Zašto hvatati
bilješke? Svi oko vas prave bilješke na konferencijama, samo je Solomon Schereschewski
sjedio nepomičan. Njegov šef je to gledao sumnjivo. Još mu se čudnijom učinila
reakcija kada je Schereschewskog priupitao zbog toga. Riječ po riječ, bez
zastajkivanja, prijekorno je ponovio govor svoga šefa. Ovoj znamenitoj epizodi
iz proljeća 1929. slijedile su mnoge slične. Bez imalo napora pamtio je ovaj
umjetnik memorije nizove od 70 brojeva – i to petnaest godina tako.
„Jednostavno sam morao uvidjeti da je njegovo pamćenje bezgranično“, rekao je
neuropsiholog Alexander Luria 1965. o „S-u“. Luria je godinama analizirao
Schereschewskog i njegovo skoro nepogrešivo pamćenje. Pri tom se radilo i o
rješavanju problema koji bi većini ljudi bili apsurdni. „Veliko pitanje je
glasilo, može li naučiti zaboravljati“, pisao je Luria. „Funkcioniralo bi samo
ako bi zapisao čega se više ne bi trebao sjećati.“
Ne zvuči li to primamljivo? Nikada
ne upasti u nepriliku, jer smo zaboravili na telefonski razgovor ili smo
zaboravili ime sugovornika, a usto se moći sjećati svih detalja sa godišnjeg
odmora te ih u mislima ponovno proživjeti? Mnogi su zavidjeli Schereschowskom
na njegovom umijeću kad bi demonstrirao svoju moć. Gledali su ga kao idola, a
njegova moć pamćenja je bila poželjna koliko i nedostižna. Nije ni čudo što je
zaborav na lošem glasu. Ljuti nas, plaši i dovodi u neugodne situacije.
No, jedno se u ovim herojskim
pričama zaboravlja: „Čovjeku koji nije mogao zaboraviti“, je bilo sve samo ne
lagano. Luria ga je opisivao kao kaotičnog i nefleksibilnog čovjeka, koji je
često bio savladan utiscima koji ga okružuju, stalno je mijenjao posao i najzad
se prepuštao alkoholu. Ekstremna priča – ali u njoj leži i jedna utjeha:
čovječanstvo bi bez mogućnosti zaborava bilo osiromašeno. Paradoksalno, bez
njega, ne bi bilo ni sjećanja ni učenja, čak ni podnošljive svakodnevnice.
Psihologija i novija neuroznanstvena istraživanja potvrđuju ono što je psiholog
William James kazao još 1890: „Za
praktičnu uporabu našeg intelekta važan je zaborav koliko i sjećanje.“
Kako bismo vrednovali zaborav
trebamo se prvo pozabaviti njegovom suprotnošću. Čemu uopće služi ljudska moć
pamćenja? Tko ljudsko pamćenje usporedi sa kompjuterskim hard diskom, brzo će
doći do odgovora. Služi tomu da se što više informacija, iskustava i doživljaja
dugoročno sačuva. Jako velik zahtjev – kojeg na sreću ni jedno pamćenje ne
ispunjava u potpunosti. Umjesto toga ono ima jedan veći cilj, koji na prvu
zvuči strašno apstraktno: „Mozak se razvio kako bi nas podržao u učinkovitom
djelovanju“, pišu Steven Sloman i Philip Fernbach u svojoj knjizi „The Knowledge
Illusion“. Učinkovito djelovanje pretpostavlja mudre odluke, i to na temelju
aktualne situacije. Ako se želimo ulogirati na kompjuter, bilo bi učinkovito od
prve upisati točnu lozinku. Tu nam je potrebna odluka, koje
slova-brojevi-znakovi-kombinacije odgovaraju. Znače li nekome, u tom trenutku,
ako se sjeti različitih lozinki od početka digitalnog doba? Možda onome koji
nema blage veze koji su njegovi login podaci! „Naše pamćenje ne bi mnogo
vrijedilo bez sortiranja“, kaže Karl-Heinz Bäuml, kognitivni istraživač na
Univerzitetu Regensburg. „Sjećanje funkcionira dobro samo onda kada vlada
jednim pregledivim mnoštvom informacija.“
Možda se ugled zaborava popravi ako
ga nazovemo drugim imenom. Blake Richard i Paul Frankland sa Univerziteta u
Torontu govore o „update-u“ u nedavno objavljenom preglednom radu o
neurobiološkom smislu zaborava. Prenese li se tehnički pojam „update“ na živa
bića, završit ćemo kod učenja – i uviđamo jednu nevjerojatnu povezanost: Učenje znači zaboravljanje. Tko, naime,
želi sačuvati sve u pamćenju ne može stvoriti nove veze između hipokampusa (dio
kore velikog mozga u unutrašnjem dijelu sljepoočnog režnja, op. prev.) i
frontalnog korteksa, koje igraju odlučujuću ulogu za pamćenje. Nova iskustva
mijenjaju veze nervnih stanica. Poneke spojnice, sinapse, čak i nestaju. To vodi
izbljeđivanju starijih informacija. No, u većini slučajeva to ne znači da je i
sama informacija izbrisana, kaže Bäuml: „Samo pristup njoj postaje teži.“
Pored toga se tijekom učenja
razvijaju nove moždane stanice; to vrijedi kako za odraslog čovjeka tako i za
miševe. Tim okupljen oko Paula Franklanda je prije tri godine u studiji
objavljenoj u stručnom časopisu Science
pokazao kako ovi novi neuroni izbljeđuju stara iskustva. Miševi su uvjetovani
od strane istraživača tako da zadobiju strah od najmanjeg nadražaja, npr. nekog
tona. Nakon šest tjedana jedna grupa miševa je premještena u drugi kavez sa radnim
kolutom. Životinjama je novo okruženje moralo djelovati kao igralište puno
izazova. Iz ranijih studija znamo da vrlo promjenjivi izazovni uvjeti i
povećana pokretljivost zahtijevaju stvaranje novih moždanih stanica.
No, istraživači su primijetili još
nešto: sportski aktivni miševi su manje reagirali na nekoć strašni podražaj.
Oni miševi koji su tih šest tjedana ostali u starom kavezu i dalje su jednako
reagirali na podražaje koji su ih strašili. Nešto kasnije je drugi istraživački
tim otkrio da su miševi manje zaboravljivi ako je stvaranje novih moždanih
stanica eksperimentalno potisnuto. Očito nove stanice, koje nastaju učenjem,
ometaju dotadašnje spojnice u moždanim regijama za pamćenje. Mreža dospijeva u
nesklad, i usred tog kaosa se stara iskustva teže pronalaze – bivaju
zaboravljena.
Osobito važnim
postaje sortiranje u pamćenju, kada se uvjeti pođu brže mijenjati. Richard i
Frankland navode kao primjer jednu prodavačicu u skupom butiku i prodavačicu u
supermarketu. Prvoj, budući da se susreće stalno sa istim kupcima, se isplati
(s neurobiološkog gledišta) da upamti imena svojih kupaca. Nasuprot tome,
prodavačica u supermarketu se susreće svaki dan sa drugim ljudima, čija imena
će sigurno brzo zaboraviti – ako ih uopće i dozna.
Dakako da zaboravljanje nije u
svakom slučaju korisno. Ako se situacija duže vrijeme ne mijenja onda će se
pamćenje isplatiti. Sve u svemu riječ je o kompromisu, o mudroj usklađenosti
između zaborava i sjećanja. Samo ako ta usklađenost dobro funkcionira, pamćenje
će ispuniti svoju pravu ulogu: prošlost iskoristiti kako bi u sadašnjosti
donosili mudre odluke.
Za to je važan drugi mehanizam, u
kojem zaborav igra glavnu ulogu: odnosno pomaže u sortiranju istoga. Bez ovih ladica pamćenja lutat ćemo
dezorijentirano kroz svakodnevnicu. Tako je Amerikanka Jill Price, poznata
pod pseudonimom AJ, jedna od malo poznatih ljudi koji ništa ne zaboravljaju.
„Većina ljudi kažu da je to dar, no ja to doživljavam kao breme. Izluđuje me!“
piše danas ta 53-godišnjakinja.
Da ne bi poludjeli, bez odmora se
vježbamo u kategoriziranju. Kada vidimo patuljastu pudlicu onda znamo da je to
pas. Ako vidimo bernardinca opet ćemo znati da je to pas – unatoč tomu što
između ta dva psa postoji tucet kila i centimetara razlike. Susretnemo li neku
egzotičnu vrstu psa, primjerice kineskog borbenog psa (SharPei, op. prev.),
nećemo ni trunke dvojiti da se tu također radi o psu. Je li krzno psa kovrčavo,
pada dolje u dugačkim vlasima ili obavija psa debelim naborima, sve to naš
mozak ignorira za svoje uvrštavanje u kategoriju „psa“. Drugačije kazano:
zaboravlja na informacije o teksturi krzna.
„Generalizirati
informacije je apsolutno potrebno za naše kognitivne sposobnosti“, kaže
Richards. Tko pamti svaki detalj, teško da će doživjeti mustru i ono što je
zajedničko. To je opet potrebno kako bi prepoznali sličnosti između novih i
starih doživljaja te da u uspoređivanju ideja pronađemo novi način ophođenja u
novim situacijama.
Blagoslov
zaboravljanja detalja je najočitiji tamo gdje netko za to nije sposoban.
Upečatljivo to primjećuje argentinski spisatelj Jorge Luis Borges 1942. godine
u svojoj kratkoj priči rječitog naslova „Neumoljivo pamćenje“. Od takvog
pamćenja pati protagonist priče, Ireneo Funes., Funes ništa ne zaboravlja isto
kao Luriasov stvarni pacijent S. – i za to plaća visoku cijenu. Tako ga
izbezumljuje činjenica da pas kojeg je prvo vidio iz profila ima isto ime kao
pas kojeg gleda sprijeda. „Misliti znači zaboraviti razliku, generalizirati,
apstrahirati“, piše Borges. Luria također izvještava kako je za njegovog
pacijenta Solomona Schereschewskog svaka riječ, svaka misao bila opterećena silovitim
detaljima. Stoga i ne čudi da S. nije kroz život prolazio bezbrižno.
Također i ovomu pomaže zaborav:
život gledati s ljepše strane. „Zaborav može pružiti zadovoljstvo“, piše
psiholog Simon Nørby sa univerziteta Aarhus u Perspectives on psyhological science. Tko se za sva vremena bude
sjećao svake bolesti ili svakog lošeg iskustva, brzo će potonuti u tugu i
pesimizam. Stoga se u normalnim slučajevima negativni doživljaji zaboravljaju.
Prema studiji, ljudi u prosjeku pamte duplo više radosnih nego negativnih
autobiografskih doživljaja. Prisjećanje na radosne trenutke opet, podiže
raspoloženje. Slika o samom sebi je u normalnim situacijama prožeta ovim
pozitivnim izobličenjima. Naprotiv, budu li sve glupe opaske koje izlaze iz
mojih usta ostale u mom pamćenju zauvijek, mogu izazvati depresiju. Također ne
potiče odnos s drugim ljudima, ako pri susretu s njima uvijek pred očima imamo
potpunu listu njihovih pogreški. Zaboravom nas mozak štiti od pretjerano
kritičnog pogleda na život, na nas same i na druge.
Stoga:
nemojte se ljutiti ako se ne možete sjetiti svoje lozinke. Samo onaj tko je u
mogućnosti zaboraviti svoje login podatke, naoružan je za ovaj svijet.
Autorica:Katrin Blawat, Süddeutsche Zeitung
S
njemačkog preveo: Darko Pejanović,Prometej.ba