Dominika Roseclay, pexels.com
Studija koju je vodila etolog (stručnjak za ponašanje životinja)
Elodi Brifer, sa Univerziteta u Kopenhagenu, otkrila je da su ljudi koji
su imali veću empatiju bolje osjetili emocije životinja, samo na osnovu
zvuka. Studija je nastavak istraživanja čije je rezultate Briferova
objavila u maju, u kojoj dokazuje da životinje prepoznaju i reaguju na
emocije u našem glasu.
Briferova i njen tim prikupili su snimke vokalizacija domaćih
životinja (uključujući svinje, konje, koze i goveda) i divljih životinja
(uključujući divlje svinje i divlje konje).
Jedan dio snimaka je imao zabilježene vokalizacije životinja kojima
su izražavale pozitivne emocije – kada dobijaju hranu ili se raduju
ponovnom susretu sa prijateljima.
Drugi snimci su zabilježeni kada je životinja bila uplašena, pod
stresom ili izolovana. Brzina otkucaja srca domaćih životinja i pokreti
divljih životinja korišćeni su kao mjera koliko su snažno izražavali
emocije ili „emocionalno uzbuđenje“ u vrijeme kada je određeni zvuk
proizveden.
Ljudski glasovi su takođe bili uključeni u ovaj tonski zapis.
Istraživači su angažovali glumce da izgovore neke besmislene riječi
pozitivnim i negativnim tonom.
Dva različita snimka vokalizacije iste životinje – jedan sa niskim
uzbuđenjem i jedan sa visokim – preslušala su 1.024 učesnika studije iz
48 zemalja.
Učesnici su takođe zamoljeni da popune upitnik koji mjeri nivo empatije na osnovu indeksa interpersonalne reaktivnosti.
Ovaj indeks mjeri četiri osobine koje karakterišu empatične osobe:
sklonost da uvaže i usvoje tuđe mišljenje, nivo simpatije prema drugima,
prepoznavanje kada su drugi u nevolji i zamišljaju sebe u izmišljenim
situacijama.
Sve u svemu rezultati pokazuju da su ispitanici u više od 50
procenata tačno protumačili značenje oglašavanja životinja, što je bolje
nego da su nasumično birali odgovore.
„Ljudi su bili pouzdaniji kada su detektovali nivo emocionalnog
uzbuđenja nego vrstu emocija kod životinja. To je možda tako zato što je
uzbuđenje odgovor na stres koji je evolutivno sačuvan kod sisara, a
generalno je predstavljen visokofrekventnim zvucima“, istakla je autorka
studije.
Pol i nivo obrazovanja nisu imali uticaja na sposobnost ljudi da
tumače oglašavanje životinja, ali starost jeste, pri čemu su ljudi
starosti od 20 do 29 godina bili najbolji, a sposobnost je opadala s
godinama.
Ispitanici su bolje prepoznavali zvuke koje su proizvodili ljudi i
domaće životinje, nego divlje. Oni koji imaju stalan kontakt sa
životinjama bolje su ih razumijeli, što upućuje na zaključak da se
komunikacija među vrstama može poboljšati kroz više kontakata i praksu.
Učesnici studije koji su imali visok indeks empatičnosti bili su u stanju da bolje razumiju značenje životinjskih zvukova.
Ovaj nalaz se poklapa sa rezultatima druge studije u kojoj je
ustanovljeno da su ljudi koji su imali veću empatiju prema mačkama bolje
razlikovali da li je njihovo mjaukanje povezano sa pozitivnim
iskustvima (poput četkanja) ili negativnim iskustvima (poput izolacije).
Moguće je obučiti ljude da poboljšaju svoje razumijevanje emocionalnog života životinja, kaže etolog Elodi Brifer.
„Kada učenici urade test na času, u prosjeku daju 50 odsto tačnih odgovora iz prvog pokušaja“, dodaje naučnica.
„Kada sa njima razgovaramo o zvucima i prenesemo im znanje koje imamo
o vokalizaciji životinja, rezultati im se poprave. U drugom pokušaju,
obično daju više od 70 odsto tačnih odgovora.“
Ovo istraživanje upućuje na zaključak da svi sisari imaju zajedničke karakteristike emocionalnog sistema.
Rad je objavljen u Royal Society Open Science.
Izvor: RTS