Razgovor sa njim jedinstvena je prilika da se na jednom mestu dobije odgovor ko je danas Dragan Bjelogrlić u Srbiji.
Ovo je intervju u kom prvi put otvoreno i na jednom mestu govori o napadima na njega i njegovu porodicu, o filmovima koje namerava da snimi, o protestima današnjim i nekadašnjim, o strahovima za vreme koje je pred nama, o tome koji su zaista njegovi politički stavovi i kakve su zaista njegove političke ambicije.
Kako je dodao, sveopšta apatija uz tihi konsenzus mirenja sa izgubljenom bitkom za normalno društvo, uz neizbežnu i netačnu argumentaciju ‘da je ovde uvek tako bilo’, činila ga je dezorijentisanim i usamljenim u nadanjima.
„Onda su se desili protesti, uz ogroman strah od ponovnog razočaranja, prigrlila me je zaboravljena energija buntovnog Beograda. Nova mladost na ulicama ulila mi je novu nadu. Ako ništa drugo, nisam bio više usamljen“, rekao je Bjeloglić .
On je u velikoj ispovijesti za Nedeljnik izjavio i da postoje “ ovakvi i onakvi glumci“.
„Postoje veliki glumci i postoje legende. A legende su to bile ne samo zbog glumačkog talenta već i zato što su umele da osete puls naroda i da reaguju kad treba “ istakao je Bjelogrlić.
Pošto kao glumac i režiser voliš da razmišljaš u slikama, kako izgleda Srbija koju bi voleo da snimiš?
Srbija ne može biti ništa drugo nego tradicionalna. Kada bi se ona bazirala više na čuvenom domaćinstvu, a manje na pokazivanju srpstva, bilo bi idealno. Manjifiko mi je skoro rekao: ja sam kao Srbin iz dijaspore viđao Srbe devedesetih koji su bili malo zajebani, ali uvek lagani i nasmejani (negde suštinski superiorni). A sada, poslednjih nekoliko godina, vidim samo neke “ljute Srbe”. Oni kao da su ljuti na sve oko sebe, reže na sve oko sebe, i time samo pokazuju svoju inferiornost.