Posle Trumpovog prevremenog odlaska i naknadnog odbijanja da potpiše
zajedničko saopštenje sa skupa G7, vodeći mediji su ponovo pali u
predinfarktno stanje. To ukazuje na duboko nerazumevanje aktuelnih
događaja u našoj globalizovanoj stvarnosti.
U pokušaju da se prikaže kao čvrst i duhovit, Emmanuel Macron je
rekao da bi G7 uskoro mogao postati G6. To je apsurdno, između ostalog i
zato što bi bez Sjedinjenih Država (da ne pominjem žalobne skupove G7)
kapitalizam u obliku u kakvom ga danas poznajemo nestao sa lica zemlje.
Naravno, nema sumnje da sa Trumpom u Beloj kući imamo dovoljno
razloga da budemo nesrećni ili besni. Ali još više razloga za
zabrinutost progresivnih snaga daje način na koji establišment, u
Americi i u Evropi, reaguje na Trumpove nestašluke, uz puno
samozavaravanja i pogrešnih procena.
Neki polažu nade u Muellerovu istragu, računajući da bi Mike Pence
bio prihvatljiviji predsednik. Neki su odlučili da čekaju 2020,
isključujući mogućnost drugog mandata. Ali niko ne obraća pažnju na
veoma stvarna tektonska pomeranja skrivena iza Trumpovih neotesanih
ispada.
Njegova administracija postiže dobre ekonomske rezultate u zemlji. On
je izdejstvovao smanjenja poreza na prihod i dobit o kakvima
republikanci pre nekoliko godina nisu mogli ni da sanjaju. Ali to nije
sve. Trump je iza kulisa zapanjio Nancy Pelosi, liderku demokrata u
Predstavničkom domu, odobravajući svaki socijalni program koji je
zatražila. Tako je federalna administracija proizvela najveći budžetski
deficit u istoriji Amerike pri nezaposlenosti manjoj od 4 odsto.
Šta god mislili o novom predsedniku, on novac ne daje samo
najbogatijima, iako oni dobijaju najviše, već i mnogim siromašnim
Amerikancima. Uz evidentno visoku zaposlenost, naročito među
Afroamerikancima, inflaciju pod kontrolom i rast na berzama, Trump je
uspeo da dovede kuću u red pre nego što se okrenuo gostima iz
inostranstva.
Pripadnici američkog establišmenta koji se protive Trumpu mole se da
ga tržišta kazne. To bi se i dogodilo da je Amerika bilo koja druga
zemlja. Uz fiskalni deficit od 840 milijardi dolara 2018. i 981 milijarde dolara 2019, kao i uz očekivano zaduživanje
države od 2.340 milijardi dolara u narednih 18 meseci, valuta bi morala
da izgubi vrednost, a kamate da porastu. Ali Amerika nije bilo koja
zemlja.
Pošto Fed, kao centralna banka, polako gasi program kvantitativnog
popuštanja rasprodajući akumulirane rezerve privatnom sektoru,
investitorima je potreban novac za kupovinu. Zato se količina dolara na
raspolaganju investitorima smanjuje za 50 milijardi mesečno. Dodajmo
tome dolare koji su potrebni nemačkim i kineskim kapitalistima za
kupovinu američkih državnih obveznica (da bi deo svoje dobiti smestili
na neko sigurno mesto) i shvatićemo zašto je Trump uveren da neće biti
kažnjen sunovratom dolara ili padom vrednosti državnih obveznica.
Naoružan jedinstvenom prednošću kontrole nad štamparijama dolara,
Trump je preispitao trgovinsku razmenu sa ostalim članicama G7 i došao
do neizbežnog zaključka: ne postoji način da izgubi trgovinski rat sa
zemljama koje imaju tako visoke suficite u trgovini sa SAD (na primer,
Nemačka, Italija, Kina) ili zemljama (poput Kanade) koje dobijaju upalu
pluća svaki put kada američka ekonomija kine.
To nije ništa novo. Richard Nixon se takođe sukobio sa evropskim
establišmentom 1971, a Ronald Reagan je brutalno pritisnuo Japance 1985.
Čak ni jezik nije bio ništa uglađeniji nego danas – setimo se sažetka
stavova Nixonove administracije rečima neponovljivog Johna Connallya:
„Moja filozofija je da svi stranci žele da nas namagarče, a naš zadatak
je da prvo mi namagarčimo njih“. Ali današnji napad SAD na saveznike
razlikuje se od prethodnih epizoda na dva načina.
Prvo, od kolapsa Volstrita 2008 – uprkos naknadnim oporavcima berze –
Volstrit i američka ekonomija više ne mogu činiti ono što su činili do
2008, to jest apsorbovati neto izvoz iz evropskih i azijskih fabrika
kroz trgovinski suficit finansiran jednakim prilivom dobiti koja se iz
inostranstva usmerava u SAD. To je glavni uzrok sadašnje globalne
ekonomske i političke nestabilnosti.
Drugo, za razliku od 70-ih godina, posle decenije pogrešnih odgovora
na krizu evra, francusko-nemački establišment je razjedinjen i van
kontrole, pa ksenofobi i antievropski nacionalisti preuzimaju pojedine
države.
Uvidevši sve to, Trump je zaključio da ako Amerika više nije u stanju
da stabilizuje globalni kapitalizam, onda može i da ga sruši, raskine
postojeće multilateralne konvencije i ispočetka izgradi novi globalni
poredak koji će ličiti na točak, sa Amerikom u centru i ostalim silama
kao paocima simetrično raspoređenim oko nje sistemom bilateralnih
sporazuma koji osiguravaju da Amerika u svakom od njih bude jači
partner, u poziciji da ostvaruje dobit primenom taktike „zavadi pa
vladaj“.
Može li EU izgraditi antitrampovski savez pod parolom „Evropa na
prvom mestu“, možda u saradnji sa Kinom? Odgovor smo već dobili kada se
Trump povukao iz sporazuma sa Iranom. Tek što je kancelarka Angela
Merkel izjavila da će evropske kompanije ostati u Iranu, one su počele
da se povlače dajući prednost poreskim olakšicama koje im Trump pruža u
Americi.
Imamo mnogo razloga da se prepadnemo Trumpa: on pobeđuje u sukobu sa
evropskim establišmentom koji i dalje nema nikakvu predstavu o silama
koje ga ugrožavaju i tako otvara put novim zastrašujućim događajima.
Progresivne snage u kontinentalnoj Evropi, Velikoj Britaniji i SAD imaju
zadatak da pripreme program internacionalističkog „nju dila“ i da sa
njim pobede na izborima.
U retkim trenucima optimizma zamišljam kako savez koji uključuje
Bernie Sandersa, Jeremy Corbyna i naš pokret Demokratija u Evropi,
DiEM25, uspeva da zaustavi pohod Trumpove nacionalističke
internacionale. Uostalom, pre samo nekoliko godina Trumpov trijumf je
Amerikancima i Evropljanima izgledao mnogo neverovatnije nego takva
alijansa. Vredelo bi pokušati.
The Guardian, 11.06.2018.
Preveo Đorđe Tomić