Posle četiri decenije književnog rada u kojem je postao sinonim za priču i pripovedanje, David Albahari vratio se svom početku. Iz Kanade, koja je njegov drugi dom već 19 godina, doputovao je u Novi Sad da primi nagradu “Milovan Vidaković” na 7. međunarodnom festivalu proze. Potom će na užički festival.
Nisam došao praznih ruku. Dve nove knjižice priča daću novosadskom izdavaču “Čarobnoj knjizi” jer me to vraća na sam moj početak, kada su moje knjige objavljene u Matici srpskoj – kaže u intervjuu autor tri knjige eseja, desetak zbirki priča i 14 romana.
Kako napreduje vaš novi roman?
Napisao sam oko dve trećine, trebalo bi uskoro da bude gotov. Ali književnicima ne treba verovati na reč. Mi dajemo obećanja kao majstori. Kažemo da ćemo dovršiti krečenje do petka, a ne bude gotovo ni za dve nedelje. U mom slučaju, proći će barem još tri meseca.
Kažete da je roman priča o vremenu posle studentskih demonstracija u Beogradu 68. godine.
Radnja se događa u kasarni u Banjaluci, gde izvesni ljudi koji pripadaju izvesnoj organizaciji tragaju za nekim vođama studentskih nemira tih dana i pokušavaju da s njima raščiste račune.
Šta vas je podstaklo da uronite u tu, ipak, netipičnu temu za vaše stvaralaštvo?
Podstakla me rečenica koju sam negde pročitao, da je neko u nekoj diskusiji pomenuo kako je to bio prvi veliki bunt protiv komunističkog uređenja zemlje, a to je potpuno netačno. Tadašnji protestanti nisu se bunili protiv komunizma nego protiv načina na koji komunizam funkcioniše. I kada se Tito pojavio i obećao da će ispuniti sve studentske zahteve, oni su tog trenutka zaigrali kozaračko kolo u dvorištu Filozofskog fakulteta.
Malo je danas onih koji priznaju da su bili u tom kolu…
Za mene je to falsifikovanje istorije. Jer to je bio značajan, otvoren bunt protiv sistema. Zašto bismo ga danas pretvarali u nešto drugo što on doista nije bio? Vlast je vrlo brzo posle prekida protesta raščistila sa liderima, uklonila profesore koji su podržavali studente.
Da li ste zadržali manir da se ne stavljate u ulogu arbitra?
Jesam. Ulogu pisca najbolje ilustruje naslov jednog starog britanskog filma “Ja sam kamera”. Moj zadatak je da zabeležim sve što vidim, ali ne verujem da sam kao pisac u bilo kom smislu sposobniji od drugih ljudi u tumačenju događaja. Zato najviše volim da ostanem na površini, prikažem stvari onako kako ih ja i moji likovi vidimo. Otvorim samo vrata.
U proseku, jednom godišnje dolazite iz Kanade u Srbiju. Kako vam izgledamo iz godine u godinu?
Meni uvek izgleda da su promene nabolje, a ljudi me uveravaju da su promene nagore. Jednoj stvari ne mogu nikada dovoljno da se načudim: uvek prisutnom optimizmu i veri da će ipak jednom biti bolje, mada niko ne zna kada.
Kako gledate na naša stremljenja ka Evropskoj uniji?
Jesam za to da budemo deo Evrope, jer mi njoj pripadamo ne samo geografski već i zato što je evropska istorija nezamisliva bez srpskih zemalja i područja u kojima su tokom vekova živeli Srbi.
Vaš Zemun ušao je u vaše tekstove kao živo biće, kao glavni junak…
To je bilo neminovno. U prvim pričama moj otac i ja, majka i sestra šetamo se pored moćnog Dunava koji od Zemuna pravi ono što on jeste. Za mene je to grad u koji sam se uvek ušuškavao. Lep je osećaj kada budete negde daleko, vratite se u svoj grad i već na prvom koraku imate osećaj da nikada niste ni odlazili.
Sanjate li o konačnom povratku?
Na tome upravo radim sa prijateljem i kolegom Duškom Petričićem, koji je takođe odlučio da se, posle dvadesetak godina provedenih u Kanadi, vrati u Beograd. Mi smo sklopili dogovor da ćemo se zajedno penzionisati, šetati uz Dunav i igrati šah.
SECESIONIZAM
Ovih dana našli ste se usred naših novih tenzija, secesionističke priče na relaciji Beograd – Novi Sad?
Spreman sam da zastupam samo jedan secesionistički pokret, a to je nešto što bi se zvalo “Zajednička asocijacija opština Zemun”. Samo na taj “secesionizam” bih pristao, a sve drugo mi se čini potpuno nepotrebnim.
NIGDE KAO KOD NAS
U Kanadi sam mnogo knjiga napisao, jer tamo nemam razvijen društveni i kafanski život kao ovde. Tamo, u rokovnik ubeležite da se za dve nedelje nalazite na kafi s prijateljem. Ovde nikada ne znate kad će da vam na vrata zakuca neko ko je svratio na kafu, na ručak ili da prenoći.