Žena je žena čim se rodi. I tata i mama, kad dobiju curicu, pokazuju
nadnaravno oduševljenje. Baš smo željeli curicu, baš smo željeli curicu,
ma baš smo željeli curicu. Kad je prvo sin oduševljenje je toliko da se
to skriva i još se govori kako se željelo curicu. Roditeljima ne treba
zamjeriti. Svijet u kome živimo svijet je muškaraca. Za njih je žena
mesnata lutka za napuhavanje, kruška za treniranje udaraca rukom i
nogom, sluškinja, tješiteljica kad im je teško, odbačena krpa kad im
dobro krene.
Dok je djevojčica beba i tata i mama je zabrinuto gledaju. Otac se
panično boji da će se bejbiblu oči anđela pretvoriti u tuposmeđe oči
njegove punice. Mama gleda u noge. Nije moguće, nije moguće da će ove
nogice ostati debele i kratke, da će mamino zlato ličiti na maminu
svekrvu. Curica bi morala imati duuuuugačke noge na mamu, da mama nije
imala duuuuuuuugačke noge tko zna da li bi u trideset i drugoj našla
muža?
Kad curica krene u vrtić u pravilu ima dugu kosu. Na kosici najčešće
nosi “srebrnu” ili “zlatnu” krunu. Sad je “princeza”. Liči, hvala bogu,
na tatu i to svi oko nje stalno ponavljaju. Kad dijete zaista liči na
tatu to je za mamu dokaz da nije kurva. Kad curica nimalo ne liči ni na
crnokosog tatu kome su oči gotovo crne ni na tamnokosu mamu kojoj su oči
smeđe, kad “princeza” ima žarkocrvenu kosu a oči boje mora onda se
začuđenoj rodbini spominje pokojni prastric Franjo a mama promijeni boju
kose.
Svaka “princeza”, kad navrši četiri godine, mora otići na balet,
pjevanje, učenje engleskog, ritmiku… Ritmike i baleti će joj pomoći da
se na pisti kreće poput kraljice, engleski mora znati ako je na izboru
za miss svijeta voditelj bude pitao kako bi ona promijenila svijet.
Nahranila bih gladnu djecu, reći će misica na engleskom i zaraditi
pljesak debelih, sredovječnih makroa koji su članovi žirija i koji sjede
u prvom redu.
“Princeze” rastu. U sedmoj godini znaju koji je lak za nokte u điru,
kako kod poziranja kad te tata ili mama fotkaju napućiti usne i
istaknuti buduće grudi. I dalje plešu, glume, pjevaju, nadaju se da će
biti pjevačice, teve voditeljice, manekenke. U osmom razredu sve su
“princeze” opsjednute žalosnom činjenicom da nikako ne mogu smršati pola
kilograma, da su im grudi sitne, da nisu visoke metar osamdeset, da im
je kosa rijetka. Trebaju im ekstenzije, gelirani nokti, pušapovi koji će
njihove pupoljke pretvoriti u košarkaške lopte.
U srednjoj školi znaju kako sakriti sve mane svoga tijela a pokazati
prednosti. One koje imaju sise pokazuju ih svima i na minus dvadeset.
Imaju ih i one koje ih nemaju jer je mamin prijatelj estetski kirurg.
Sad su one “cure”, “komadi”, sad su one nešto što mora privući poglede
muškaraca koji su netko od rođenja do smrti. Pametne znaju da moraju
sakriti pamet. Ženska pamet muškarce kastrira.
O ženi koja diplomira, doktorira ili postane predsjednica Evrope svi
će govoriti samo kao o “lijepoj” ili “ružnoj”. Žena može uspjeti u
životu ako vješto puši ili “puši” mužjacima koji joj pomažu na putu
prema vrhu. Potrebi da svijetu pokaže da je lijepa nije odoljela čak ni
Angela Merkel kad je jednom u kazalištu pokazala svoje raskošne, bijele
sise.
Mediji ženama svih uzrasta nabijaju osjećaj krivice ako ne izgledaju
poput fotošopiranih, napumpanih i gladnih “ljepotica”. U posljednje
vrijeme posebno su atraktive “djevojke” u šezdesetoj. Poruka je jasna.
Žena i na samrti mora biti komad. Poznata jugoslavenska “loto devojka”
koja je danas više devojka nego je to bila pred četrdeset godina ovih
dana otkriva gdje je najuzbudljivije voditi ljubav. “Na stepenicama”,
sigurna je “devojka”, a najgore je “u moru”.
Treba li na sirotu “devojku” koja se danas kreše češće i žešće nego
ikad bacati drvlje i kamenje? Ne baš. Možda ona izgovarajući ogromnu
količinu gluposti u jedinici vremena i pokazujući stare, gole sise samo
krvavo zarađuje kruh? Sirotica je jedna od nas koja se ne predaje. S
jednom nogom u grobu pokazuje nam keramičke zube utegnuta u tko zna
kakav oklop. Jadno i prejadno stvorenje. Da, treba žaliti i nju i nas.
Ima li nam spasa? Nema.
Tekst preuzet sa bloga autorke.