Vladimir Arsenijević: Svijet se strahovito smanjio u našim očima

U uvodnoj priči Vaše nove knjige “Ovo nije veselo mesto” o strip-autoru Petru Buhi, formu teksta ste izgradili po ugledu na Vikipedijine članke. Kako danas izgleda taj odnos književnost – internet, šta to dvoje imaju jedno drugom da ponude?

 

Imaju, čini se, da ponude jedno drugom mnogo više nego što se to uobičajeno smatra. Ljudi su velikim delom skloni određenom mizerabilizmu i strahu od promena pa u potencijalno interesantnim kombinacijama starih formi i novih tehnologija vide samo i jedino nešto loše. Kuknjava da e-knjige ili audio-knjige ubijaju književnost govori više o onima koji na taj način kukaju nego o stanju književnosti danas. Takvi bi i pre petnaestak vekova kukumavčili što ukoričena i povezana knjiga zamenjuje papirus na svitku, jednostavno zato što su se na njega navikli, pa strahuju od gubljenja oslonca. Internet je, pored ostalog, i izrazito tekstualni medij a pisci su, činjenicom da se internetom služimo putem kompjutera, koji je, opet, logični nastavak pisaće mašine ili čak pera i mastionice, dobili unutar svog elementarnog sredstva za rad neverovatnu alatku koju pre samo par decenija nisu mogli ni da naslute. Vi danas, pišući i ne odmičući se od vašeg radnog mesta ni za milimetar, možete u trenutku da dođete do neverovatnog broja podataka. Sve to vašem pisanju, ukoliko znate tim obiljem pravilno da se služite, može samo da pomogne. Uopšte se ne slažem s Džonatanom Frenzenom – čiju prozu inače volim – i njegovom sumnjom da bilo koji pisac koji ima internet vezu tamo gde piše može da stvara dobru prozu. Frenzen svakako ima pravo da sumnja u bilo šta, ali to i dalje ne znači da je njegova sumnja opravdana.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

 

Drugi deo Vaše poslednje zbirke “Minut – put oko sveta za 60 sekundi” izrazito je konceptualan, kao da predstavlja tekstualno otelotvorenje borhesovskog Alefa. Šta ta priča govori o današnjem svetu, otkud može ceo da stane u tako kratko vreme? Ili su se naše perceptiven moći drastično izmenile?

 

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Ta je priča nastala kao reakcija na činjenicu da se svet, zahvaljujući prevashodno savremenim medijima, tokom poslednjih decenija strahovito smanjio u našim očima. Nekad udaljeni predeli i kulture neverovatno su nam se približili, vesti saznajemo u trenutku dok se događaju ma odakle dolazile, a globalna pop kultura i nagli razvoj ili čak revolucija društvenih mreža pomogli su nam da otkrijemo da ljudska vrsta ipak može da postoji kao jedinstven entitet. Sve to, naravno, daje dosta razloga i osnova za konstantnu brigu i pojačanu, hroničnu neurozu uz osećaj da je svet jedno izrazito neveselo mesto, jer mi neprestano brinemo. Brinemo pored svega što nam je pred očima još i o ratu u Siriji i zemljotresu u Kini i epidemiji u centralnoj Americi i državnom udaru negde u Africi, a količina podataka koju na dnevnoj bazi moramo da svarimo naprosto je prevelika. Inače, priča Minut smeštena je, kako joj i sam naziv kaže, u jednom jedinom minutu u vremenu, ali je ujedno raspoređena na sve dvadeset četiri vremenske zone, tako da priča miruje zaglavljena u tom kratkom rasponu od šezdeset sekundi, ali ujedno i prelazi čitav ciklus od dvadeset četiri sata i čitavu planetu Zemlju istovremeno. Po svojoj konstrukciji ona nije ni nalik bilo čemu drugom što sam ikada napisao, a obogaćena je fantastičnim ilustracijama Valentine Borštean.

 

Nedavno je održan šesti po redu festival književnosti “Krokodil”, koji je, shodno svom konceptu, dominantno radio na upoznavanju, povezivanju i približavanju regionalne književne scene. Kakvi su Vaši utisci nakon ovogodišnjeg festivala i šta ga čeka u budućnosti?

 

Mi iz Udruženja Krokodil, a reč je o Ani Pejović i meni, tokom dvanaest meseci godišnje radimo na tome da omogućimo da se Festival Krokodil svake godine zaista dogodi. Taj posao nije nimalo lak, ali ipak od 2009. godine naš festival neprestano raste i mi ga doživljavamo kao čedo na koje smo izrazito ponosni. Sav premor i frustracije nekako se uvek isplate kada sednemo na svoje pozicije ispred bine i damo znak da festivalsko veče počne. Jer s njim, zaista, počinje i svojevrsna magija. Publika od gotovo hiljadu duša, koliko se na našim događajima okupi ljudi, pomno sluša pisce, prati njihova čitanja, aplaudira, skandira, smeje se, traži još i intenzivno uživa. Ponekad mi se čini da smo stvorili nešto nalik na uverljivu masku, jednu vrstu Potemkinovog sela. Atmosfera koju na Krokodilu zateknu posetioci pleni, iako mi znamo da se iza te sjajne slike krije znatno turobnije, pravo stanje stvari: marginalizovane, nikom previše interesantne književnosti, pisaca koji ne mogu da sastave kraj s krajem i sve tuge i bede naše pisane reči i kulture uopšte. No, da ne kukamo. U svakom slučaju, pored tog našeg centralnog beogradskog junskog trodnevnog događaja imamo i dosta drugih aktivnosti, nastupamo po regionu i u inostranstvu, pokrenuli smo i dečiju verziju festivala koja se zove “Krokodokodil”, a vodimo ujedno i Krokodilovu rezidenciju za pisce u Beogradu u kojoj svakog meseca ugostimo po jednog regionalnog ili evropskog pisca čime na svoj način doprinosimo komunikativnosti i vidljivosti grada Beograda na kulturnoj mapi Evrope, kako to ovejana fraza veli.

 

 

Na Vašoj generaciji je bilo da uspostavlja nove i obnavlja stare i pokidane veze na celom ex-YU prostoru, i na tome se mnogo radilo i radi se. Izdavačke kuće, festivali, književne večeri, gostovanja, rezidencijalni boravci koji objedinjuju regionalni kulturni prostor i pojedince u njemu postali su učestala i normalna pojava. Kako danas stoje stvari na nekada jedinstvenoj jugoslovenskoj kulturnoj i književnoj sceni?

 

Reč je o nasilno fragmentarizovanom prostoru u kom, međutim, vlada jedan jedinstveni senzibilitet. U tom smislu, rekao bih da bi valjalo govoriti – barem u slučaju našeg regiona – o književnosti(ma) jezika, a ne nacija. Problem je političke koliko i ekonomske prirode. Kada su otklonjene poslednje političke prepreke za slobodnu cirkulaciju knjiga po čitavom regionu, pojavile su se one ekonomske – surevnjivost velikih izdavača na lokalu koji su po pravilu i vlasnici knjižarskih lanaca, te njihova sklonost jednom poprilično bednom tržišnom protekcionizmu koji je zasnovan na prevelikoj razlici koja postoji između prosečne cene knjige u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori. Politička pitanja se još nekako i promene, ova druga su, na žalost, neuporedivo žilavija. Zato mislim da se zapravo ne radi baš toliko koliko bi se moglo na tom “obnavljanju starih i pokidanih veza” i da bi trebalo raditi još mnogo više, šire, dublje i predanije da bi se tako nešto zaista i dogodilo.

 

U tekstu koji ste pisali o napadima na Tomislava Markovića zbog njegove pesme „Srpska duhovnost“ dotakli ste se i savremene pozicije poezije. Kakva je, po Vašem sudu, njena današnja pozicija?

 

To najbolje znaju ljudi koji se poezijom bave. Ona retko izlazi iz geta, nevidljiva je u knjižarama, nema je po medijima. Međutim, s druge strane, zahvaljujući “Pesničenju”, “Poezinu”, “Arghu” i mnogim drugim alternativnim, malim pesničkim festivalima, poezija je doživela svoju pravu mini-renesansu. To je jedna od divnijih stvari koje su se u našoj kulturi dogodile poslednjih godina. Takođe, pesnički nastupi na Krokodilu – poput nastupa Marka Tomaša ove godine koji je naprosto oduvao publiku sa svojih mesta izrazito snažnim čitanjem, ili opčinjavajući nastup Abdulaha Sidrana od prošle godine – predstavljaju neke od najuzbudljivijih momenata na tom festivalu uopšte. Poezija je, inače, ohola i ona svoju moć i svoju pravu lepotu pokazuje veoma retko. Mnogo je jeftine laži bilo unaokolo oduvek, ona se nudi i predstavlja kao poezija iako to nije niti će ikada biti. I baš je zato ona tako dragocena i tako neophodna.

 

U izvesnom smislu, potekli ste iz pank kulture, živeli u Londonu, a taj muzički pravac se često može iščitati u vidu sountrack-a koji se tu i tamo pomalja u Vašoj prozi. Ima li neke pojave u savremenoj umetnosti i književnosti koja baštini tu energiju i subverzivnost panka?

 

Pa, zapravo i nema. Veliki i važan aspekt panka bio je tinejdžerski bunt i nihilizam, a upravo je to ono što u velikoj meri nedostaje današnjoj poprilično konformistički raspoloženoj omladini. Mi smo videli porast strašno konzervativnog, politički jako desnog duha kod najmlađih generacija poslednjih godina. Bojim se da ni na širem planu stvari nisu mnogo bolje. Možda omladini danas više nije potrebna nikakva posebna, sopstvena, radikalna kultura, pa ni bunt protiv senzibiliteta starijih? U fragmentarizovanom svetu današnjice ono za čim oni tragaju jesu čvrste tačke oslonca i uspešno ih nalaze u onome što nazivamo “lokalnim vrednostima”. I društvo ih svojim polugama – politika, školsko, mediji, crkva – oduševljeno podržava u tome. Lažni omladinski tribuni na našoj muzičkoj i kulturnoj sceni, uopšte, stvar čine samo još gorom i teže rešivom.

 

 

glif.rs

 

 

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije