Sasvim je
osnovano pretpostaviti da se dugo nije desilo nešto tako značajno dobro po građane
Republike Srpske kao izbor Željke Cvijanović za mandatarku za sastav nove
vlade. Još u vrijeme kada je bila samo ministrica Cvijanović se isticala
kvalitetima revnosnog stranačkog poslušnika koji je u stanju zgaditi vladajuću
stranku i najizdržljivijem i najodanijem, a nešto od toga smo mogli čuti i u
spornom snimku koji se vrti. Bez obzira na to da li je sporni snimak autentičan
ili ne, mi smo čuli kako još aktuelna premijerka govori o nekakvom vrbovanju i
kupovini ljudi. Ukratko, na površinu je isplivao rđav glas premijerke o samoj
sebi.
Zanimljivo je da
uvređena premijerka ne ulaže naročite napore da objasni nezgodnu situaciju,
odnosno prljavu namještaljku koja bi je u iole sređenoj zemlji mogla koštati
političke karijere. Na primjer, njen stranački kolega čije je prezime Dodik
pronosala po bilbordima voli presaviti tabak uloživši tužbu zbog klevete.
Osoba koju
pamtimo po bijelim čizmama u kaljugama poplave, porazu na tek završenim
izborima u trci za člana predsjedništva, mnogobrojnim gafovima, kao što je onaj
kada je pozdravila demonstrante u Srpskoj jer u vrijeme federacijskih nereda
mirno prosvjeduju, mogla bi ubrzati kraj vlasti koja se
još nije ni formirala. Problem je u tome što premijerka-mandatarka produkcijom
mnogobrojnih gafova, koji se ugodno prianjaju uz nju, svesrdno otkriva javnosti
način autokratskog funckionisanja SNSD-a i ukupnog ponašanja odgovornih organa.
Uz to, ona je najbolji dokaz gdje se nalazi stranka, bolje reći pojedinac,
nesposoban da izumi nešto drugo od istrošene izborne gubitnice koju potresa
afera koju nije mogla prekriti niti poslovična ćutnja javnog servisa i ATV-a.
Možda je to onaj momenat kada autokrat više ne može niz vodu pustiti mrsku
saradnicu jer mu je ostala još samo ona. Napravimo li se naivni možemo se
zapitati zašto npr. Igor Radojčić nije postao mandatar? Nije li on bio nosilac
liste za Narodnu skupštinu RS, i to liste koja je osvojila najviše glasova? S
pravom se mogao hvaliti stranačkim i pojedinačnim uspjehom. No, u
kombinatorikama se činilo izglednije da će prije Adam Šukalo postati premijer,
nego bivši predsjednik Skupštine iz redova najveće stranke. Da ne govorimo o
lideru najorganizovanije interesne grupacije u nas – DNS-u u koji bismo se svi
trebali preimenovati jer najbolje opisuje stanje koje nam se ponavlja kao
parola riječ je riječ. Doakazano. Provjereno. Ovjereno. Itd.
Igor Radojičić,
perverzijom ovdašnje javnosti, samo njoj znanoj, uživa ugled umjerenjaka (šta
god to bilo), staloženog (ne psuje), modernog (koristi društvene mreže) i proevropskog
političara (sam se voli tako doživjeti). Sve ovo je bilo moguće jer je godinama
njegov javni posao bio sveden na skupštinsko čekićanje i pozu uozbiljenog tona
kojim se drži po strani kada šef psuje. Pitanje je šta bi ostalo od
umjerenjaštva kada bi se uhvatio u koštac sa onim sa čim se hrabro, budalasto i
rado rva njegova stranačka kolegica. Možda bi i Igor završio kao Željka. U
kaljuzi. Umjesto čizmi bi bile cipele. Možda ne baš bijele. Pored saopštenja,
osvanuo bi i tweet.
Zaludno je sad
pričati o nekome što očigledno neće biti premijer, ali je uputno naivno se
priupitati zašto tako umjeren, lukav i još neistrošen igrač sjedi u pričuvi dok
je na terenu nedozvoljena igra što je sve uočljivija. Kako je moguće da ga
vladar ne koristi služivši se preostalim zalihama nagojenog licemjerja
umjerenjaštva? Je li to strah od svog drugog? Od udjela u populističkoj moći
koja se ionako rasipa? Gubitak racija i svijesti o vlastitoj moći koja se više
ne može obnoviti iz sebe samog? Trenutak u kojem saznaješ da je tvoja diktatura
na izdisaju, pa si u vlasti nerezonovanja i odlučuješ, ako ti više uopšte
odlučuješ, da u kraj ideš strmoglavo?
Više se ne može
govoriti o SNSD-u, ako se ikad i moglo govoriti, već o jednom padu koji traje
godinama. Samo se čeka tresnuće o tlo na kojem ih čekamo. Sa bankom što se
zatvori u po bijela dana. Bez da u javnost proviri direktorka Agencije za
bankarstvo RS čiji sajt toplo preporučujem čitaocu. Možda mu pomogne da shvati
kako funkcioniše bankarski sektor i skupocjena agencija koju plaćamo. Ako i
poslije posjete i dalje ništa ne shvatate, sve ste shvatili. Poenta je da
vjerujete kako je moguće da poslije tek godinu dana otkada je direktorka
Slavica Injac izjavila kako je stanje u bankarskom sektoru stabilno naprasno se
zatvori jedna banka, i da se vi ne upitate kako je to moguće. Bojim se samo da
će sve teže prolaziti ova i slična nepočinstva jer u sred te kaljuge silnih
agencija što ništa ne rade svjetle jedne čizme. Boja je bijela. Lik je poznat.
Glas je sumnjiv. Koliko god je demokratija ovdje slaba, upitno je koliko će
usilno proglašenje izborne gubitnice pobjednicom moći opstati. Naročito ako se
pobune drugi pobjednici iz istog tima. I neke cipele bi da se prošetaju našim
tlom. Pardon, dnom.