Rat u Hrvatskoj formalno je završio prije dvadeset i tri godine, ali
ranjenika je iz dana u dan sve više. Broj osoba koje traže status ratnih
vojnih invalida u zadnje doba raste po stopi od dvije tisuće mjesečno.
Stručnjaci koji se koriste prostom logikom doslovno su sleđeni pred ovim
trendom: potraje li u Hrvatskoj poslijeratni period dovoljno dugo, broj
ratnih stradalnika mogao bi premašiti broj stanovnika!
„Invalida će biti kao u priči!“ sažeo je problem bivši ministar
branitelja Predrag Matić. To samo znači da herojski i slavom opjevani
„Domovinski rat“ ne poznaje nikakve limite, pa niti ograničenje oko
svoga trajanja. Veličanstvena oslobodilačka epopeja očito ima to
svojstvo da ne prestaje nakon službenoga okončanja, nego se, naprotiv,
intenzivira s porastom vremenske distance od momenta kada se nacionalna
zastava slavodobitno zavijorila na kninskoj tvrđavi. S mnogo osnova može
se tvrditi da najveći kapital hrvatske ratne pobjede leži u činjenici
da rat njome nije završen.
Otkako je stupio na snagu novi Zakon o hrvatskim braniteljima i
članovima njihovih obitelji, u svega nekoliko mjeseci – točnije: do 31.
svibnja ove godine – u nadležnim uredima državne uprave zaprimljeno je
osam i pol tisuća zahtjeva za priznavanje statusa ratnih invalida „po
osnovi bolesti (…) kao posljedice sudjelovanja u obrani suvereniteta
Republike Hrvatske“. Bit će ih još i mnogo više, jer je novim zakonom
ostavljen neograničeni rok za podnošenje takvih zahtjeva. Time je
načinjena hrabra administrativna inovacija: Hrvatska je prva, a
zasigurno će dugo vremena biti i jedina zemlja na svijetu koja se
odlučila na takav potez.
Kako je moguće da bilo tko otkrije svoju invalidnost tek nakon
dvadeset i tri godine, da dakle skoro četvrt stoljeća ne primijeti
kardinalna i nepopravljiva tjelesna ili psihička oštećenja nastala
uslijed ratnoga stradavanja, zasad nije poznato – niti se to novim
zakonom precizira – kao što nije poznato kojom će se metodologijom
služiti nadležne državne komisije kada budu procjenjivale da li je ratni
veteran koji podnosi zahtjev, danas u prosječnoj dobi od 60-tak godina,
zaradio svoj dijabetes, išijas, depresiju, impotenciju ili kakvu
kardiovaskularnu anomaliju zahvaljujući davnoj ratnoj traumi, ili su pak
te boljetice rezultat nekih drugih okolnosti, uključujući genetiku,
pušenje, alkoholizam, stranačku lojalnost HDZ-u i neumitni proces
ljudskoga starenja.
Tek, prosjek „prolaznosti“ kod rečenih komisija dosad je bio oko 75
posto, pa ne treba očekivati značajnija odstupanja. Čini se da je, što
se veterana tiče, puni smisao zakonodavne operacije u tome da se ukine
bilo kakva razlika između njihova „ratnog“ i „poratnog“ mučeništva,
odnosno da se, u širem kontekstu, trajanje „Domovinskog rata“, bez
obzira na historiografske sitnice i svečane obljetnice, produži do
sretne beskonačnosti. Jedan je marginalni analitičar prije nekoliko
godina taj fenomen nazvao ranoholizmom, kolektivnom ovisnošću o
ozljedama, što se manifestira kroz sveobuhvatan društveni napor
usmjeren na to da ratne rane nikada ne zacijele i da ostanu zauvijek
svježe.
Sada, osim ideoloških, u prvi plan dolaze materijalne posljedice
takvih težnji. „Pravi pakao počinje od 1. siječnja“, upozorava Predrag
Matić, jer tek tada u punome opsegu stupaju na snagu financijski efekti
novoga zakona, po kojemu će i pripadnici HVO-a (što su ratovali na
teritoriju Bosne i Hercegovine) ostvarivati puna socijalna prava u
Hrvatskoj, te će „ovih osam i pol tisuća ljudi“ – koji dvadeset i tri
godine po okončanju rata traže da im se prizna status ratnih vojnih
invalida, s realnim očekivanjima da njihovi zahtjevi budu ispunjeni –
„predstavljati tek vrh ledene sante“. Jedno je načelo, naime, neupitno:
ono što se protivi zakonima elementarne logike, ugrađeno je u zakone
Republike Hrvatske.
Uglavnom, oficijelna Hrvatska štanca količinu učesnika i stradalnika
„Domovinskog rata“ sa sličnom sistematskom predanošću i sličnim manjkom
obzira prema činjenicama kao što je, na primjer, oficijelna Srbija
pumpala famu o sedamsto tisuća ubijenih u Jasenovcu, s tim što su u
prvome slučaju brojke već sada znatno impresivnije i što konačni cilj
nije iscrpljen pukom dohranom nacionalističke mitologije, nego
ostvarenjem konkretnih materijalnih privilegija. Te je privilegije,
dakako, moguće ostvariti samo na jedan način: bjesomučnom eksploatacijom
ostatka državljana voljene domovine.
„Ma kakav zakon?! Pa to su branitelji!“ kazao je prije nekoliko
godina tadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko kada su ga novinari
pitali što misli o kršenjima zakona u slučaju „braniteljskih prosvjeda“
u Savskoj ulici u Zagrebu, čiji su militantni predvodnici, neometani od
organa reda, zaustavljali promet, prijetili plinskim bocama i
proustaškim parolama. U ciničnome i, za hrvatske prilike, tipičnome
paradoksu, taj Karamarkov usklik zaprepaštenja – „Ma kakav zakon?!“ –
sada je reguliran zakonom. Nije zanemariva vještina usaditi bezakonje u
duh zakona i učvrstiti njegovu legitimnost odgovarajućim paragrafima.
Ono što je zdravome razumu nedokučivo, u Hrvatskoj je normativizirano.
Država koja dvadeset i tri godine po okončanju rata još uvijek ne
uspijeva definirati brojno stanje ratnih vojnih invalida (s tendencijom
da konačna cifra premaši ne samo granice mogućega, nego i zamislivoga)
po blagonaklonome sudu bi se mogla nazvati disfunkcionalnom. No, imajući
u vidu činjenicu da su prema službenoj i obvezujućoj mitologiji
„branitelji“ ti koji su „stvorili hrvatsku državu“, nema sumnje da je
upravo disfunkcionalnost države najfunkcionalniji okvir za favoriziranje
njenih „stvaralaca“. Država je najkorisnija u elementu svoje
neefikasnosti. Njena uspješnost osovljena je na njen diletantizam.
Moglo bi se zaključiti da je ona i stvorena zato da bi se ispostavila
trajno defektnom i nepopravljivo oštećenom, takvom da i po liniji svoje
moći i po liniji svoje nemoći („Ma kakav zakon?!“) perpetuira
kardinalnu nejednakost, takvom da „branitelje“ besramno nadređuje
ostatku stanovništva, a ovi će onda – kako se računa – u svakome
trenutku biti na raspolaganju kao zahvalna pretorijanska garda
nacionalističkog režima. Hrvatska država, upregnuta u službu vladajućih
gangstera, utoliko spada u sve rjeđu sortu: ona je realan invalid
„Domovinskog rata“ koji nema potrebu lažirati svoju dijagnozu.
Prosječnome građaninu bez vojnog staža, sklupčanome u dubokoj intimi,
budući da o „Domovinskom ratu“ i njegovim nuspojavama ne smije ni
zucnuti, to je po svemu sudeći neshvatljivo, a kad je neshvatljivo znači
da je zakonski utemeljeno. Prosječni građanin, sklupčan u dubokoj
intimi, pita se tiho, tako da jedva čuje samoga sebe: Gdje su ona
vremena blagostanja i socijalne pravde kada je agresor dolazio s one
strane granice?