Tim je riječima 99-godišnji slovenski pisac Boris Pahor, kandidat Slovenske akademije znanosti i umjetnosti za Nobelovu nagradu, opisao trenutak u kojem živimo, uz dosta znakovitu poruku Europskoj Uniji: “Europa je puno više od puke trgovine i zajedničkog eura”.
Pahorovo gostovanje na Sajmu knjiga u Puli bilo je centralni događaj te manifestacije, a povod je hrvatsko izdanje njegova romana “Nekropola” koji kritika smatra jednim od najboljih i najvažnijih romana o užasu holokausta i logora smrti, uz romane Imre Kertésza i Prima Levija.
Slovenska manjina
Pahor spada među ljude koji su preživjeli tu najgoru epizodu svjetske povijesti, a hrvatski je prijevod dočekao punih 45 godina nakon što je “Nekropola” izvorno objavljena.
Na “Doručku s autorom”, uz moderatora Voju Šiljka, vitalni je Pahor pretresao svoje bogato životno iskustvo, a njegova bi osobna povijest ujedno mogla biti obrazac sudbine slovenske manjine u Italiji, što je tema o kojoj se čak i u postkomunističkoj Sloveniji malo zna. Disident i u vrijeme fašizma i komunizma, piscu je službeno priznanje države iz koje je potekao stiglo tek nakon osamostaljenja.
Rođen je 1913. godine u Trstu. Njegovi roditelji tamo su se doselili s Krasa, tršćanskog zaleđa koje je danas dio Slovenije. – Čudno zvuči, ali tada je sve to bila Slovenija. Prije Prvog svjetskog rata u Trstu je živjelo 220.000 ljudi, a stanovništvo je bilo miješano. Austro-Ugarska je bila vrlo dominantna monarhija, ali jezik i kultura svakog naroda imali su pravo na život. Službeni jezici bili su i njemački, i slovenski, i talijanski. Pet godina nakon dolaska fašista na vlast, 1927., 50.000 Slovenaca i Hrvata dekretom preko noći postaju Talijani – ispričao je slovenski pisac i dodao: – To je bila duhovna smrt. Osobno sam, kao mlad čovjek, nazočio ukidanju vlastitog identiteta.
Roditelji su ga poslali u sjemenište u Kopar, no s diplomom te škole nije mogao upisati fakultet u Italiji, a shvatio je da svećenički poziv nije za njega.
Slučaj Kobeck
Tako je završio u talijanskoj vojsci koju je uoči Drugog svjetskog rata služio u Libiji. Srednjoškolsku maturu zaradio je kao vojnik u talijanskoj srednjoj školi u Bengaziju, da bi nakon toga uspio upisati studij talijanske književnosti u Padovi. Nakon kapitulacije Italije, 1943., pridružio se partizanima, da bi godinu dana poslije završio u njemačkom zarobljeništvu. Prošao je koncentracijske logore Natzweiler-Struthof, Harzunge, Dachau i Bergen-Belsen. Nakon oslobođenja, godinu i pol proveo je na oporavku u sanatoriju u Francuskoj, a rodni Trst dočekao ga je kao grad pod savezničkom upravom.
Iako je, kako kaže, Trst nakon rata bio pun ljevičarskih intelektualaca, a i sam Pahor je bio socijaldemokrat, prijateljstvo i angažman oko glasovitog slovenskog pisca, filozofa i kršćanskog socijalista Edvarda Kocbeka stajao ga je disdentskog statusa u Jugoslaviji. Ključan moment bio je veliki intervju s Kocbekom objavljen 1975. u časopisu Zaljev koji je Pahor izdavao u Trstu. U tom je razgovoru Kocbek javno progovorio o ubojstvima 12.000 slovenskih domobrana nakon oslobođenja Jugoslavije. Kocbek je nakon toga bio doživotno ušutkan u svojoj Sloveniji, dok je Pahoru zabranjen ulazak u Jugoslaviju.
Pahorovi dugi monolozi puni digresija otkrivaju jedinstvenu osobnost čovjeka koji se već u formativnim godinama jasno ideološki odredio i slijedio svoj put. Identitet, sloboda, demokracija i jezik, odnosno svijest o kulturi, ideali su koje i danas zagovara.
– Nacionalna svijest jako je bitna, ali treba je razlikovati od nacionalizma. Nacionalna svijest je pozitivna, a globalizacija je danas poništava. Ja sam liberal, ali današnji liberalizam nema ništa s liberalizmom francuskog tipa. Liberalizam danas podrazumijeva da svatko radi ono što hoće, da imaš pravo grabiti novac, a sloboda je iluzija. Takvo društvo mora se promijeniti, a samo od sebe sigurno neće dok ga ne prisilimo – zaključio je Boris Pahor.
Tekst je preuzet iz Jutarnjeg lista