Kravitz nikad nije tajio svoje “crno-bijele” utjecaje i uloge koje su autorski rukopis Johna Lennona, svirka Jimija Hendrixa, ritmičke teksture Curtisa Mayfielda i Princea ili, pak, baština Boba Marleyja i Led Zeppelina imali na njegovo glazbeno sazrijevanje i profiliranje osebujnog ukusa s retro nagnućem. A rezultat? Bio je – šarolik. Jer, kako bi rekao jedan stariji golgeter, “koji put uđe, a koji put ne uđe”; nekad se stilizacije i citati u tom često i bizarnom soničnom složencu sjajno poslože, a drugi put kliznu u čisti promašaj. Ovaj put Kravitzu se sve otvorilo.
Naravno, ideja da se većina skladbi nasloni na funky-soul sedamdesetih i osamdesetih nije nikakva novost, a naslovna tema, koja i otvara album, zgodna je funk stilizacija bliska Stevieju Wonderu iz vremena “Talking Book”, no s pozadinskim vokalima i aranžmanima koji mirišu na Curtisa Mayfielda. “Come On Get It” u priču uvodi čvrsti gitarski riff “podebljan” efektnom bas figurom i puhačima, a čvrsta gitara uz paralelnu vožnju sinta (s daškom analognih osamdesetih) i stilizirani disco bas uvodi u zavodljivu pop temu “In The Black”.
“Luquid Jesus” s Kravitzovim falsetom iznad sexy-groovea dobitna je kombinacija Princea i Barryja Whitea, “Rock Star City Life” pravi rasni rock s riffom na tragu “Loui, Loui”, a “Boongie Drop”, u kojem se ukazuju Jay-Z i Drake, dopadljiv spoj ovovremenih i vremešnih špranci. “Stand” je jedan od udarnih brojeva albuma sa – za Kravitza čudnim – gitarskim zvukom u uvodu i melodijom koja je puno više na tragu Toma Pettyja ili Georgea Harrisona nego u ozračju funka, no “Superlove”, odmah za njom, vraća jezičac stilske vage na funk-soul.
I tako se sve do kraja naizmjenično redaju gitarski “rockeri” i funky-soul stilizacije solidne kakvoće, sve do bonusa “Dream” i “Push”, koji nekako logično rock-soul stilizacijama zaokružuju jedan od boljih albuma u recentnijoj Kravitzovoj diskografiji.
Tekst je preuzet iz Slobodne Dalmacije