Evo ih opet. Nogometaši, ne znam da li jedan ili svi, revali su da su Za dom spremni.
Onda se javio Aco Stanković pa je rekao da mu ne trebaju “ambasadori
koji su Za dom spremni”, pa su hrvatski generali popizdili.
Kao,
naši su nogometaši opet osvjetlali hrvatski obraz, zbog njih čitav
svijet zna, kako je rekla naša bivša predsjednica, za “malu” Hrvatsku,
da Hrvatska nema nogometaša nitko ne bi znao da “mala” Hrvatska postoji.
A
sada zna? Tko bi od onih koji su u svijetu pratili “Vatrene” i
“Kockaste” nakon “zlatne bronce” mogao pokazati Hrvatsku na karti
svijeta? Ja ću vam reći. Nitko. Ne bi ni učenici u hrvatskim i srednjim
školama, ne bi ni većina hrvatskih studenata. Jednostavno, za svijet smo
nebitni, a mi koji živimo ovdje neobrazovani.
Pa ipak, ne bi se
trebalo toliko uzbuđivati zbog pjevanja naših “heroja” domovinskog mira.
Ti dečki tule ono što su ih naučili. Pojma oni nemaju tko su ustaše, ne
znaju ni tko su četnici. I ne treba da znaju. Imaju dvije noge, dvije
ruke i glavu kojom dočekuju loptu. Imaju usta za pljuvanje i kurac za
drkanje.
Gruba sam? Pljujem po onome što je jedino sveto jedinoj
nam Hrvatskoj? Čekajte. Onda vi niste gledali ni jednu utakmicu. Dečki
trče, pa stanu, pa hračnu, pa pljunu.
Jedan od heroja u finalu,
možda je to bio Argentinac, dobio je zlatnu rukavicu. Zlatna rukavica je
komad nekog metala, nije valjda zlato, u obliku, sigurno ste pogodili,
rukavice. Lik je tu rukavicu nabio na kurac i drkao, gledalo ga je
nekoliko milijardi ljudi. Pa? On je nogometaš.
Messi je na terenu
je desetak sekundi češao jaja. I opet su one milijarde gledale. Neki su
zamjerili snimatelju. Milijarde su čak 10, slovima: deset sekundi
gledale kako Argentinac češe jaja. One ne znaju da je Messi mnogo duže
češao svoje slavno međunožje, kamere su prikazale samo komadić
Messijevog stendapa.
Smijemo li zamjeriti Messiju? Jeste normalni? Messi je nogometaš.
Neka
dečko na terenu pljuje, riga, drka, hvata kolegu za jaja kad da gol,
tresne suca, nudi mu kurac na pušenje. Neka on i ekipa rade što im padne
na pamet. Zlatna Rukavica drka za Argentinu. Naši veličaju ustašluk za
Hrvatsku. To su domoljubni činovi.
Dečki igraju. Svi loptom, neki
kurcem, to je nogomet. Ali koji kurac u ovoj priči rade hrvatski
generali? Tko su ti ljudi? Što su oni učinili za Hrvatsku? Skupina
nadrkanih mužjaka godinama nam poručuje što misli. Još kad bi nam
objavili čime misle?
Bili su u ratu. Neki od njih. Ogromna većina
tih “heroja” ima i ruke i noge. O odvratno visokim mirovinama i
beneficijama da se ne govori. Što im nedostaje u “maloj” Hrvatskoj koja
bi bila mnogo veća da njome ne haraju oni i njima slični? Žive poput
careva stalno spominjući svoje dobivene bitke. “Gospodo”, vi ste dobili
svoju bitku, mi smo izgubili rat. Zato bi bilo krasno da konačno
začepite. Pljujete po svima koji su za ovo, ne znajući da se bore za
ovo, život dali.
Heroji su ljudi koji su ostali bez ruku, nogu,
očiju, života, djece. Vi ste skupina ostarjelih drkadžija koja ne mora
poput vaših vršnjaka obilaziti kontejnere u lovu na opstanak. Iz
ogromnih, toplih, stanova koje sam vam i ja platila gledate trkače na
terenu pa pokušavate svršiti dok jedan od “heroja” kurcem miluje zlatnu
rukavicu i tako, po vama, milijardama ljudi pokazuje gdje je Argentina.
Kad
ćete umuknuti? “Naši dečki” pjevaju odvratne pjesme i uzvikuju ustaški
poklič, tako je bilo i tako će ostati jer su to takvi dečki. Ne morate
ih braniti.
Možda sam ipak prema vama prestroga? Teško je gledati
mladost u punoj snazi kako ga na terenu miluje, a tebi ga ne može
dignuti ni ogromna mirovina ni ogromni stan ni ogroman auto ni kilo
Viagre ni zastrašujući ego.
Ma, Božić je na vratima. Možda i vama treba oprostiti?
Tekst preuzet sa bloga autorke