Kao njemački filozof idealist, učio da je volja osnova svega, Kantova “stvar po sebi”, suština svijeta koji je samo predstava. Volja je vječito nezadovoljena, i zato je život beskrajna patnja a ovaj svijet najgori mogući svijet.
I zato ne čudi što je njegovo učenje blisko sa istočnjačkom, budističkom filozofijom življenja. Cilj svega je nirvana (budizam). Najpoznatije djelo mu je ” Svijet kao volja i pretstava”. Do većeg uticaja došao tek pred kraj života i poslije smrti. Ostala djela prevedena kod nas su: Metafizika lijepog, Metafizika polne ljubavi, O stilu i pisanju, O geniju.
“Karakter ili volja (kaže Šopenhauer) nasljeđuju se od oca, a intelekt od majke.”Njegova majka imala je intelekta — ona je bila jedna od najomiljenijih spisateljki romana svoga vremena — ali je imala temperamenta i zle ćudi.
Nije imao ni majke, ni žene, ni djeteta, ni porodice, ni otadžbine, reći će jednom za njega veliki Gete.
Šopenhauer je bio toliko uvjeren u svoje rješenje glavnih problema filozofije da je htio da nosi pečatni prsten sa slikom sfinge koja se strovaljuje u ponor, kao što je obećala da će to učiniti kad se odgonenu njene zagonetke.
Ipak, ima nešto pesimizma i u njegovoj profesuri. Naime, Šopenhauer je držao predavanja na istoj katedri i u isto vrijeme kad i veliki Hegel. Treba li reći da su Šopenhauerova predavanja bila poluprazna.
Univerziteti nisu ništa zabilježili o njemu i o njegovim djelima da se kao obistini njegovo tvrđenje kako se svaki napredak u filosofiji vrši izvan akademskih zidova. “Ništa nemačke naučnike nije vrijeđalo jače nego Šopenhauerova različnost od njih”, kaže Niče. Naknadno, ljudi srednjih klasa — advokati, ljekari, trgovci — našli su u njemu filozofa koji im je pružao ne samo pretenciozan metafizički žargon, nego razumljiv pregled pojava aktuelnog života. Evropa koja je izgubila vjeru u ideale i napore 1848. godine dočekala je gotovo sa klicanjem tu filozofiju koja je izražavala očajanje od godine 1815. Napad nauke na teologiju, socijalističko optuživanje zbog siromaštva i rata, biološko naglašavanje borbe za opstanak — svi ti činioci pomogli su najzad da se raširi Šopenhauerova slava.
21. septembra 1860. sjeo je da doručkuje, i činilo se da se nalazi u najboljem zdravlju. Sat vremena kasnije našla ga je gazdarica kako još sjedi za stolom, ali mrtav.