Pošiljaoci su bivši republički i gradski funkcioneri koji su napokon progovorili o onome što sada nazivaju ozbiljne nezakonitosti, kriminalne radnje, spominje se čak i pojam „zemljišna mafija“, a optužbe se odnose na bespravno otuđenje državne imovine organizovanim kriminalnim aktivnostima putem legalnih institucija. Imenuju se i slučajevi Picin park i zemljište Poljoprivredne škole u Banjaluci.
Prije više od godinu dana građani Banja Luke su danima prosvjedovali pred Gradskom kućom tražeći istinu u onome što tada niko od sadašnjih pošiljaoca nije nazivao slučajem, a zbog institucionalne ćutnje izvršnih, pravosudnih i organa lokalne samouprave skupina organizovanih građana dočekivana je sa podsmijehom i blagim prezirom punim osionog samopouzdanja jer remetila se svakodnevna rutina. Pisma tada niko nije pisao, a predstavke, peticije i inicijative okupljene grupe građana niko od republičkih i lokalnih funkcionera nije podržao, niti je izrazio ikakvo interesovanje za njihov sadržaj. Šta se to u međuvremenu, u svega godinu dana, toliko promijenilo da se nekada uvaženi član SNSD-a obraća predsjedniku kao „šefu“ aludirajući na kriminalnu spregu unutar institucija? Kako je odjednom skovan čak i pojam „zemljišna mafija“? Da li je to nekadašnji direktor Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove previše gledao BN-ov dnevnik u režiji SDS-a ili u SNSD-u ima još mnogo dobrih i poštenih ljudi kojima samo treba novi pravi vođa, šta god to značilo? Zašto se pisma nisu pisala onda kada su mogla predstavljati iskazivanje solidarnosti sa građanima što nemaju insajderske podatke? Jesu li ovo tek očajnička pisma sa broda sa kog bi svi da pobjegnu? Ili to pišu samo uvređene sujete?
Jedno je sigurno. Pismo Milanke Zec Višnjić dirljivo naivno upućeno je Specijalnom Tužilaštvu, kakve god da su njene namjere, dočim je pismo Tihomira Gligorića targetiralo neformalni centar moći populističkim prizvukom spominjući nade i razočarenja nekadašnje veze ispunjene ljubavlju. Oboje su propustili da se obrate javnosti kojoj kao javni funkcioneri duguju opširna objašnjenja za svoju ćutnju i eventualno učešće u nepočinstvima koje spominju jer kao što su Dodik i Gavranović njihova velika razočaranja, toliko da pišu pisma u nevjerici jer su brzopotezno smjenjeni i u bojazni da su i sami možda upetljani u kriminal najvećih razmjera, tako su i oni, kao i gotovo sav javni servis, razočarenje javnosti i njihovo progovaranje prati se podozirvo i sa opravdanom skepsom jer niko nije naivan da vjeruje kako „mafija“ i „šefovi“ nastaju preko noći.
Javnost je sa opravdanim podsmijehom dočekala ova pisma jer sve liči na spasavanje ili preorijentisanje uoči kraja. A „šef“ je odgovorio pošiljaocima ono što bi i javnost mogla poručiti ljudima koji pišu pisma. Mogli ste i mnogo ranije napisati pismo, npr. dok ste bili funkcioneri. A pismo ne vjerujem da ću i pročitati, reče „šef“, te se potom ispravio rekavši da ga je ipak pročitao i da su to sve neke apstraktne stvari. Sve se napokon odmotava i postaje tako transparentno i otvoreno, toliko da možete ugodno podijeliti mišljenje sa Dodikom. Poslije dugo vremena „šef“ i javnost su na istoj strani i ne lažu se. Sve se ovo znalo i mnogo ranije, pa zašto niste onda ranije progovorili, bez uvijanja progovara „šef“? Izgleda da niko više nema vremena za loše laži i moralnu paniku, čak ni „šef“. Samo je nonšalantno rekao da je pismo nedovoljno i apstraktno. Možda su Gligorić i Zec Višnjić trebali pisati pismo premijerki Cvijanović. Možda ih ona nije razočarala. Ima u SNSD-u i poštenih članova. Ima i na RTRS-u dobrih novinara. I u Glasu isto.
Prije nego što se odluče da opet šalju pisma naši pošiljaoci mogli bi se raspitati da na svakom pismu ispravno mora biti napisana adresa primaoca, kao i da je pismo pomalo zastarjeli, gotovo romantični oblik komunikacije u vremenu novih tehnologija, te da se može progovoriti i na druge načine. Neke stvari uostalom ne mogu ni stati u jedno pismo. A i neki ljudi ne čitaju pisma, koliko god im vi pisali. Iz principa. Na primjer, „šef“.
I tu dosljednost treba poštovati, pogotovo ako je pismo još zastarjelo. „Šef“ ne vjeruje u romantiku. Vjerovatno ni u dobre i poštene članove SNSD-a. I zato sve nekako postaje čistije uoči onoga što se naziva atmosfera kraja. Ljudi što pišu pisma su više simptom nego ljudi, ali za to su ipak biće sami odgovorni. Ljudi što čitaju pisma su suviše prevareni da bi vjerovali ljudima što ih pišu. Zato „šef“ niti čita niti piše. Romantika je za slabiće i lakovjerne. A i patetična je.
Od istog autora
Uglješa Vuković: Bez humora molim, ozbiljna su vremena!