Nakon inicijalne vijesti 3. februara o odronu zemljišta u Dolini heroja na
Tjentištu, te ugrožavanju prostora na kojem se nalaze spomenik i
spomen-kosturnica sa posmrtnim ostacima 3301 borca stradala tokom Bitke na
Sutjesci, nekoliko dana kasnije javnost je obaviještena kako je spomenik na
sigurnom i da se planira sanacija zemljišta. Direktor Instituta za urbanizam,
građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske Stevan Jovanović opisao je
ozbiljnost projekta i napomenuo kako je veoma važno za početak pronaći projektnu
dokumentaciju spomenika. PRONAĆI. PROJEKTNU DOKUMENTACIJU. SPOMENIKA NA
TJENTIŠTU.
Ako se iko od čitatelja pita zašto se to treba pronalaziti, zašto već ne
stoji na raspolaganju stručnjacima, taj je politički neinformiran, a i slabo
stoji sa ostalim sferama realnosti. Kažu, velik dio dokumentacije je uništen u
ratu. Rat je završen prije 23 godine, a ja sam od svojih 80-ak predmeta na
Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu sigurno za dvocifren broj njih iscrtavala
postojeće stanje nekog bitnog objekta u BiH. Saradnjom kiparske,
arhitektonsko-urbanističke i geodetske struke – čak i u njenim studentskim
aspektima – moglo se i može se za ostale spomenike mnogo uraditi. Nedostatak
pažnje spomenicima NOB-a, a među njima i ovom memorijalnom parku, najvećim dijelom
možemo zahvaliti nacionalističkim politikama Balkana, ali i nezainteresiranoj
akademskoj zajednici.
Čemu sve to? Zašto bi ta – a i druge skulpture slične njoj – trebala biti
bitna običnom čovjeku u BiH, koji između 2 smjene nezaposlenosti nema priliku
naučiti razliku između moderne i savremene umjetnosti (neka se ne stidi, nije
je znao ni moj nekadašnji dekan)? Baš zato bi mu trebala biti bitna. Spomenici
su antiteza svemu što danas imamo i na čemu svakodnevnim iskustvom gradimo naše
vrijednosti.
Ove monumentalne građevine komemoriraju događaje iz Drugog svjetskog rata,
prilično nepopularnog perioda na našim prostorima. U Titovo doba, deseci
spomenika su posijani Jugoslavijom. Ponekad bi Tito naručio njihovo podizanje,
ali u dosta slučajeva su njihovu izgradnju kao i financiranje organizirale
lokalne zajednice. Ovi spomenici su jedna od okosnica Bratstva i Jedinstva,
postavljenog na pepelu Revolucije. Nova besklasna država je trebala biti
uspostavljena nakon Drugog svjetskog rata, vođena principima socijalizma i bez
etničkih tenzija. Osnovna funkcija spomenika bila je odati počast otporu
običnih građana. Njihova priroda je dualna: komemoriraju žrtve zločina koji su
se desili pod okupacijom, ali i slave Revoluciju koja je pobijedila
neprijatelja. Spomenici su, kroz vrijeme, potvrdili da su više od zbira ove
dvije funkcije.
Neobično
mi je pisati o spomenicima malim slovom – ova riječ, zajednička svim ex-Yu
jezicima, je uvrštena u rječnike svjetske umjetnosti kao izraz za skulpture u
čast NOB-u. Spomeniks su bez premca u
svojoj rasprostranjenosti i količini, pri čemu ih se može naći u urbanim
centrima bivše države kao i u nenaseljenim predjelima. Uvijek je isto –
dominiraju pejzažem gdje god da se nalaze.
Te često gigantske strukture napravljene su najčešće od kamena ili betona
(i čelika), a njihovi oblici su apstraktni i geometrizirani, potpuno novi u
periodu u kojem su nastali, i nemaju ništa zajedničko sa tadašnjim skulpturama
bisti i kultom ličnosti Socijalizma kakav je moguće naći u mnogim zemljama
Istočne Evrope. U tome leži dio njihovog umjetničkog kvaliteta: spomenici su
percipirani kao izrazito jugoslovenski i naglašavaju nov i jedinstven identitet,
neuporedivi sa bilo čime dotad napravljenim. Tito je izrazio želju da ova
dekontekstualizirana umjetnost pomogne njegovoj zemlji u prevazilaženju
etničkih sukoba, i da zajednički jezik skulptura služi kao medij oprosta i
utjehe. Želio je iskorijeniti nacionalizam, zbog čega tradicionalniji stil nije
dolazio u obzir. Ovi spomenici su trebali postati nova tradicija, i
utjelovljavali su jugoslovensku viziju budućnosti. Njihove blago futurističke
odlike – ali i retro, iz današnjeg ugla gledanja – kupile su im mjesto u
savremenim umjetničkim publikacijama širom svijeta. Na kraju, spomenici i
izgledaju poput NLO-a ili album covera Pink Floyda – mjesto u pop kulturi bilo
im je zagarantirano.
Ta popularnost je uzela maha knjigom Spomenik
autora Jana Kempenaersa, koja je obilježila početak globalnog interesa za ovo
antifašističko naslijeđe. U knjizi se nalaze fotografije najuspješnijih
skulptura posvećenik NOB-u. Ono što knjizi nedostaje je korektan prikaz
političkog konteksta čitavog fenomena spomenika. Na ovaj način, oni su
trivijalizirani, narativ je sveden na njihovu „cool“ estetiku a zaostavština
antifašizma je marginalizirana. Neprijatelji iz ratova devedesetih su, kao i u
svim nacionalističkim stremljenjima, udružili snage u zanemarivanju i
sistematskom uništavanju spomenika kroz vrijeme. Pokret kojem su spomenici
podignuti je multietnički, i predstavlja antonim današnjoj političkoj slici
Balkana.
Spomenik na Tjentištu, posvećen stradalima tokom Bitke na Sutjesci remek
djelo je Miodraga Živkovića i Ranka Radovića. Nakon prošlosedmičnih događaja,
ohrabruju podaci o velikom broju ljudi i organizacija koji su iskazali podršku
i ponudili stručnu pomoć. Valjda će se uskoro naći i projektna dokumentacija…
možda da upitaju kustose njujorške MoMA-e? Tamo će, naime, ovo ljeto biti
održana izložba o ex-Yu arhitekturi koja će sasvim sigurno obuhvatiti i ovaj
nevjerovatni rad, obzirom da se fotografija istog nalazi na najavi za izložbu.
* * *
Postavlja se pitanje koliko današnje društvo zaslužuje ovaj spomenik,
obzirom da godinama demokratski bira sve suprotno od onoga što spomenik
predstavlja. On je podignut u slavu antifašizmu, a antifašizam već dugo nije
odrednica većine domaćih političkih opcija, osim ponegdje deklarativno. Smrt
fašizmu a slobodu narodu skoro nikad nije bilo neophodnije zaželiti svima oko
sebe – sve otkad je Stjepan Filipović uzviknuo u trenutku prije svoje
egzekucije od strane fašista – jer današnjih stjepana filipovića ima sve manje.
Narod možda još uvijek ne zaslužuje spomenik, ali ga treba – kao okosnicu
ljudskih i umjetničkih vrijednosti koje godinama bivaju depopularizovane, a
koje mu trebaju da bi živio, a ne preživljavao.
Autorica: Ena
Kukić, Prometej.ba