Takoreći, opravdan i naslućujući strah od pretpostavljenih represalija ostavlja praznim i neispunjenim mjesto i vrijeme građanskih, radničkih i drugih protesta. Banjaluka se u svojoj tradiciji ima sramiti i dičiti određenim vremenima i događajima. Događaji kojima se ima dičiti jeste slobodarski duh ove čaršije u vremenu NOB-a, opisan u Ćopićevim radovima, dičiti se i solidarnošću koja je vladala gradom za vrijeme i poslije zemljotresa šesdesetdevete. Sramiti se odgovora banjalučkih studenata na studentske demonstracije u Jugoslaviji ‘68. kad ih odbacuju kao reakcionarne, sramiti se 1992. do 2014. U tom periodu ima malih svijetlih fenomena ali koji još ne blistaju pod velom tame. Ne vide se niti žive dovoljno. No, grad kao grad ima isti taj duh iz Ćopićevih opisa i nikad neće nestati.
Taj duh, kao takav, može samo da se pojavljuje u vremenima neslobode i eto ako već pričamo o njemu, taj govor nam govori i o vremenu u kojem živimo, o vremenu neslobode, kriminala, otimačine i brutalnih privatizacija zajedničke imovine, opšte i konkretne represije, povlaštenosti akumuliranog kapitala u rukama političke elite, tajkuna i u institucijama vlasti. Narod zna svoje bazične pojave i potrebe, zna da mu sunarodnik u Tuzli iz istog stomaka govori, iz iste gladi i iz istih potreba. Zna narod ko ga vara i komu otkida komad pravice i kruha, i šuti. Šuti ovdje jer se boji, jer mu se prijeti, jer mu se kaže da mu je bolji bolan život nego solidarnost sa svojom rajom, sa svojim bolom koji može da dijeli na ulici – koja mu je zabranjena. Zna on ko ga laže i zna da se bez njegovih ruku neće ništa promijeniti. Zna on da mu radnik ili obespravljeni iz Tuzle, Mostara, Zenice, Bihaća, Prijedora, Doboja, Sarajeva nije neprijatelj, već saveznik. A znaju mu i oni iz vlasti, u svojim vilama i raskošnim kupatilima, reći upravo suprotno.
Ne, nije narod kriv, kriva je vlast. Vlast je oligarhija, vlast ne radi za dobrobit ljudi i društva, vlast otima i krade, vlast kontroliše sve, naše volje i naše strahove. Ukida slobode, okupljanja, mišljenje, volju da mijenjamo, volju da dođemo do glasa i kažemo: stanite, ovo ovako više ne ide. Ne bojimo se! Vi treba da se bojite! Šta ste sve uradili, i još hoćete našu podršku i da vas slijedimo?! Da vas slijedimo i gledamo kako se bogatite, kako društvo i fabrike bacate u beznađe i kako nemate uopšte nikakav problem da nas lažete. Sve ste korumpirali: život, ulicu, riječ, suđenje, privredu, akademiju, iskrenost, volju za suradnju i t.d. Prepriječili nam svaki pogled koji gleda u budućnost. Postavili ste nam takve osnove da nam vi birate drugove i drugarice. Pa, do kad više?
Tuzla, Bihać, Sarajevo, Zenica, Mostar, Doboj, to su sve moji gradovi i moja raja, moje društvo. Treba li da urličem? To su moji drugovi i drugarice, to je moja raja, i ne dam ih i nikad ih neću dati. To je moj svijet i moje bogatstvo. Vama to nije lukrativno, vama je to problem. Gdje je ta racionalna ravan u kojoj tražimo rješenja problema?
Banjalučki gradonačelnik je, u vezi nezadovljstava u BiH, rekao da građani treba da se okrenu mjerama i odgovorima vlasti na krizu. Ne, ne Gavranoviću, kriza je sama vlast. Taj poziv nije poziv za otklanjenje krize, već za ustajanje protiv krize. Ustajanje protiv krize kao organizacije i stvaranja novog zajedničkog života- staranja o samima sebi.
Poslije dejtonskog mjerenja vremena, sad imamo novo, tuzlansko vrijeme. I hvala vam Tuzlaci i Tuzlanke na ovome. Otvorili ste nebo nad nama. Neka život obespravljenih bude glasan.