U Buenos Ajresu je krajem prošlog meseca održan petnaesti svetski psihijatrijski kongres. Ovaj skup pruža jedinstvenu priliku da se vidi šta se u danom trenutku događa u psihijatriji i sa psihijatrijom. Kongresu prisustvuje veliki broj psihijatara iz celog sveta. U Buenos Ajresu ih je bilo više od 13.000. Dođu vodeće ličnosti u struci i, što je posebno vredno, jer se retko događa, stručnjaci različitih orijentacija izlažu svoje poglede na istom skupu.
Ako je suditi po onome što se moglo čuti na kongresu, nema značajnih inovacija ni u jednoj oblasti psihijatrije. Uzeću primer terapije lekovima, koja je danas najrašireniji vid psihijatrijske terapije, i to primer lekova namenjenih ublažavanju psihotičnih manifestacija. Već više od dvadesetak godina nije se pojavio lek koji bi po efikasnosti i sporednim efektima koje izaziva značajno prednjačio u odnosu na postojeće lekove. Istina je da nova generacija antipsihotika izaziva manje ekstrapiramidalnih manifestacija (drhtanje ruku, ukočenost, otežan hod) nego klasični lekovi protiv psihotičnih poremećaja, ali zato jedan broj pacijenata koji uzima lekove nove generacije antipsihotika može da dobije druge neželjene smetnje, kao što su porast telesne težine i metabolički poremećaj. Proizvođači lekova i eksperti koji sarađuju s njima i ovoga puta su najavili jedan-dva proizvoda koji će, kakokažu, poboljšati život pacijenata.
Moj je utisak da, ovog puta, proizvođači lekova i psihofarmakolozi nisu bili onoliko neskromni u obećanjima koliko su to bili ranijih godina. Kao da su i sami svesni da, u osnovi, nemaju da ponude ništa značajno novo. Osim toga, danas vode računa o porasloj kritičnosti psihijatara, pa i celog društva, prema proizvođačima lekova. Kako već više od dvadeset godina slušam sličnu priču o prednostima svakog novog antipsihotika, a u praksi sam stekao iskustvo sa maltene svakim od njih, meni, kada je reč o najnovijim antipsihoticima, napamet pada francuska izreka koja kaže da što se nešto više menja sve je više isto.
Razmišljanja koja su se mogla čuti na kongresu o različitim psihijatrijskim temama sugerišu da je nastupilo vreme ozbiljnog preispitivanja u psihijatriji. Razlozi su brojni. Gromoglasne tvrdnje istraživača biologije mozga da su na pragu otkrića biološke osnove pojedinih duševnih poremećaja i, sledstveno, odgovarajućeg efikasnog tretmana ostale su samo tvrdnje. Tako, doktor Tomas Insel, direktor američkog Instituta za mentalno zdravlje, u tekstu objavljenom pre dve godine u Analima opšte psihijatrije, u svetu najuglednijem psihijatrijskom časopisu, piše da uprkos velikimočekivanjima, rezultati ispitivanja genoma i primena imidžing tehnika u osvetljavanju funkcija mozga nisu poboljšali ni dijagnostiku ni tretman 45 miliona Amerikanaca sa ozbiljnim ili umerenim duševnim poremećajem. Posebno zabrinjava što se povećavaju teškoće prevođenja sve većih saznanja u neuronaukama u klinički upotrebljive instrumente.
Dalje, nezadovoljavajuća je dijagnostika duševnih poremećaja na osnovu pacijentovih simptoma. Klinički se ne mogu jasno razlikovati pojedini duševni poremećaji. Nacrt pete revizijeameričke klasifikacije duševnih poremećaja, koja treba da izađe 2013. godine, i za koju su njeni arhitekti rekli da donosi novuparadigmu u dijagnostikovanju poremećaja, ne obećava da će ova nova revizija biti revolucionarna u bilo kom pogledu. Vredno je pomena da oni koji su zaduženi za izradu ove klasifikacije još uvek imaju različita mišljenja o nekim njenih bitnim aspektima. Tako su se, primera radi, nedavno pojavila dva predloga nove definicije generičkog dušenog poremećaja, koja se međusobno naglašeno razlikuju.
Da li zbog nezavidnog stanja dijagnostike i terapije u psihijatriji,da li zato što se svakodnevni rad psihijatara sve više svodi na prepisivanje i promenu vrste i doze leka, s tim što psiholozi, kojih u takozvanim zapadnim zemljama ima deset puta više nego psihijatara, preuzimaju psihoterapijski deo posla; da li zato što oni koji upravljaju zdravstvenim fondovima više vole da plate manje skupe usluge psihologa i obučenih psihijatrijskih socijalnih radnika nego više skupe usluge psihijatara, s tim što su zdravstvene vlasti u nekoliko južnih država Sjedinjenih Američkih Država već dozvolile psiholozima da prepisuju lekove; da li zato što nedostaje jedinstven konceptualni okvir za celu psihijatriju,tek zanimanje završenih studenata medicine za specijalizaciju iz psihijatrije opada iz godine u godinu.
Prirodno, ovo posebno brine psihijatrijska udruženja, i nacionalna i ono svetsko. Zato je Mario Maj, dosadašnji predsednik Svetske psihijatrijske asocijacije,pre nekoliko godina zamolio Hajnca Kačinga, profesora psihijatrije sa Bečkog univerziteta, da napravi analizu razloga pada ugleda psihijatrije. Kačing je rezultate analize objavio u časopisu Svetska psihijatrija pod znakovitim naslovom „Da li su psihijatri ugrožena vrsta?” Na kongresu je izneo osnovne teze ovog teksta. Kraj njegovog izlaganja dočekan je neuobičajeno snažnim i dugim aplauzom. Kačing tvrdi da, ako se među lekarima nastavi pad zanimanja za psihijatriju, za pedesetak godina neće biti psihijatara.
Nakon nabrajanja mogućih razloga pada ugleda psihijatrije, od kojih sam neke naveo na početku prethodno paragrafa, Kačing nije rekao šta treba učiniti da se poboljša slika psihijatrije, odnosno stanje u psihijatriji. Čini mi se da odgovor treba tražiti u društvu, njegovim interesima, ali i u osnovnom predmetu bavljenja psihijatara – duševnom poremećaju, odnosno duševno poremećenom čoveku. Ne bi, naime, trebalo zaboraviti da je duševni poremećaj neuporedivo složeniji i zagonetniji fenomen od većine fizičkih oboljenja, i da ta njegova izuzetna složenost dobrim delom objašnjava stanje u dijagnostici i terapiji ove vrste poremećaja.
Tekst je preuzet iz Politike