Četrnaestog februara 1989. piscu Salmanu Rushdiju nije bilo do Valentinova. Bio je više nego uplašen, a imao je i debeo razlog za to. Vođa jedne daleke zemlje, u kojoj on nikada nije bio, osudio ga je na smrt kao i sve one koji ga pomažu, i to sve zbog jedne knjige. “Satanski stihovi” su, vjerovatno, najkontroverznija knjiga u posljednjih nekoliko decenija.
Rijetke su knjige koje su podjednako i osporavane i glorificirane, uglavnom preko mjere i u jednom i u drugom slučaju. I oni koji su tražili i još traže smrt Salmana Rushdija, kao i oni koji ga nazivaju borcem za slobodu ovoga ili onoga, zaboravljaju da je on pisac, koji je kao i svi pisci čovjek sklon mašti i fikciji. I “Satanski stihovi” nisu ništa drugo nego fikcija proizašla iz glave čovjeka koji je i sam imao lične dvojbe o sebi i svom identitetu.
Djetinjstvo u vremenu mržnje
Ahmed Salman Rushdie rođen je u Bombaju 19. juna 1947. u muslimanskoj porodici. Njegov otac Anis Ahmed Rushdie po struci je bio advokat, ali se uspješno bavio privatnim biznisom, dok je njegova majka bila učiteljica. Rushdie je rođen u politički vrlo napetoj godini, kada se do tada kulturno, politički i ekonomski, ali ne i vjerski, jedinstvena Indija razdvojila na muslimanski i hinduski dio, koji će vrlo brzo početi ispoljavati međusobna neprijateljstva.
Kao obrazovani ljudi koji su uvidjeli šta se dešava, uoči rođenja svog jedinog sina su se preselili iz Delhija u Bombaj, čiji je kosmopolitizam, te religijsko i kulturno “šarenilo” sigurno utjecalo na Salmanovo kasnije stvaralaštvo.
Porodica Rushdi je bila vrlo bogata za tadašnje vrijeme i tamošnje prilike. Salman i njegove tri sestre nikada nisu osjetili bijedu u kojoj su odrastali milioni njihovih vršnjaka, koji su spavali na ulici i hranili se otpacima sa smetljišta. Njegovo djetinjsto obilježile su priče iz 1001 noći o Sindbadu i Aladinu, a porodično okruženje tretiralo ga je kao malog princa.
– Biti jedini sin i najstarije dijete u indijskoj porodici iz srednje klase učini da pomislite da se svijet okreće oko vas – pričao je kasnije Salman.
Vrlo brzo će se uvjeriti da životna zbilja zna i može biti veoma gorka i okrutna, a posebno ako ste neko ko izgleda drugačije i dolazi iz druge i daleke kulture kao što je Indija. Mladi Rushdie će u početku idealizirati Britaniju i sve u vezi s njom, ali će se vrlo brzo razočarati nakon što se u svojoj 14. godini preseli u Britaniji i upiše prestižnu Rugby gimnaziju u istoimenom gradu.
Dok je u Indiji zbog povlaštnog društvenog statusa bio omiljen i poštovan mladić, u Britaniji je bio odbačen, kako od školskih drugova, tako i od nastavnika, koji su ga zbog boje kože smatrali ništa drugo do otpadnikom.
Čovjek niotkuda
Kako nije učestvovao u društvenom životu škole niti se imao priliku družiti s vršnjacima, imao je sasvim dovoljno vremena da se prepusti razmišljanjima te je počeo pisati i nastao je njegov prvi autobiografski roman “The Terminal Report”. Ovo djelce nastalo u prvoj polovini ‘60-ih natjerat će ga da razmisli o karijeri pisca. Ipak, proći će pune dvije decenije prije nego što Rushdie stvarno bude prihvaćen kao pisac. Godine 1965. odlazi u Pakistan, gdje se preselila njegova porodica.
Ipak, vrlo brzo će uvidjeti da Pakistan nije njegov dom te da je i tu tek stranac. Tokom nekoliko godina boravka u Engleskoj poprimio je tamošnji savršeni akcent, te je imao držanje jednog Britanca. To se nije dopadalo njegovoj okolini, koja je u njemu vidjela sliku i priliku bivših kolonijalnih vladara. I kod “kuće” je bio autsajder. Zbog bolnih iskustava s rasizmom, nije se htio vratiti u Englesku, ali nije mogao ostati ni u Pakistanu. Osjećao se kao apatrid, čovjek bez domovine.
– Bio je to jedan od najtežih trenutaka u mom životu – pričao je Rushdie kasnije, koji je, ipak, teška srca krenuo nazad u Englesku.
Tamo je na nagovor oca upisao Cambridge, za koji je imao osiguranu stipendiju, gdje će sa zadovoljstvom studirati historiju i gdje će polako sakupljati materijal za kasnije književne uspješnice kao što su “Satanski stihovi”. Plašio se da će okolina na Cambridgeu biti jednako rasistički naklonjena kao u Rugbyju, ali se prevario.
Ugledni univerzitet bio je veoma liberalno mjesto, s jakim antivladinim raspoloženjem i veoma snažnim ljevičarskim strujama i pokretima kao što je pokret protiv rata u Vijetnamu. Nakon početnog podozrenja, Salmanu Rushdiju se nova sredina veoma dopala.
Četiri ženidbe
Diplomirao je 1968. nakon čega se ponovo pokušao vratiti u Pakistan, zaposlivši se na televizijima gdje je vladala strahovita cenzura, koju Rushdie nije mogao podnijeti i ova pakistanska epizoda bila je veima neuspješna, te se Rushdie 1970. vraća u Britaniju, gdje će narednih nekoliko godina raditi u reklamnoj industriji kao copywriter, odnosno pisac reklamnih slogana.
Ženi se svojom prvom ženom Britankom Clarissom Luard, te će tako Salman Rushdie postati britanski državljanin. Ovaj brak mu je prvi, ali ne i posljednji i ženit će se četiri puta, svaki put neuspješno i sve te žene će na njegov rad ostaviti dubok trag.
Između 1976. i 1986. napisao je četiri knjige, s promjenjivim uspjehom: “Grimus”, “Djeca ponoći”, “Sram”, “Osmijeh Jaguara”. Ipak, knjige koje su različito prihvaćane i često kritizirane Rushdiju su počele donositi značajne prihode i on se mogo prepustiti onome što je najviše volio, putovanjim, pisanju i razmišljanjima. Ideja za “Satanske stihove” u njegovoj glavi se rodila oko 1984., i to je prema Salmanu trebala biti knjiga o imigraciji i bolnim izazovima.
– Sam čin migracije stavlja u krizni moment sve u vezi s grupom i pojedincem, s identitetom, samosvojnošću, kulturom i vjerovanjem. Ako je ova knjiga o imigraciji, ona mora da postavlja pitanje. Ona mora pokrenuti krizu kakvu opisuje – pisao je Rushdie.
On sigurno nije imao predstavu kakvu će krizu i pometnju knjiga izazvati, nakon što se u kasno ljeto 1988. pojavila na tržištu. Kako se 1988. bližila kraju, tako se i povećavo broj incidenata u vezi s knjigom. Od Pakistana do Britanije ulicama gradova šetale su hiljade demonstranata, noseći njegove slike s probušenim okom i natpisima “Smrt Rushdiju, te paleći njegove knjige. Ipak, ono što će uslijediti 14. februara 1989. duboko će pogoditi ovog osebujnog pisca.
Zapad “upoznao fetvu”
Toga dana iranski Ajatolah Homeini će objaviti fetvu u kojoj traži smrt za Salmana Rushdija i sve koji mu pomažu. Zapadni svijet će tada prvi put čuti za riječ “fetva”. Šta to znači – na svojoj koži će osjetiti Salman, njegova porodica, te izdavači i prevoditelji. Prevoditellji “Satanskih stihova” na japanski i turski su ubijeni, dok je prevoditelj na norveški izboden nožem, ali je ostao živ. Napadnut je i prevoditelj na italijanski.
– Pozivam sve istinske muslimane da ga smaknu brzo, gdje god da ga nađu, tako da se više niko ne usudi vrijeđati svetinje Islama. Ko god pogine na ovom putu, bit će proglašen mučenikom – bile su riječi Homeinija.
Rushdie je bio smrtno preplašen i zaključao se u svojoj kući. Bio je svjestan da je osuđen na smrt i da ga smrt od nepoznate ruke može snaći bilo kada, bilo gdje i od bilo koga. Njegov život nije vrijedio ništa, fotoreportere ispred svije kuće vidio je kao ljude koji ga prate na putu do električne stolice. Zazvonio je telefon, s druge strane bila je repoterka BBC-a koja ga je vrlo direktno pitala kako se osjeća s obzirom na Ajatolahovu fetvu.
– To nije dobro, rekao je preplašeni pisac.
Sutradan, na ulici su ga zaustavili pripadnici posebne policijske jedinice, uveli ga u blindirani Jaguar i odveli na jednu farmu izvan Londona, saopćivši mu da je on najugroženija osoba u Britaniji poslije kraljice i da se ne može vratiti u svoj dom.
Tu su ostali nekoliko dana, zatim su se preselili na drugu farmu i tako redom, narednih dvadeset i nešto godina. Od tog 14. februara traje životna golgota Salmana Rushdija, traje život iza ramena tjelohranitelja, traje skrivanje, život pod lažnim identitetom i borba za život. Iako su 1999. iranske vlasti objavile da ne žele ubiti Rushdija, fetva je i dalje na snazi, jer je može povući samo onaj ko je izdao, a Homeini je odavno mrtav.
Svakog 14. februara iranske vlasti obnavljaju fetvu i šalju neku vrstu čestitke za Valentinovo Salmanu Rushdiju, podsjećaju da ga nisu “zaboravili”.
Joseph Anton: Kodno ime za preživljavanje
Kada je stavljen pod policijsku zaštitu, morao je odabrati i svoj psedonim. Izabrao je ime Joseph Anton, od imena pisaca Josepha Conrada i Antona Pavloviča Čehova. Nedavno je i izašla njegova knjiga memoara naziva “Joseph Anton” u kojoj opisuje svoj život pod “opsadom”.
Tako novodi i anegdotu da su mu policajci nudili i nošenje perike, ali je on to odbio. Inače, njegova zaštita Veliku Britaniju košta milijardu funti godišnje, odnosno blizu 2,5 milijardi maraka.
Rushdi o svom psihofizičkom stanju
– Da sam Amerikanac, bio bih na psihoterapiji. Imao sam svega nekoliko ljekarskih kontrola i čudili su se da mi ni tlak nije bio povišen…
Rushdi o tome da li bi ponovo napisao “Satanske stihove”
– Žao mi je što nisam napisao više kritički nastrojeniju knjigu…
Sve ljubavi Salmana Rushdija
S prvom prvom suprugom Clarissom Luard bio u braku devet godina (1976-1987), u kojem su dobili sina Zafara (rođen 1980.) Njegova druga supruga bila je američki romanopisac Marianne Wiggins. Oni su se vjenčali 1988. i rastali u 1993., jer nije mogla podnijeti stalno seljakanje i život “pod opsadom” Njegova treća supruga, od 1997. do 2004., bila je Elizabeth West, s kojim ima sina Milana (rođen 1999).
U 2004. oženio se američkom glumicom i modelom Padmom Lakshmi, voditeljicom američkog reality televizijski showa “Top kuhar”. Brak je završio 2. jula 2007., a Lakshmi je medijma izjavila da je to bila njena želja. U 2008. Rushdija su povezivali s indijskim modela Riyom Sen, s kojim je inače bio prijatelj. U odgovoru na medijska nagađanja o njihovom prijateljstvu, ona je jednostavno izjavila: “Mislim da kad ste Salman Rushdie, morate jednom dosaditi ljudima koji uvijek žele razgovarati s vama o književnosti.”
Sutradan, na ulici su ga zaustavili pripadnici posebne policijske jedinice, uveli ga u blindirani Jaguar i odveli na jednu farmu izvan Londona, saopćivši mu da je on najugroženija osoba u Britaniji poslije kraljice.
Svakog 14. februara iranske vlasti obnavljaju fetvu i šalju neku vrstu čestitke za Valentinovo Salmanu Rushdiju, podsjećaju da ga nisu “zaboravili”.
Prevoditellji “Satanskih stihova” na japanski i turski su ubijeni, dok je prevoditelj na norveški izboden nožem, ali je ostao živ. Napadnut je i prevoditelj na italijanski jezik.
Tekst je preuzet iz magazina AZRA
Vezani tekstovi:
Salman Rushdie: Ne žalim što sam napisao „Satanske stihove“!