Britanski pisac sa indijskim korijenima, na šest stotina strana svojih memoara koje je nazvao „Joseph Anton“, opisuje kako je proživio šestinu svog života pod drugim imenom. Nakon što je izdao „Satanske stihove“, nad njim je izrečena fetva od strane iranskog ajjatolaha Homeinija. Rushdie je postao „Joseph Anton“ ili jednostavno samo „Joe“. Tako ga je barem zvalo njegovo obezbjeđenje.
Godinama nije izlazio iz svog doma, a brakovi su mu se raspadali. Sada, preko puta mene, ponovo sjedi Salman Rushdie, pisac. Opušteni, ironični pisac odmah je prebacio noge preko stola i ponaša se kao kod svoje kuće. A biti kući sada znači biti u New Yorku. Tamo se osjeća bezbjedno, iako je netom nakon našeg razgovora Iran povećao nagradu za njegovu glavu. Cijena – prava sitnica: ubici Salmana Rushdija bi u ovom trenutku bilo isplaćeno 3,3 miliona dolara.
Da li je moguće u memoarima pisati apsolutnu istinu?
Ne.
Zašto?
Prije nekoliko godina sam na tu temu razgovarao sa Doris Lessing (dobitnica Nobelove nagrade za književnost). Tada je počela da piše svoje memoare, pa mi je rekla: ”Prvi dio memoara je jednostavan. Svi o kojima pišem su već odavno mrtvi. Drugi dio će biti gori.“
Recite mi, kako ste se odlučili o čemu ćete pisati u memoarima, a o čemu nećete?
Jedino pravilo je instinkt. Imam gomilu sočnih detalja koje nisam ubacivao, jer nisu vodili moju priču nigdje. Sa druge strane, neke osjetljive stvari su ostale u finalnoj verziji. Bez tih stvari, likovi ne bi bili tako ubjedljivi, i to bi bila greška. Trudio sam se, dakle, da opišem ljude oko sebe na način kao da pišem roman. Ali, opet, to su stvarni ljudi i određena doza opreza mora postojati. Ali, ako želite sebe cenzurisati, nemojte pisati knjige!
Ali uvijek postoji opasnost da Vam te sočne detalje, kako kažete, Vaši prijatelji neće više htjeti saopštavati…
U budućnosti, da. Ali moji prijatelji nisu toliko bojažljivi. Pa, onaj koji se u memoarima najviše otkrio bio sam upravo ja. Ja sam taj kojeg najviše kritikuju. I tako bi to u memoarima trebalo biti.
Zašto pišete memoare u trećem licu?
Zato što je to način koji mi je omogućio da ta knjiga uopšte ugleda svjetlo dana. Kada sam ju pisao u prvom licu, nije mi se svidjela.
Zašto?
Zato što me je ljutilo to vječito ja: ja, ja sa mnom, o meni, ja osjećam, ja sam rekao…Tako da sam s tim prekinuo. Probao sam pričati o nekome ko ima moje ime, ali tako kao da to nisam ja. I to mi je pomoglo.
Koliko je Vaših bivših supruga, s obzirom da ih imate četiri, već pročitalo memoare?
Clarissa, prva supruga, nije među živima. Ali Zafaru je drago što sam pisao o njegovoj majci. Ima dosta detalja o tome kako smo se upoznali, zaljubili i slično… Zafaru vjerovatno nije bilo bitno to što čita moju knjigu, već što čita priču u kojoj njegov otac govori o njegovoj majci.
A druge žene?
Pričao sam sa Padmom (Rushdijeva četvrta supruga, manekenka i glumica Padma Lakshmi), koja zna o čemu sam sve pisao, i koja me zamolila da izbacim jednu ili dvije stvari iz knjige. Pa sam to i uradio. Memoare je pročitala i Elizabeth (treća supruga Salmana Rushdija, majka njegovog drugog sina Milana), kojoj su se memoari svidjeli. Naravno da će joj se svidjeti kad je u njima odlično prošla. Samo mi je na dva-tri mjesta rekla da se u njima ne prepoznaje baš na taj način.
Pa ste te stvari izbacili?
Ne, rekao sam joj da tu priču pričam ja, te da ju je ona pričala na svoj način, vjerovatno se ni ja u toj njenoj verziji ne bih prepoznao.
Nedostaje, dakle, samo Vaša druga supruga, Marianne Wiggins.
Sa njom ne pričam.
Ali o njoj pišete, i to veoma lično. Kada ste počeli zajedno izlaziti, ona je Vašem zajedničkom prijatelju na sekretarici ostavila poruku: „Konačno sam ga osvojila“.
Kad pišem o tom periodu, stvari u vezi sa njom ne mogu izbaciti. Mislim da joj se to neće svidjeti.
Takođe priznajete da ste nakon kraha vašeg četvrtog braka sa Padme izgubili jednu iluziju. Da li ste o ženama izgubili baš sve iluzije?
Ne, to ne. Kako da čovjek izgubi sve iluzije o ženama? Trudio sam se da kažem kako nije dobro toliko računati na ženu. Računati na to da će konačno u Vaš život doći neko ko će ispuniti sve vaše snove. Najbolje je živjeti svoj život i u njega nekako učlaniti ženu. Za to što se dogodilo između mene i Padme snosim dosta krivice i sam. Naš odnos se opteretio velikim očekivanjima, a Padma je jednostavno željela raditi svoje stvari.
Velika očekivanja uvijek dosta toga unište…
Da, djeca mi zabranjuju da se ženim peti put. ( smijeh )
U memoarima nekoliko puta spominjete Vaclava Havela. Kako ste se upoznali sa njim?
Spojio nas je Harold Pinter (britanski dobitnik Nobelove nagrade za književnosti), kojem je Havel napisao da želi nešto da uradi u moju zaštitu. Havel se, netom što je imenovan predsjednikom, pojavio u Britaniji u službenoj posjeti i želio se sa mnom sastati. Ali Britanci nisu željeli da se mi sastanemo, pa da se oko toga digne prašina. A, opet, Havel nije želio da se sastanemo u čehoslovačkoj ambasadi, koja je bila puna špijuna i zidova sa uređajima za prisluškivanje, koje niko još nije promijenio. Tako da u Britaniji nismo mogli naći mjesto gdje bismo se mogli susresti. Na kraju smo razgovarali telefonom, a vidjeli smo se kasnije, kada sam mogao malo više putovati.
Kad ste ga vidjeli posljednji put?
Pet godina prije njegove smrti, otprilike. Svaki put je prema meni bio drag i gostoprimljiv. Kada me je drugi put pozvao u Prag, uveli su me u njegovu kancelariju, ali Vaclava Havela tamo nije bilo. Par trenutaka sam tamo čekao, pa sam posmatrao sa prozora i vidim ga dole kako šeta sa svojom suprugom. U tom trenu je pogledao gore i počeo mi mahati. Mahao sam i ja njemu, baš kao da sam ja predsjednik, a on se odozdo smijao, baš kao da je on stigao u posjetu meni. Malo kasnije sam ga pitao da li još piše, na šta mi je odgovorio: Samo političke govore…
Imate slično iskustvo. Takođe ste u ulozi celebrityja, koji piše govore i angažuje se…
S tim što ja nikad nisam vodio državu. A još sam našao način da pišem i u periodu fetve. Mislim, i da ne znate ništa o mom životu, a da čitate samo moje knjige, ne biste primijetili veliki prasak koji je nastao 1989. godine. Ponosan sam što nikad nisam prestao biti piscem, kojim sam oduvijek. Ali bila su to teška vremena.
A šta Vam je u tom periodu bilo najteže?
Ta noć, kada sam mislio da su mi ubili sina i moju bivšu suprugu. Zvao sam ih u dogovoreno vrijeme, ali niko nije podizao slušalicu. A onda mi je policija rekla da su vrata otvorena i da gori svjetlo. Samo što su promašili kuću. Prije nego što mi je javljeno da su Zafar i Clarissa u redu, prošlo je nekoliko sati. Bili su to najgori sati mog života.
Nekoliko ste puta mijenjali mjesto boravka. Koliko ste se puta morali seliti?
Bilo je perioda kada sam se morao seliti svaku sedmicu ili dvije, a kad sam negdje ostao mjesec dana, bio je to luksuz. Prijatelji su mi posuđivali stanove i kuće i tako je to trajalo skoro godinu i po dana, sve dok se nisam negdje usidrio. Dosta je iscrpljujuće kada ne znate gdje ćete spavati sljedeće sedmice. A pri tome još nisam ni lično dogovarao stanove u kojima ću biti, već su to uvijek radili moji poznanici.
Pišete kako u Vašim uspomenama nedostaje obezbjeđenje koje ste imali, svi ti policajci koji su se motali oko Vas. Potisnuli ste ih?
Da, bio je to određeni mehanizam. Kad o tom periodu razgovaram sa svojim prijateljima, prvo čega se oni sjete jeste moje obezbjeđenje. Uvijek su bili sat ili dva prije mene na nekom mjestu, pregledali bi sve izlaze i ulaze, i prozore, na koje bi morali navući zavjese.Tako se tog perioda sjećaju moji prijatelji, dok se ja toga uopšte ne sjećam, bukvalno sam izbrisao traku.
Vaš učitelj iz engleske škole, nakon izricanja fetve, čudom se čudio kako je moguće da se onako fini i povučeni mladić doveo u takvu nepriliku. Kako biste mu danas odgovorili?
Pa, to sam jednostavno ja. Ja sam stvarno bio jedan jako dobar dječak. Mr. nice guy, koji nikad nije uradio ništa loše. Izgleda da sam „lošu narav“ ostavio za kasnije. Moje sestre su bile mnogo gore.
Da li ste sami sebe ikad zapitali, pa dobro, da li je sve to vrijedilo? Da li ste žalili zbog toga što ste napisali “Satanske stihove”?
Ne. Šta je to žaljenje? Pet godina sam pisao „Satanske stihove“. Treba da žalim pet godina svog života? Osim toga, mislim da knjige održava u životu ljubav, a ne mržnja. Skandal može nekoj knjizi povećati popularnost, ali probajte mi navesti jednu knjigu koja je nakon 200 godina još uvijek skandalozna? Preživjele su samo one koje su osim skandala imale joše nešto više od toga. A mladi čitaoci se svejedno ni ne sjećaju fetve. „Satanski stihovi“ konačno počinju imati normalan život jedne knjige. I to mi se sviđa.
Šta je u Vama probudilo pobunu?
Moj otpor se javio 60-ih godina, kada sam studirao na Cambridgeu. To je bilo vrijeme seksa, droga i rokenrola. Protestovalo se protiv rata u Vijetnamu i svi smo imali osjećaj da možemo sve promijeniti. Tada sam, izgleda, shvatio da se može i uzvraćati. Ali dotad sam bio mali konzervativni dječak.
Da li ste probali neke droge?
Kako da Vam na ovo odgovorim?(smijeh) Ali kada bih Vam odgovorio istinito, rekao bih da sam imao prijatelje koji su umrli zbog droge, uglavno LSD-a. Momka koji je živio u sobi preko puta moje našli su mrtvog. A jedan od najboljih naučnika na univerzitetu, odličan istoričar, završio je sa ozbiljnim oštećenjem mozga. Sjećam se da sam tada shvatio da nisam niti atletičar niti supermodel, moj mozak je sve što imam. Bila je to terapija gađenjem.
Da li su po Vama Englezi „hladne, neprijateljske ribe“, kako o njima pišete, ili nisu?
Za mene je Cambridge bio ogromno rasterećenje. Dječak kojem je u školi sve prolazilo odjednom je došao u školu gdje je svako bio pametan kao i on. Na Cambridge ne dolazite slučajno, tu ne funkcionišu sportske stipendije.
Jeste li postali Englez?
Ne bih rekao da imam britanski akcenat. Imam talenat za akcente, ali ne mislim da se moj glas pomijenio otkad živim u Engleskoj. Ne osjećam da sam Englez, već Britanac. London je danas multikulturalan grad i ja sam imigrant kao i svako drugi.
Očuh dramatičara češkog porijekla Toma Stopparda je govorio da je roditi se u Britaniji kao osvojiti prvu nagradu u lutriji života. Da li ste vi izvukli premiju u lutriji života time što se se rodili u Indiji?
Ne bih bio isti da se nisam rodio u Indiji. To je osnovna istina o meni: ja sam dječačić iz Bombaja, koji mnogo putuje. Slučajnosti mog života su me odvele na različite strane svijeta, samo što se taj svijet neprestano smanjuje. Skoro ništa više ne ostaje mimo, sve se nekako miješa. Shvatio sam da je moj zadatak opisati kako se ti svjetovi susreću i prepliću. Samo što se veliki globalni romani teže pišu. Mislim da roman jednostavno živi u malim mjerilima: Gregor Samsa se ujutro probudi i otkrije da se promijenio u bubu. U posljednjim knjigama se bavim time.
Spomenuli ste preplitanje kultura. Osjećate li se u Britaniji bezbjedno?
Iskreno, sve je to završeno prije više od deset godina. Moji memoari završavaju danom kada sam izgubio britansko policijsko obezbjeđenje. To je bilo u martu 2002. godine.
Da li još pišete dnevnik?
Odavno ne. Posljednji zapis je bio u tom martu. Nikad prije toga, niti ikad poslije, nisam pisao dnevnik. Kada je sve to sa fetvom počelo, imao sam osjećaj da se toliko toga dešava da to neću moći zapamtiti ni kad bih imao najbolje pamćenje.
Možete li zamisliti da se vratite u Indiju, u penziji?
U Indiju često putujem. Ali biti u penziji, to ne mogu zamisliti. Bilo bi mi strašno dosadno. Biti pisac znači da nikada nećete biti penzioner. Iako sam dovoljno star da mogu dobiti i penzionerski popust za autobusku kartu (smijeh).
Tekst iz specijalnog priloga čeških dnevnih novina Mlada Fronta Dnes objavljen 22.09.2012
Za BUKU preveo i prilagodio Elvir Padalović
Vezani tekst : Salman Rushdie: O cenzuri