”Na samom početku 80ih u novinama sam pročitao da je u Partizan iz
Galenike došao još jedan dečko koji obećava, čudnog prezimena koje iz
prve nisam mogao ni da zapamtim. Komentari u stilu : odličan u skoku,
izuzetna igra glavom, gromovit šut, istančan osećaj za gol… i slični
nisu me ni najmanje obradovali. Na nekoliko manjih utakmica taj Dragan
Mance je zaista davao golove ali ja u njemu nisam video centarfora koji
ce zadovoljiti apetite vernog JUGa. U to vreme smo pored večitog Moce
imali ubojit tandem Živkovic-Varga i nisam verovao da njihovu slavu može
pomutiti ovaj nasmejani novajlija. Prvi put sam ga gledao na derbiju na
marakani u oktobru 1981. godine. Posle tri uzastopne pobede, krenuli
smo na marakanu da je konačno osvojimo. Tekma je rešena već u 5. minutu,
Milko je iz sumnjive pozicije postigao jedini gol. Ješića je zamenio
Mance da bi pojačao ofanzivu ka Zvedinom golu, ali nismo imali sreće.
Dragan, sem jednog odličnog šuta nije mnogo pokazao, ali videlo se da
ume da se postavi i dobro se kretao. Uverio nas je da ima osećaj za gol i
da će eksplodirati ako bude uporan.
I u prolećnom delu smo
izgubili od cigana. Ponovo je škripalo u napadu, ponovo je Mance ušao
kao rezerva, promašio dva zicera i ponovo je JUG uzdisao za
neiskoristenim sansama. Naši navijači iz Zemuna su tvrdoglavo hvalili
visokog centarfora, a mi smo sumnjičavo vrteli glavom. Jednostavno, na
većim utakmicama nije umeo da se snadje i svi smo se pitali koliko jos
treba da čekamo da najzad proradi. Dosla je i ta fantastična sezona
1982/83 u koju je naš tim ušao veoma ambiciozno. Jedini konkurent,
Blaževićev Dinamo biva torpedovan u sred Zagreba 4-3, Mance briljira i
posle gola trči prema vernim Grobarima da podeli radost.
Maksimir u
suzama, da li je Partizan šampion a da se jesenji deo prvenstva nije ni
završio? Na Marakani uzimamo bod, ponovo sudijska kradja, ali
fantastični Mance posle Žiletovog dodavanja glavom dovodi JUG u trans i
Partizan do jesenje titule. Drugi deo šampionata, posle traljavog
početka nastavljamo gazeći sve pred sobom. A sada već najbolji
Jugoslovenski centarfor sve češće trči slavljeničkim sprintom prema
Grobarskoj tribini. U već legendarnoj utakmici sa Zagrebačkim Dinamom na
Marakani, Mance i Trifunović dovode Grobare do ekstaze. Posle 0:2 na
poluvremenu, uz nadrealnu grmljavinu sa tribina stižemo do šampionskih
2:2.
Tada sam prvi put primetio nešto iracionalno. Po školskim
klupama, po zidovima gradova, po seoskim tarabama vidjam sve češće
ispisanu reč – Mance. Mnogo češće nego Partizan ili Grobari. Mnogi
navijači stiču nadimak Mance tako da smo došli u grotesknu situaciju da
kada na utakmici viknete prezime večito nasmejanog centarfora, okreće se
desetine navijača.
A onda 04. juna 1983 godine, na naš
stadion dosla je Zvezda. Bili smo naoštreni kao nikada, jurili smo
cigane po celom gradu. Na JUGu otetih crveno belih znamenja skoro kao i
na njihovoj tribini. A taj ratnicki filing imali su i igrači pa tako svi
cigani ovog sveta zaobilaze ovaj datum kao da nikada nije ni postojao. A
jeste! Jedan od najlepših vidjenih voleja u istoriji fudbala zaustavlja
prečka. Crno beli bombarder u 35. minutu ponovo gadja u prečku a u
nastavku akcije Varga donosi prednost 1:0, sto je bio rezultat i
poluvremena. Pauza važi samo za igrace, pesma razularenog JUGa ledi krv u
žilama. U nastavku nam Korolija ne svira čist penal, ali na to smo vec
navikli, tada nas niko nije mogao zaustaviti. Posle prečke trese se i
mreža – Mance, Mance, Mance… Cigani smanjuju na 2:1, all razigrani
Zemunac nadmudruje Stojanovića i klizi na kolenima ka JUGu. Na kraju 3:2
i šampionski pehar može da se puni šampanjcem.
Idol je rodjen,
legenda živi! Posle dugog vremena Partizan ima devetku za ponos,
razbijača svih bunkera i defanziva modernog fudbala. Sledeća sezona nije
bila tako uspešna. Bill smo drugi, a nakon poslednjeg kola protiv
Željeznicara u Beogradu (0-1), Grobari ulaze u prostorije kluba i
pevaju. Igraci su sa nama, Mance okreće turu pića, peva se – i kada ne
budeš prvi ti…
U kupu UEFA, te 1984. godine Dragan Mance nam
je priredio jos jednu čaroliju. U Londonu, protiv QPR postigao je gol o
kome se jos i danas priča. Izgubili smo 6-2, a u revanšu ih razneli 4-0
i prošli u drugo kolo. Ako se po nečemu pamte ove utakmice to je
navijanje i pomenuti gol, koji je verovatno najlepši gol u istoriji FK
Partizan.
Manceovi projektili su se redjali kao na traci, a Mancea su svuda
pratili pokliči Grobara. Veza navijača i njihovog božanstva, protivnika
je dovodila do očajanja.
Mance nije osetio slavu najvećih
fudbalskih veličina, ali je u našim okvirima bio ubedljivo najbolji
centarfor. Ono što je njega izdvajalo od drugih fudbalera bila je
njegova pojava, delovao je kulturnije, oblačio se moderno, nije slušao
narodnjake (voleo je Dire Straits i Rod Stewarta) i jednostavno odudarao
od slike prosečnog fudbalera.
3. septembra 1985. – šok! U
saobraćajnoj nesreći, u svojoj 23. godini, gine centarfor Partizana –
Dragan Mance, na novosadskom putu prema Beogradu.
Prvu narednu
utakmicu smo trebali da igramo u Niksiću pred TV kamerama vec 5.
septembra ali je zbog tragičnog dogadjaja meč odložen. U nedelju 08.09. u
Beograd je dolazila Priština čiji čelnici nisu imali razumevanja za
našu nesreću i nisu hteli da odloze tekmu. Mislim da je to bilo
najpotresnije veče navijača Partizana, minut ćutanja je bio propraćen
šapatom na Jugu. Pesme koje su bile spevane za tih pet teških dana,
pevane su nonstop.
Skandiranje “igrajte za Dragana” još je više
onespokojilo igrače koji se nisu najbolje snašli pod velikim psihološkim
pritiskom. Kontre Vokrija i Batrovića i povici šiptara sa severa
razgnevili su Jug koji je počeo da ih vredja. U poslednjem minutu
Radanović daje gol, prekriva lice šakama, svi smo euforični. Kao da je
sam Bog pisao scenario, jeziva mešavina različitih osećanja preplavila
je stadion JNA – tuga, radost, inat, očaj, totalno ludilo nas vode kod
igraca i rukovodstva kluba gde se sa suzama u očima nastavlja pevanje u
slavu pokojnog Dragana Mancea.
Godine prolaze, na onaj svet se
odlazi i po redu i preko reda. Keva me i danas prekoreva recima: ” Sine
umirali su ti i dede i babe i tetke i strine i ovi i oni ali suzu nisi
pustio, a kada je poginuo onaj Mance nisi mogao da govoris. Ne umem to
da objasnim ni njoj ni sebi.
I danas mi pred očima prolaze
trenuci koji me vezuju za njega – momenat kada lopta ulazi u gol, onaj
kratkotrajan muk stadiona pred eksploziju oduševljenja, njegov trk i
klizanje prema vernom jugu. Nisam siguran da sam doživljavao lepše
trenutke.
Slava mu.