon toga uslijedi period kada odete u drugu krajnost i ne ustajete sa kauča, uprkos svijesti o važnosti fizičke aktivnosti za dobro zdravlje. Uprkos tome što znate da bi redovno vježbanje prepolovilo rizik od srčane bolesti. Uprkos spoznaji da fizička aktivnost radikalno smanjuje vjerovatnoću da ćemo dobiti rak ili dijabetes i da je barem jednako efikasna kao i lijekovi kada je riječ o borbi protiv depresije i anksioznosti, da poboljšava pamćenje i učenje, te čini naš mozak bržim i snažnijim.
Zašto izbjegavamo vježbanje iako sve to znamo?
Istina je da naša sposobnost da postignemo svoje ciljeve – da steknemo novu naviku poput redovnog treninga ili da promijenimo svoje ponašanje na bilo koji način – zapravo ne zavisi od razloga zbog kojih to činimo ili od dubine naših uvjerenja. Takođe ne zavisi od naše spoznaje o dobrobiti određenog ponašanja, pa čak ni o snazi naše volje.
Umjesto toga, zavisi od naše spremnosti da budemo loši u aktivnosti koju želimo da usvojimo kao redovnu.
A mi mrzimo biti loši u nečemu. Volimo biti dobri u onome što radimo i onda prestanemo vježbati jer ne želimo biti loši.
Evo zašto moramo biti spremni da budemo loši. Da bismo bili dobri u nečemu, potrebno je da naš trud i motivacija budu dosljedno na visokom nivou. Što nam je nešto teže učiniti, potrebno nam je više motivacije, a motivacija nije nešto što možemo dozirati po potrebi. Htjeli mi to ili ne, motivacija dolazi i odlazi, a kada motivacija opadne, skloni smo ići linijom manjeg otpora i odustati od svakog napora.
Usvajanje novih navika zahtijeva puno truda jer je svaka promjena teška. Za promjenu je potrebna velika motivacija, na koju ne možemo računati, pa najčešće ne radimo ono što bi trebalo.
Kako sam onda uspjela?
Da bih uspostavila rutinu vježbanja, morala sam sebi dopustiti da budem loša u tome. Morala sam prestati pokušavati biti prava sportistkinja.
Ponovno sam počela vježbati trčeći samo jednu minutu — da, tako je, 60 sekundi. Svako jutro nakon što sam oprala zube, presvukla se i izašla kroz vrata, s jedinim ciljem – da trčim jednu punu minutu.
Ovih dana obično trčim 15 ili 20 minuta u komadu. Ali u danima kada mi potpuno nedostaje motivacije ili vremena, ipak napravim tu jednu minutu. A ovaj minimalan trud uvijek se pokaže boljim nego ništa.
Možda ste se pronašli. Možda ste i vi podbacili u jednom od svojih pokušaja da promijenite svoje navike nabolje. Možda želite koristiti manje plastike, više meditirati ili biti bolji u bilo kojem aspektu svog života. Možda želite napisati knjigu ili jesti više povrća.
Imam sjajne vijesti za vas: možete uspjeti u svemu što zamislite, počevši od sada!
Jedini uslov je da se prestanete truditi biti tako dobri. Moraćete odustati od svojih velikih planova, barem privremeno. Morate sebi dopustiti da učinite nešto toliko neznatno da je i to tek malo bolje nego da ne radite ništa.
Zapitajte se: Kako možete svesti svoj plan na nešto tako minimalno da biste to mogli činiti svaki dan bez puno muke? Dakle, ako vam je veliki cilj jesti puno povrća, možda biste mogli početi dodavanjem jednog lista zelene salate u svoj sendvič.
Ne brinite: u konačnici ćete moći učiniti daleko više. Ovo ponašanje “bolje išta nego ništa” nije vaš krajnji cilj. Ali za sada je ključno da učinite nešto što je toliko lako da je izvodljivo čak i kada vam ništa u životu ne ide po planu.
Tih je dana bolje raditi neštp krajnje neambiciozno nego ne učiniti ništa. Jednominutna meditacija opušta i umiruje. Jedan list zelene salate sadrži pola grama vlakana i važne hranjive tvari. Jednominutna šetnja dovodi nas vani i krećemo se, što je našem tijelu zaista potrebno.
Pokušajte se ponašati u skladu sa principom “bolje išta nego ništa”. Vidite kako vam ide. Vaš cilj je PONAVLJANJE, a ne velika postignuća.
Dopustite sebi da budete osrednji u bilo čemu što pokušavate učiniti, ali budite osrednji svaki dan.
Napravite samo jedan korak, ali taj korak činite svaki dan.
A ako vam se ovaj princip “bolje išta nego ništa” ne čini kao rješenje, sjetite se da morate početi od nečega i da je početak najčešće zapravo i najteži dio.
Kada počinjete sa praktikovanjem neke aktivnosti, uspostavljate neuronski put u svom mozgu za novu naviku. Zbog toga je mnogo vjerovatnije da ćete s vremenom uspjeti i sa nečim ambicioznijim. Jednom kada naviku “usadite” u svoj mozak, možete to učiniti bez razmišljanja i, što je još važnije, bez potrebe za puno volje ili truda.
Princip “bolje išta nego ništa” omogućiće vam da stečenu naviku lako ponavljate, opet i opet, sve dok to ne počnete praktikovati na autopilotu. To ćete raditi čak i kad niste motivisani, čak i kad ste umorni, čak i kad nemate vremena. Jednom kada počnete funkcionisati na autopilotu, to će biti taj magični trenutak kada vaša navika može početi organski da se širi.
Nakon nekoliko dana trčanja od jedne minute, počela sam osjećati istinsku želju da nastavim trčati. Ne zato što sam osjećala da bih trebala više vježbati ili da moram učiniti više da impresioniram ljude, već zato što mi je bilo prirodnije nastaviti trčati nego stati.
Moram vas upozoriti: trenutak u kojem više niste voljni učiniti nešto neambiciozno je trenutak u kojem rizikujete sve.
Onog trenutka kad pomislite da biste trebali učiniti više, nailazite na poteškoće. To je trenutak kada vaša aktivnost više neće biti laka, pa čak ni ugodna. Dakle, to je i trenutak koji će od vas zahtijevati puno više motivacije. A ako nema motivacije, tada ćete završiti buljeći u svoj telefon ili ćete ostati na kauču hipnotisano gledajućo TikTok videe ili Netflix.
Cijela ideja iza principa “bolje išta nego ništa” je da vaš cilj ne zavisi od motivacije. Ne zavisi ni od toga da li imate puno energije i ne morate biti dobri u tome. Sve što je potrebno jeste da budete voljni biti krajnje neambiciozni – zadovoljiti se činjenjem nečega što je samo mrvicu bolje od ničega.
Sretna sam što mogu prijaviti da sam nakon mjeseci borbe sada redovna trkačica. Postala sam to dopuštajući si da budem loša u tome. Iako me ne možete nazvati sportistkinjom – u mojoj budućnosti nema polumaratona – ja sam dosljedna.
Da parafraziramo Dalaj Lamu, naš cilj nije biti bolji od drugih ljudi; samo da budemo bolji od jučerašnjeg sebe. A to definitivno jesam. Ispostavilo se da, da bismo rasli kao ljudi, trebamo učiniti tek nešto neznatno. Kada napustimo svoje velike planove i velike ambicije da bismo preduzeli prvi, maleni korak, tada mijenjamo se. I, paradoksalno, u tom sićušnom pomaku zaista se rađaju naši veliki planovi i velike ambicije.
Ovaj tekst je prilagođeni govor iz TEDxMarin Talk.