„Češki kralj cipela“ preuzimao je inicijative od drugih industrijalaca ( Ford, Taylor, Owen) i razvio ih. Inicijative poput ponude slobodnih i sportskih aktivnosti, uticaja na uslove života te selekcije u odnosu na sociopsihološke nazore. Ovi testirani principi razvijeni su u 37 Bata gradova na svim kontinentima svijeta. Batin princip se nastavio provoditi čak i nakon smrti osnivača Tomaša Bate u tragičnoj avionskoj nesreći 1932.godine
Batin je rad obilježila stalna potraga za učinkovitijom proizvodnjom. Inteligentni Tomáš vrlo je dobro shvatao da ne može napredovati ako se zadrži na postojećoj tehničkoj osnovi proizvodnje (u to vrijeme bilo je normalno da se prozivodnja oslanja na seoske kućne stolare). Otišao je u Frankfurt u potragu za mašinama, o kojima je u Zlinu mogao samo slušati. Nije, doduše, ništa kupio, jer sve je to bilo vrlo skupo a nije imao mogućnost uvesti mašine na paru, ali je primijetio da bolja organizacija proizvodnje uveliko smanjuje potrošnju.
To će ubrzo i postati njegov glavni moto. Nakon što je 1900. godine kompanija postala javno društvo, uveo je parni pogon, poslije i vlastita mašinska postrojenja, ali i vlastiti alat po uzoru na ono što je vidio u Njemačkoj. Uslijedio je novi proizvod na tržištu, prototeniske, tzv. batovky ( ili po naški “batovke” ) , jeftina platnena obuća koja je ubrzo postala popularna u svim dijelovima tadašnje Austro-Ugarske. Odlučan širiti svoje carstvo, Tomáš se nije libio otići i u Ameriku, te tamo obaviti malu industrijsku špijunažu. Radio je kao običan radnik u Fordovoj fabrici, ali i u fabrici obuće u Lynnu, a poslije i u fabrikama po Evropi (uglavnom Njemačkoj i Engleskoj).
Vrativši se svojoj prozivodnji, Tomáš je odlučio povećati zainteresovanost radnika za što učinkovitiju proizvodnju, što mu je uspjelo uvođenjem nagrađivanja, održavanjem atmosfere straha od gubitka posla, ali i vrlo stroge discipline. Poslije, tokom 1. svjetskog rata kada je Bata počela proizvoditi čizme za njemačku vojsku, Tomáš je doslovce uveo vojnu disciplinu bez milosti, koja je zatim uvedena i u njegovu školu. Radilo se prekovremeno, jer trebalo je isporučiti 50.000 pari obuće iz fabrike koja prije toga nije imala narudžbu veću od 12.000, radilo se i nedjeljom, besplatno naravno, a sve to uz opravdanje da su potrebe fabrike velike.
No njegov “teror” još je prije toga naišao na pobunu radnika i opšti štrajk, ali Tomáš je umjesto da udovolji radnicima otpustio sve koji su se bunili i zaposlio nove, mlade ljude. Uveo je i ugovore sa svim radnicima koji rade u proizvodnji, što je uključivalo globu za one koji ne zadovolje nužni radni učinak, pogriješe u prozivodnji, oštete proizvod i slično. Novac od globe uplaćivao se za socijalna davanja radnicima (Batin fond podrške) pa se Tomáš vješto izvukao da ne gubi ništa od svog profita.
Takav sistem rada omogućio je Bati, posebno nakon izvrsne zarade u ratu, da se počne širiti u inostranstvo. Prvo su osnovana sestrinska društva u SAD-u, Holandiji, Danskoj, Poljskoj i Jugoslaviji. Do 1925. godine polovinu čehoslovačkog izvoza držali su Batini proizvodi.
Bata je, u neposrednoj blizini Vukovara, 1931. godine podigao tada najveću fabriku obuće i gumene robe u ovom dijelu Evrope. Tih je godina postao poznat slogan “Ne bojte se ni kiše ni blata ako nosite kaljače Bata”. Prvo su pogoni bili smješteni u gradskoj luci, a poslije je na čak 70 hektara zemlje sagrađen stambeno-industrijski kompleks, danas poznat pod nazivom Borovo naselje.
Naselje je bilo projektovano na vrlo moderan način-jasno se odvojila industrijska zona od one za stanovanje radnika dok su između tih zona smještene saobraćajnice, kao i prostor za odmor i rekreaciju svih zaposlenika. Između 1932. i 1940. godine sagrađeni su aerodrom, osnovna i stručna škola, društveni dom, kino, robna kuća i stadion.
Uslijedilo je širenje na sve veći broj zemalja, ali i eksportiranje novca za koji je Tomáš od Narodne banke bio “iskamčio” dozvolu. Ubrzo je osnovao i holding društvo “Leader A. G.” u Švicarskoj kako bi osigurao svoj kapital u inostranstvu, a do kraja privredne krize 1933. godine ta je fabrika uspjela monopolizirati oko tri četvrtine ukupnog izvoza obuće iz Čehoslovačke. Iako je Tomáš poginuo godinu prije. Njegov model upravljanja uspješno je preuzeo njegov brat Jan Antonjin (nekoliko godina je bio u vojsci), a poslije je korporaciju spasio sklapanjem ugovora s nacističkom Njemačkom.
Tomas J. Bata s majkom je pobjegao u SAD neposredno prije početka 2. svjetskog rata, dok je njegov stric Jan nastavio ekspanziju Bate po svijetu i zgrtanje golemog profita uz pomoć nacista. Doduše, taj ga je spasonosni posao kasnije stajao svega, jer su ga ubrzo njegovi zemljaci, SAD i Velika Britanija optužili da je pomagač nacista. Zbog toga je živio u Brazilu, sve dok Tomas J. Bata nije osnovao podružnicu u Torontu i poslije tamo prebacio Upravu Bate te u konačnici zamijenio svog psihički iscrpljenog strica.
Sjedište kompanije postavio je u malom mjestu na dva sata vožnje od Toronta, novom Zlinu, koje je dobilo ime Batawa. Proizvodio je za antihitlerovske saveznike municiju, žiroskope i drugo što je trebalo za rat, a sam je stupio u kanadsku vojsku i u njoj dobio čin pukovnika. Kompanija se uspješno oporavila od udaraca koje su joj zadali rat, optužbe za kolaboraciju sa Njemcima i nacionalizacija u Čehoslovačkoj.
Inače, osim u Češkoj, Bata je i u bivšoj Jugoslaviji nakon drugog svjetskog rata ostao bez imovine, koja je pretvorena u obućarski kombinat Borovo.
Bata je naširoko poznat po tome da je na nogama nosio različite cipele – pored jedne “Batine”, drugu konkurentsku, da bi ispitao koja je udobnija. Priznavao je da ljudima rado gleda u obuću. Dodaje da je zato valjda jedini muškarac kome je supruga dopustila da drugim ženama gleda u noge.
Na osnovama filijala Bate u inostranstvu Tomas Bata izgradio je novu poslovnu imperiju koja danas zapošljava 50.000 ljudi u 68 zemalja, proizvodi godišnje 150 miliona pari obuće, a dnevno u svojim trgovinama prodaje milion pari.
Moravski Zlin je za obuću bio nešto slično što je američki Detroit bio za automobile.
Bata će ostati poznat i kao “tvorac” tzv. Batine cijene koja je završavala na ,95 ( kod nas na ,99 ) Tako je, prema nepotvrđenoj teoriji, Bata osmislio cijenu u indijskoj fabrici od 124,95 rupija kako bi izbjegao porez za robu iznad 125 rupija. Takve su cijene kod kupaca izazivale interes, a sličan pristup je stvoren i u 19. vijeku s cijenama koje su završavale na ,99, kako bi psihološki proizvodi djelovali jeftinije.
Princ obuće, Tomas Bata umro je na današnji dan, 1.septembra 2008. godine u 94.godini života.
Priredio Elvir Padalović