Foto: BUKA
Vijest
o tome da Hrvatska ove godine predsjedava Međunarodnom savezu za
sjećanje na holokaust jedva da je doprla do čitatelja & gledatelja
& slušatelja. Na portalu Vlade RH stvar je primjereno razglašena,
predočena je i odluka o osnivanju “Nacionalnog koordinacijskog tijela”
za potrebe rečenoga “predsjedavanja”, PR-služba zbilja se svojski
potrudila, no vodeći mediji taj su napor mahom ignorirali, pa se
obavijest ukazala tek na rijetkim, i uglavnom zabačenim, informativnim
platformama.
To je prava šteta, jer Hrvatska, unatoč pirotehničkim naporima
medijskih urednika i “kreatora sadržaja”, uopće ne vrvi intrigantnim
vijestima. Možda je problem u birokratskoj intonaciji naslova početne
informacije, privlačnoj poput betonskoga bloka, a sročenoj s namjerom da
kamuflira stvarnu novost. Možda je naslov morao biti izazovniji i
istinitiji. Na primjer: “Tokom ove godine svete mise održavat će se
usred bordela!”
To da Hrvatska predsjedava nečim što se zove Međunarodni savez za
sjećanje na holokaust otprilike je kao da, logikom rotacije, sitni
provincijski makro dospije na čelo odreda ćudoredne policije. Privremeni
rukovoditelj nema odviše razloga za kolebanja i moralnu zebnju, jer mu
je poznato da su i neki drugi pripadnici žandarmerijske trupe obilježeni
sličnom ili još drastičnijom kriminalnom vokacijom – od vlasnika lanaca
javnih kuća, do dilera kokaina.
Što je to dakle Međunarodni savez za sjećanje na holokaust i koja mu
je svrha? Odgovor može biti fokusiran na formu ili na suštinu. Najprije
ovo drugo: ako je suditi po državi koja je ove godine preuzela
predsjedavajuću rolu – dakle Hrvatskoj – Međunarodni savez za sjećanje
na holokaust i kompletnu njegovu djelatnost najbolje je opisati kao
čistu obmanu.
U formalnom pogledu, pak, riječ je o organizaciji u čijem radu
sudjeluju predstavnici vlada 35 država članica, “s ciljem jačanja
svijesti o holokaustu”, odnosno “poticanja aktivnosti u obrazovanju,
istraživanju i očuvanju sjećanja na holokaust”. Osnovana je 1998., a
Hrvatska joj se pridružila 2005. godine.
Međunarodni savez za sjećanje na holokaust (IHRA) utvrđuje i neku
vrstu normi žrtvoslovnog ćudoređa, te su se kroz dosadašnji rad
iskristalizirala tri dokumenta pomalo komičnih naziva, čijih su se uputa
države članice dužne pridržavati. Prvi je “pravno neobvezujuća radna
definicija antisemitizma”, drugi “pravno neobvezujuća radna definicija
antiromskog rasizma i diskriminacije”, a treći “pravno neobvezujuća
radna definicija poricanja i iskrivljavanja istine o holokaustu”. Sve
tri definicije Hrvatska je svesrdno podržala, kaže se u objavi Vlade, “u
skladu se temeljnim europskim i civilizacijskim vrijednostima”.
U “Nacionalno koordinacijsko tijelo predsjedanja IHRA-om” Vlada je
imenovala devet ministara, dvije državne tajnice i savjetnicu premijera.
Sastav je instruktivan: ni u snu se nije moglo dogoditi da u misiju
“jačanja svijesti o holokaustu” s hrvatske strane budu uključeni,
recimo, borci za ljudska prava i osvjedočeni antifašisti, poput Vesne Teršelič ili Zorana Pusića.
To teško breme preuzeo je Vladin udarni politički zdrug, sastavljen od
članova stranke koja je dala golem historijski doprinos relativizaciji
fašističke NDH.
Time se s forme opet vraćamo na bit, to jest u onaj bordel gdje
upravo traju pripreme za daljnje kodificiranje memorijskog i
memorijalnog bontona. Ukoliko iz puke činjenice hrvatskog predsjedavanja
famoznom IHRA-om treba izvlačiti kakvu konkretnu pouku, ona glasi da
pobožno očuvanje sjećanja na holokaust i razuzdani historijski
revizionizam mogu ići ruku pod ruku. A slična iskustva velikodušno bi
bile u stanju ponuditi i neke druge od 35 država članica, kao što su
Mađarska, Srbija, Poljska…
Vodiš li mudru politiku, po principu “pamet u glavu – figu u džep”,
sve one “pravno neobvezujuće” definicije figuriraju kao zgodna krinka za
suštinski neobvezujuću participaciju u rečenoj alijansi. Članstvo u
Međunarodnome savezu za sjećanje na holokaust – gdje se utvrđuju
propisi, sastavljaju manifesti, nameću vrline, bruse formulacije i, sve u
svemu, obavlja političko steriliziranje kolektivnih sjećanja –
omogućuje tek da se zauzme rentabilna filosemitska poza i upotrijebi kao
amblem pod kojim će se njegovati poroci širokoga spektra, od
ksenofobije do poricanja fašističkih zločina.
Jednodušno zaklinjanje hrvatske vladajuće klike u svoj angažman na
“podizanju svijesti o holokaustu” nije ništa drugo do prijesna obmana
kada Vlada uporno odbija zakonom nedvosmisleno zabraniti ustaški pozdrav
“Za dom spremni” – pod kojim je provođen genocid – i kada se
predsjednik zagrebačke Židovske općine Ognjen Kraus,
zgađen takvom hipokrizijom, godinama odbija pridružiti državnim
delegacijama što se jednom godišnje ceremonijalno ukazuju u Jasenovcu.
Zdušno prihvaćanje “pravno neobvezujuće radne definicije poricanja i
iskrivljavanja istine o holokaustu” nije ništa drugo do šugava obmana
kada novac iz državnog proračuna Vlada dodjeljuje opskurnome “Društvu za
istraživanje trostrukog logora Jasenovac”, koje u svojim
pseudoznanstvenim kupusarama anulira ustaške pokolje u koncentracionom
logoru i zločine pripisuje partizanskim oslobodiocima.
Energično osuđivanje antisemitizma nije ništa drugo do bijedna obmana
kada saborska zastupnica vladajuće stranke poruči političkoj protivnici
da ima “rusoljubno i srboljubno srce”, smatrajući da je time
demonizira, kao i kada ministar unutrašnjih poslova – koji će sigurno
biti glavni ceremonijalmajstor hrvatskog predsjedanja IHRA-om – najprije
pokroviteljski omogući, a zatim cinično negira brutalna policijska
premlaćivanja izbjeglica, dajući na taj način svoj doprinos međunarodnoj
borbi “protiv rasizma i diskriminacije”.
To su tek recentniji – i gotovo slučajno izabrani – izdanci duge i
mučne hrvatske storije, koja traje još otkako je Najdraži Pokojnik
isporučio pravno neobvezujuću radnu definiciju NDH kao “izraza
povijesnih težnji hrvatskoga naroda za svojom državom”, a potom tri
tisuće antifašističkih spomenika pretvorio u ruševine. Takvoj naraciji i
takvoj praksi, sve do danas, pompozno “očuvanje sjećanja na holokaust”
najmanje škodi; štoviše, uglavnom služi kao smokvin list za stabilniji
razvoj sirovoga šovinizma, historijskog revizionizma i sličnih
disciplina; vlasniku fige u džepu omogućuje da se kiti antifašističkim
perjem dok upražnjava svoje regularne fašistoidne aktivnosti.
Moglo bi se čak reći da službena Hrvatska, podrazumijevamo li pod tim
dugometražnu hadezeovsku vlast i pridruženu intelektualnu elitu,
projektira svoj odnos prema fašističkoj NDH onako kako su svojedobno
dotjerivana inozemna izdanja Tuđmanovih “Bespuća”
– izbacuju se antisemitski dijelovi, a zadržava temeljni
revizionistički ton. Zavirimo li pak u zonu državotvornog diletantizma,
reprezentativna figura može biti Jakov Sedlar,
stvaralac koji je sposoban u isto vrijeme demonstrirati snažnu ljubav
prema Židovima i snažnu volju da poriče nacistička zlodjela u logorima.
Židovi, naime, odavno nisu remetilački drugi prema kojemu se
isplati hraniti kolektivnu srdžbu. S priznavanjem židovskog stradanja
hrvatski politički prvaci i priručni ideolozi danas se osjećaju komotno,
poput riba u vodi, ali kad se dogodi da na mjesto žrtvi uskoče Srbi,
voda ubrzo počne ključati.
Taj mentalni gard svojedobno je divno ilustrirao Radovan Šantek, tužilac na suđenju zapovjedniku Jasenovca Dinku Šakiću.
Obrazlažući u završnoj riječi zašto protiv Šakića nije podignuo
optužnicu za genocid, rekao je da on “nije određivao koji će se ljudi
upućivati u logore”, makar ga se “može povezati s dijelom politike
vlasti u NDH koja je provodila genocid prema Židovima i Romima, a u
određenim slučajevima i netrpeljivu represiju prema Srbima”.
Državni je tužilac, dakle, usputno priznao da se u NDH provodio
genocid nad Židovima i Romima, dok se prema Srbima, uvjerljivo
najbrojnijim žrtvama ustaških logora, poduzimala tek “netrpeljiva
represija”, i to samo “u određenim slučajevima”. I taj je vladajući
leksik, kao izbljuvak vladajuće ideologije, ostao na snazi do dana
današnjeg.
Dok predsjedava Međunarodnim savezom za sjećanje na holokaust,
“službena Hrvatska” vodi računa o tome da se samo selektivnim pogledima
unazad štiti ekonomija vlastite prošlosti. Uvažavamo parametar židovskog
mučeništva, ali pazimo da se time ne poremeti predviđena razina bruto
društvenog genocida (BDG). Čuvamo sjećanje na holokaust amnestirajući
mehanizam koji je do njega doveo. Bordel radi punom parom.
Portal novosti