"Niš ima Branka i posle njega nikog više", kaže Dejan Stojiljković u intervjuu za Telegrag.rs
Pripremajući građu za roman o Miljkoviću, proučavajući njegov život i delo, Stojiljković je, kako kaže, razvio jedan specifičan odnos prema njemu.
– Niš ima Branka i posle njega – nikog više. On je jedna monumentalna pojava, takav čovek rađa se jednom u sto godina. Pesnikinja Florika Štefan, njegova savremenica, ostavila je zapis u kome o njemu govori: "Respektovala sam ga ne samo zbog poezije koju je stvarao i blistavog uma kojim je zračio, nego zato što je u očima nas, nešto starijih, delovao kao neka vrsta duhovnog patrona. Branko je u svakom pogledu delovao kao stariji, iskusniji, nadmoćniji od drugih pisaca iz njegove generacije."
– I stvarno je tako bilo. To se najbolje vidi sada, sa distance od više od pola veka. Međutim, nije Branko Miljković samo onaj genije koji je napisao "Uzalud je budim", Branko je i onaj raspusni, pijani buntovnik koji usred noći na ulici viče: "Hoćemo slobodu! Hoćemo javne kuće!". Stvar je u tome da genijalni umetnici nisu jednodimenzionalne ličnosti kakvim ih često predstavljaju štreberi, bibliotekari i profesorke književnosti. Branko nije onaj Miljković iz sramne knjige Petra Džadžića u kome taj komitetlija i dogmata tvrdi da se Branko "drogirao smrću" i da je u njemu bilo nečeg "neprevrelog, niškog" što ga je odvelo u samoubistvo. Branko je bio poput Modiljanija, Mocarta, Džima Morisona…
– Njemu je Bog, pored ogromnog talenta, dao i demone sa kojima se borio ceo život, nekad je ta borba bila kreativna, nekad neverovatno destruktivna, ali sve je to bio Branko Miljković. Zato je moja ideja bila da prikažemo obe strane tog zlatnika koji je imao nadimak "Princ pesnika", i njegovu blistavu i njegovu mračnu stranu.
Odlučio je da se posveti romanu, koji će biti objavljen do jeseni sljedeće godine. Izdavač je "Laguna" a imaće naslov "Zvezda nad prazninom".
Smrt Branka Miljkovića zvanično je okarakterisana kao samoubistvo, ali su porodica i javnost u to uvek sumnjali. Stojiljković je kazao da je njegov stav jasan.
– Branko je ubijen. I tu lično nemam nikakve sumnje. Nije, doduše, jasno, da li su ga ubili pripadnici Uprave državne bezbednosti ili je nastadao nesrećnim slučajem pa su oni namestili sve ono sa drvcem na koje su ga našli obešenog o tuđi kaiš kako kleči na đubrištu u Ksaverskoj šumi, na periferiji Zagreba. Njegova smrt nije došla kao grom iz vedra neba, kao što je to govoreno godinama, već je bila rezultat jednog procesa, progona, ako baš hoćete, koji je trajao više od dve godine i koji je otpočeo nakon što mu je dodeljena Oktobarska nagrada grada Beograda. A iza tog progona je, između ostalih, stajala država, baš kao i iza njegovog ubistva i kasnije zataškavanja istog.
– To je jedan od retkih zločina u istoriji koji je zataškavan kroz književnu kritiku i teoriju. I u toj poganoj raboti su učestvovali mnogi naši ugledni teoretičari i kritičari, među prvima Džadžić i Pervić čije insistiranje na tome da se Branko ubio je vremenom počelo da poprima patološke razmere. Toliko da je Marija, Brankova majka, nakon jedne književne večeri na Kolarcu prišla kritičaru Džadžiću i rekla mu: "Budeš li još jednom javno pričao da se moj sin ubio, sledeći put ću poneti jaja i gađati te njima".
– Priča o Miljkoviću nije samo priča o tragičnoj sudbini umetnika, već i o odnosu totalitarne države prema pojedincu.