Glavni junak je
ravnatelj tamošnje Tehničke škole Josip Belamarić koji je zabranio da se
u školskim prostorijama postavi izložba „Anne Frank – povijest za
sadašnjost“ što ju je priredila organizacija komplicirana naziva:
Hrvatska edukacijska i razvojna mreža za evoluciju i sporazumijevanje
(HERMES).
Preciznije, ravnatelj Belamarić odbio je da se u sklopu izložbe, uz
32 „nesporna“ panela, izvjesi šest panela koji se odnose na Drugi
svjetski rat na teritoriju Hrvatske. „Mi smo htjeli izložbu o Anni Frank
i holokaustu, a ne o ustašama i partizanima“, obrazložio je svoju
odluku ravnatelj Belamarić. „Na tim panelima su ustaše prikazani kao
koljači, a partizani kao cvijeće“, dodao je. „Zašto nisu prikazani
Bleiburg, Goli otok i sve one jame gdje su partizani ubijali Hrvate bez
suđenja?“, podvukao je.
Organizatori su nakon toga demontirali preostale („nesporne“) panele
izložbe – koja će, inače, biti prikazana u stotinama škola u 40 zemalja –
te napustili Šibenik. Njihova zgranutost mogla je biti utoliko veća što
se „sporni“ paneli uopće ne bave partizanima, već prikazuju sudbine
židovskih djevojčica i dječaka u NDH – Lee Deutch, Vojka Sterka i Ota
Konsteina – dok se na jednome od panela podsjeća na hrabrost Diane
Budisavljević koja je iz logora diljem Hrvatske spasila oko 12.000
djece, pretežno srpske nacionalnosti.
Potpisanome novinaru to je bio povod da kontaktira hrvatskoga
ministra obrazovanja Pavu Barišića i zatraži odgovore na nekoliko
pitanja. Presreo ga je na ulici, taman kada je ovaj, okružen brojnom
garniturom suradnika, napuštao zgradu Ekonomskog fakulteta u Splitu,
gdje je boravio u protokolarnom posjetu.
„Kako ćete reagirati na slučaj u Šibeniku?“ pitao je potpisani novinar.
„Kakav slučaj u Šibeniku?“ uzvratio je ministar Barišić.
Potpisani novinar potom je ministra Barišića upoznao s potankostima šibenskoga slučaja.
Uočio je upadljivo olakšanja na ministrovu licu, čak su mu se kutovi
usana razvukli u blagi osmijeh, jer je ovaj – pretpostavio je potpisani
novinar – zacijelo očekivao pitanja o tome kako je plagirao
svoje znanstvene (filozofske) radove, prepisujući čitave pasuse bez
znakova navoda i spominjanja originala, ili kako je dodjeljivao izdašna
sredstva iz državnog budžeta za znanstvene skupove koje je osobno
organizirao i za znanstvene časopise koje je osobno uređivao, s čime ga
novinari u zadnje doba nemilosrdno spopadaju. A učinilo mu se i da iz
ministrova pogleda isijava enigma: Who the fuck is Anne Frank?
„I? Što kao ministar obrazovanja kanite poduzeti povodom slučaja
školskoga ravnatelja Josipa Belamarića i zabrane izložbe o Anni Frank?“
„Prikupit ćemo sve relevantne informacije, a nakon toga razmotriti situaciju i donijeti odgovarajuće odluke…“
„Pa ja sam vam upravo izložio sve relevantne informacije.“
„Ne mislite valjda da bih se ja kao ministar trebao informirati na ulici? Postoje za to službeni kanali…“
„Ali već danima ne reagirate na sramotni skandal u Šibeniku. Zar niste svjesni kolika se šteta time nanosi Hrvatskoj?“
„Kakva šteta?“
„Šteta koja nastaje kada se normalizira negiranje holokausta,
gospodine ministre. Kada se ova zemlja – čak i ako zanemarimo trovanje
naroda ustaškom propagandom – dovodi u status međunarodne nakaze.
Događaj u Šibeniku, na primjer, jedan je od razloga zbog kojih je
Koordinacija židovskih općina odbila sudjelovati na komemorativnim
skupovima što ih organizira hrvatska vlast povodom Međunarodnog dana
sjećanja na holokaust, 27. siječnja.“
„Zbilja? Nisam to znao…“
„Poricanjem genocida koji je počinjen u Nezavisnoj državi Hrvatskoj
bave se zadnje ideološke protuhe i mračnjaci. Manja je nesreća, međutim,
kada to na svoju ruku čini jedan fanatizirani ravnatelj škole, a mnogo
veća kada ga u tome podupire izvršna politička vlast, koju vi
reprezentirate.“
„Oprostite, ja nikoga ne podupirem…“
„Ukoliko nemate primjedbi na postupke ravnatelja javne obrazovne
ustanove, dok ovaj otklanja mogućnost da do učenika dopre informacija
kako su Pavelićeve ustaše sistematski ubijali Srbe, Židove, Rome i
ostale, znači da kao ministar obrazovanja stojite iza njegovih zamisli.“
„Ja stojim na ulici, gospodine, dok me vi zaskačete pitanjima, od kojih su meni mnoga nerazumljiva…“
„Kakav je vaš osobni stav o združenim naporima da se NDH
‘dezinficira’ od svoje nacističke biti? Da se ona službeno
fikcionalizira u hermafroditskom izdanju: i kao ustaška i kao
antifašistička? Drugim riječima, što mislite o sve učestalijim
slučajevima poricanja zločinačkog karaktera ustaške države? Ne ove
današnje, već one iz četrdesetih godina prošloga stoljeća…“
„Na kakve to učestale slučajeve mislite?“
„Na primjer onaj slučaj kada ste osobno pisali znanstvenu studiju o
Juliju Makancu, ministru prosvjete u NDH, glorificirajući njegovo
filozofsko djelo, a potpuno prešućujući njegovu ulogu u zločinačkom
nacifašističkom režimu. Pa ste nakon toga postali ministar obrazovanja.“
„To je zanimljivo filozofsko pitanje. S jedne strane, posve je
neprikladno, i čak u dobroj mjeri gadljivo, da ministar jedne
demokratske zemlje bude netko tko je pisao hvalospjeve članu kvislinške
ustaške vlade, ne spominjući da je taj bio član kvislinške ustaške
vlade. S druge strane, da nisam pisao hvalospjeve članu kvislinške
ustaške vlade, ne spominjući da je isti bio član kvislinške ustaške
vlade, vjerojatno ne bih postao ministar u vladi demokratske Hrvatske.
Priznajem da me kao filozofa i humanistu taj paradoks silno intrigira,
iako još nisam došao do rješenja. S treće strane, kao ministar nemam
ovlasti donositi odluke o svojim ranijim postupcima. Prošlost je teško
pitanje.“
„Ali možete donositi odluke o aktualnim stvarima. Što dakle namjeravate poduzeti povodom sramotnoga šibenskog skandala?“
„A što bih trebao poduzeti?“
„Znate li, na primjer, što bi učinio ministar obrazovanja u Njemačkoj
da neki školski ravnatelj, zbog revizionističkih pobuda, zabrani
izložbu o Anni Frank i holokaustu?“
„Što bi učinio?“
„Iz istih stopa bi toga ravnatelja smijenio! A nije isključeno da bi
protiv njega podnio kaznenu prijavu policiji i državnome tužilaštvu, jer
se u pristojnim zemljama poricanje genocida smatra govorom mržnje.
Kanite li vi možda poduzeti nešto slično?“
„Ne pada mi na pamet!“
„Zašto, zaboga?“
„Ne dam se ja više navući na tanak led“, slavodobitno se cerio
ministar. „Postupim li kao što bi postupio njemački kolega, optužili bi
me za plagijat!“
Razoružan odgovorom, potpisani novinar tupo je zurio u sugovornika,
ostavši bez teksta, pa čak i bez tuđeg teksta kojeg bi mogao prepisati.
Još veća konsternacija, međutim, mogla se uočiti na licima
znatiželjnika što su se okupili u prilično velikome broju, promatrajući
potpisanog novinara kako nasred ulice razgovara s krepanim gušterom kao
da je ovaj ministar obrazovanja.