Hrvatski kolumnisti i kolumnistice, drkadžije i drkarice svih
profila, ovih dana opsjednuto lupaju po tipkovnici i analiziraju
“mentalitet” Grka kao da im o tome život ovisi. Jedan od njih, potpuno
je nebitno kako se drkadžija zove, grčkog premijera naziva “klaunom i
balkanskim muljatorom.” Hrvatska teve stalno u studio poziva mrke
“analitičare” koji znaju da su Grci i Grkinje sami krivi za užas u kome
su se našli jer su “bahati”, “lijeni”, “imaju penzije veće nego mi i
Litvanci”. Smrt Grcima! Živjela Njemačka i MMF!
Grci su, to je netko dobro rekao, Nijemcima danas ono što su im nekad
bili Židovi. Doduše, ne dave ih u plinskim komorama, ubijaju ih glađu i
zastrašivanjem. Po istom principu po kome su evropski “intelektualci”
pušili kurac Hitleru a Židove držali lukavcima koji žele ubiti Isusa u
sirotom njemačkom narodu danas glasnogovornici i glasnogovornice krupnog
kapitala pozdravljaju davljenje Grka i Grkinja.
Hrvati, bitni Hrvati, tko narod šta pita, i danas su slabi prema
Nijemacima, o Amerima da se ne govori. Čitam tako kolumnu Slavenke
Drakulić, poznate grkologice. Ženska, da joj ne bi netko zamjerio ono
što joj ja ipak zamjeram, u svojoj škrabotini citira filozofa Nikosa
Dimoua autora knjige “Nije lako biti Grk”. Knjiga je objavljena 1975. a u
njoj Nikos objašnjava zašto nije lako biti Grk. “”Prije svega zbog toga
jer imaju problem s identitetom. Žive između Istoka i Zapada, stare
slave i novog siromaštva.” Bla, bla, bla…Na jedno dvije kartice pljuje
ženska po Grcima što citirajući što prepričavajući ogorčena na sirote
Grke kao da su joj muž koji nikako da plati alimentaciju. Njezin je stav
jasan. Grci su sami krivi za sve što im se dešava zato jer nikako da
shvate da nisu “potomci Aristotela, Platona, Sokrata i Perikla nego su
obični lijeni Balkanci koji misle da dugove ne treba vraćati.
Drakulić ne poznaje samo glupe Grke, razumije se ona i u Hrvate. A
Hrvati su “ljudi koji gunđaju, svade se, izmišljavaju mitove, stalno su u
pravu, žive iznad svojih mogućnosti, svi su protiv njih, ne vole
strance i nisu sigurni u svoj identitet.” Po Drakulićki, isti smo Grci,
“zato bi nam dobro došlo da se pozabavimo zabludama o sebi.”
Gdje živi grkologica? Gdje to ona vidi Hrvate koji “gunđaju” zato jer
ne mogu naći posao, jer ne mogu platiti lijekove, liječnike, dugove,
otplatiti kredite… Hrvati šute. Koji se to Hrvati
“svade”? Ženska je vjerojatno htjela napisati da se Hrvati svađaju. Da
se svađaju sa političarima, poslodavcima, popovima, bankarima, život
im(nam) ne bi bio pakao. Tko to od nas običnih “živi iznad svojih
mogućnosti” kad ogromna većina građana Hrvatske nema nikakve mogućnosti
da živi? Ostale pizdarije koje je grkologica uvalila Hrvatima mogu se
izreći na račun svakog naroda na ovome svijetu.
Nažalost, nvopečena stručnjakinja za Grke nije pročitala fenomenalan
test poznatog novinara Milana Gavrovića u tjedniku “Novosti”. Milan
Gavrović čitav život piše o ozbiljnim temama na stručan način pa bi
njemu trebalo vjerovati jednostavno stoga jer čovjek zna znanje. Onome
tko misli da se Grčka sunovratila u ponor zato jer u njoj žive divljaci
koji ne znaju da moraju vratiti dug evo podatka iz teksta Milana
Gavrovića. “Tijekom svog nedavnog boravka u Hrvatskoj nobelovac Džozef
Stiglic iznio je međutim zaprepašćujući podatak. Koja zemlja ima najveći
dug u Evropi? Njemačka, i to dvostruko veći od svog bruto domaćeg
proizvoda! Kako je i zašto on nastao? Odgovor može biti samo jedan:zbog
iznimno velikih troškova ujedinjenja nekadašnje dvije Njemačke. Pa ipak,
najveći dužnik najviše inzostira da se svi dugovi moraju vraćati. Zar
to nije naopaka pa i apsurdna logika? Nije, ali samo pod jednom
pretpostavkom. Da otplaćujući svoje svi drugi na neki način otplaćuju i
njemačke dugove.”
Što se dešava u Grčkoj? Da li istina leži u knijzi koju je grčki
pisac napisao 1975? Ili i grčku i hrvatsku istinu zna Slavenka Drakulić
koja, najvjerojatnije, bijednu lovu zarađuje pišući ono što bi i njezin
gazda napisao da mu od pisanja nisu draže cigare i starlete. Ili je ipak
u pravu nobelovac Džozef Stiglic:
U bankarskom ropstvu (autor Milan Gavrović za Novosti)
Strategija kojom se banke brane logična je, ali i prozirna. Sve se na
primjer vidi po tome kako bi one riješile probleme kredita u
švicarcima. Tako da pomognu egzistencijalno ugroženim dužnicima, ali ne i
svima, među kojima su, kako kažu bankari, čak i oni koji su kupovali
drugu ili treću nekretninu. Odmah upada u oči da tim prijedlogom krše
jedno od glavnih pravila svog zanata: ono koje kaže da banke nisu
socijalne ustanove. Kuda bismo došli kad bi banke počele opraštati
dugove zbog financijskih i životnih problema svojih dužnika? Tko bi
uopće otplaćivao pune rate, ako se s bankom može pregovarati i cjenkati?
Pa ipak, banke odjednom suzama vjeruju. Zašto?Očito zato kako bi izbjegle pitanje koje glasi: Jesu li njihovi
krediti zelenaški i kakva im je uopće poslovna praksa? Bankari su
spremni priznati teškoće u kojima su se našli njihovi dužnici, ali ne
daj bože da netko pomisli kako su i oni za to krivi ili da je kriv
sustav koji su i oni stvarali. Njihova se strategija svodi na tipičnu
zamjenu teza. Riječ je o krizi i siromaštvu, a ne o njima. Taj bi ih
humanizam, doduše, mogao stajati nešto novca, ali i to je malo
vjerojatno. Kad krene dokazivanje vlastite nesreće ili koliko vrijedi i
može li se prodati neka naslijeđena nekretnina ili vikendica iz boljih
dana, počinje vrijediti ona rečenica iz molitve: Gospode, tko će
opstati?Gdje je smišljena ta strategija? To, vjerojatno, nije osobito važno,
iako je indikativno da su naši bankari ekspresno dobili inozemnu
potporu. Njihova je logika potpuno u skladu s insistiranjem velikih
europskih kreditora da se svi dugovi moraju vraćati, čak i onda ako je
to i teoretski nemoguće. Tijekom svog nedavnog boravka u Hrvatskoj,
nobelovac Džozef Stiglic iznio je, međutim, zaprepašćujući podatak. Koja
zemlja ima najveći dug u Europi? Njemačka, i to dvostruko veći od svog
bruto domaćeg proizvoda! Kako je i zašto on nastao? Odgovor može biti
samo jedan: zbog iznimno velikih troškova ujedinjenja nekadašnje dvije
Njemačke. Pa ipak, najveći dužnik najviše insistira da se svi dugovi
moraju vraćati. Zar to nije naopaka, pa i apsurdna logika? Nije, ali
samo pod jednom pretpostavkom. Da otplaćujući svoje svi drugi na neki
način otplaćuju i njemačke dugove.Možemo samo pretpostaviti koji se sve mehanizmi za to koriste. Europa
je ekonomski dovoljno ujedinjena da osigurava dvije bitne pretpostavke.
To su uspostavljanje jedinstvenog ekonomskog modela (u prvom redu
štednje) i dovoljna koncentracija kapitala (vlasništva banaka u pravim
rukama). Samo jedan očiti primjer. Duboko potonula Španjolska ima
uravnoteženiji proračun nego primjerice Velika Britanija. Španjolske
banke su, nasuprot tome, u velikim nevoljama. U jednom trenutku,
koristeći europske mehanizme, Njemačka je doslovno prisilila Španjolsku
da uzme sto milijardi eura zajma samo s jednom svrhom – da tim novcem
sanira banke. Poanta je, međutim, u tome da su španjolske banke najvećim
dijelom u njemačkom vlasništvu. Umjesto da ih saniraju njihovi
vlasnici, trošak je prebačen na španjolski proračun, odnosno na
španjolske građane. Od kojih se, naravno, traži da još više štede.Jedna od iznimki je mali Island (329 tisuća stanovnika), koji je do
krize bio raj za strane banke. Njihov predsjednik Olafur Ragnar Grimson u
nedavnom intervjuu kaže: ‘Upozoravali su nas da ćemo postati Kuba
sjevera ako ne saniramo banke. Sve se to pokazalo lažnim.’ Island,
naime, nije nasjeo na zamjenu teza, pa je država spašavala štediše, a
pustila da banke spašavaju njihovi vlasnici ili da propadnu. Rezultat je
taj da zemlja koja je prije sedam godina bila na rubu bankrota danas
ima brži rast gospodarstva od Amerike ili Velike Britanije (koje su
najuspješnije u tzv. zapadnom svijetu), a nezaposlenost je smanjena na
samo 4,2 posto. Po tome su dva puta bolji od europskog prosjeka. ‘Odbili
smo trošiti narodni novac da pokrijemo gubitke privatnih banaka’, kaže
Grimson. ‘Bili smo izloženi nevjerojatnom političkom i ekonomskom
pritisku, da pratimo ortodoksne doktrine kojih se pridržavaju sve
europske vlade i financijske institucije, a koje su se pokazale
pogrešnim i gospodarski i demokratski i politički i pravosudno’, dodaje.
Predsjednik Grimson pravosuđe ne spominje slučajno. Islanđani su svojim
direktorima banaka čak i sudili.Otporu su se uskoro priključile Grčka i Mađarska, koje su odmah
pribijene na stup srama, kao neodgovorni raspikuće i neofašisti. Na tome
se temelji još jedna zamjena teza u obrambenoj strategiji hrvatskih
banaka. Tvrdi se, naime, da ponašanje ministara, koji u posljednje
vrijeme kritiziraju bankare, neodoljivo podsjeća na ‘militantni
orbanizam/putinizam’. Doslovno tako. Može li se reći nešto gore? Jesu li
ministri Boris Lalovac ili Gordan Maras zaista fašisti i diktatori? Kad
je riječ o gospodi Viktoru Orbanu i Vladimiru Putinu, naša svrstana
politika i prepisivačka škola u medijima ne ostavljaju mjesta sumnji u
te hladnoratovske ocjene. Pa ipak, vjerojatno se u našem slučaju ne žele
izvlačiti tako dalekosežne ocjene. Za obrambenu strategiju banaka
dovoljan je zaključak kako su aktualne kritike na njihov račun samo goli
populizam kojim se, uoči izbora, želi dobiti koji glas više.Pritom se opet koristi metoda zamjene teza. Tvrdi se da politika želi
podčiniti banke (što podsjeća na stara vremena, a u demokraciji je,
naravno, nedopustivo), koje moraju stvarati dovoljne profite za vraćanje
ulaganja svojih dioničara, čak i onda kad ne mogu naplatiti kredite.
‘Čini se da bi upravo od tih profita izabrani političari željeli uzeti
jedan dio, koji im nikako ne pripada, i koji bi usmjerili prema svojim
političkim potrebama – za kupnju naklonosti glasačkog tijela’, piše
jedan od neslužbenih glasnogovornika banaka. Po tome bi trebalo
zaključiti da se dovodi u pitanje normalno bankarsko poslovanja, a ne
praksa hrvatskih banaka. ‘Banke su trgovačka društva koja, kao i ostali
trgovci, na tržištu prodaju svoj proizvod…’, kaže i direktor Hrvatske
udruge banaka Zoran Bohaček, objašnjavajući da se država tu ne smije
petljati. Ali spominjući tržište, on je, tjerajući lisicu, istjerao
vuka.Naime, banke su se u Hrvatskoj odavno kartelizirale i tako
suspendirale tržište, čemu se država i njene ustanove nisu opirale.
Štoviše, išlo im se na ruku, u prvom redu deviznom klauzulom i
odustajanjem od monetarnog suvereniteta. Nakon toga se one i njihovi
inozemni gospodari jednostavno više nisu mogli zaustaviti u grabljenju
svega što im život pruža. Tako smo došli do toga da je velik dio nacije u
dužničkom ropstvu, a da su kamate tolike da nema legalnog posla iz
čijeg se prihoda one mogu plaćati. Da je, zapravo, nacionalna ekonomija u
bankarskom ropstvu. Dobro zvuči kad premijer Zoran Milanović konačno
odgovara bankama, koje prijete međunarodnim sporovima, neka ga tuže
upravi vodovoda. Ali za pravo rješenje potrebno je mnogo dublje oranje.
Preuzeto sa sajta autorice