1. Ne očekuj da tvoje dijete bude kao ti, ili onakvo kakvo bi ti želio da bude. Pomozi mu, da postane samosvojan čovjek, a ne tvoja kopija.
2. Ne traži od djeteta da ti plati za sve što si za njega učinio. Dao si mu život; kako ti se može zahvaliti? On će dati život drugome, drugi trećem… to je zakon nepovratne zahvalnosti.
3. Ne sveti se djetetu za uvrede koje su te snašle, da u starosti ne bi jeo gorak kruh. Jer što si posijao to će i nići.
4. Ne potcjenjuj djetetove probleme. Svakome je dat život u skladu sa snagom koju ima, i budi siguran da njemu nije lakše nego tebi, a može biti da mu je i teže, jer nema iskustva.
5. Ne ponižavaj ga.
6. Ne zaboravi da su najvažniji čovjekovi susreti u životu – susreti sa djecom. Obraćaj više pažnje na njih – mi nikada ne možemo znati koga srećemo u svom djetetu.
7. Ne muči sebe ako ne možeš nešto učiniti za svoje dijete. Sjeti se, djetetu je uvijek nedovoljno ako nije učinjeno sve.
8. Dijete nije tiranin koji vlada čitavim tvojim životom, i nije samo plod od krvi i mesa. Ono je ta dragocjena čaša koju ti je Život dao, da je čuvaš i razvijaš u njoj stvaralački plamen. U toj oslobođenoj, rasplamsanoj ljubavi majke i oca, raste, ne „naše“, ne „moje“ dijete, već duša koja nam je povjerena na čuvanje.
9. Nauči da voliš tuđe dijete. Nikada ne čini tuđem djetetu ono što ne želiš da čine tvom.
10. Voli svoje dijete uvijek – i kada je netalentovano, nesretno, odraslo. Razgovaraj s njim – raduj se, jer dijete je praznik, dokle god je s tobom.
________________________
Januš Korčak bio je pedijatar i pedagog. Pisao je dječije knjige i borio se za prava dece. Godine 1942. dobrovoljno je pratio svoje štićenike iz sirotišta u Varšavskom getu u nacistički logor Treblinka. Ta slika je obišla svijet – na platnima, crtežima ili kao statua: muškarac među djecom, najmanje od njih na njegovoj ruci, drugo ga prati držeći ga za ruku, na putu ka nacističkom logoru. U rano jutro 5. avgusta 1942. godine SS-vojnici su ispraznili jevrejsko sirotište u Varšavskom getu. Vođa sirotišta Januš Korčak pratio je svojih 200 štićenika do mjesta sa kojeg su svi zajedno transportovani u logor Treblinka. Poljsko-jevrejski ljekar imao je mogućnosti da izbjegne smrt, ali je odbio svaku pomoć poznanika i prijatelja, jer nije želio da ostavi djecu na cjedilu. Na kraju je sam ubijedio SS-vojnike da ga puste da ide zajedno sa djecom.
„U svim jevrejskim getoima u Poljskoj koju je okupirao Hitler, vaspitači, učitelji i ljekari su išli u smrt zajedno sa djecom o kojoj su se starali. To ima veze sa osjećajem odgovornosti tog vremena“, objašnjava biograf Joana Olčak-Roniker u razgovoru za Dojče vele