Umjesto kritike jedne politike i njenih pogibeljnih rezlutata, mi se spram jedne politike određujemo kulturnom kritikom ocjenjujući manire i gafove kreatora te politike koji svjesno (zlo)rabi kulturu našim malograđanskim pijetetom prema istoj. Našu javnost više od svega ostalog (korpucija, iznevjerena socijaldemokratija, demagogija) uzbuđuje otpjevani narodnjak predsjednika na koji reagujemo smijehom, podsmijehom, ljutnjom, gađenjem, a sva ta površna uzbuđenja ne dopiru do suštine do koje rijetko kad dosežemo.
Suština je, jakako, jasna i sakrivena je iza kulture koju tobože branimo kada se snebivano nad Dodikovom ne-kulturom. Suština traži više i dublje od osjećanja na površini. Od našeg usputunog osmijeha jer smo vidjeli predsjednika pored Baje Malog Knindže, a ne pored Arsena Dedića. Suština je neodgovorna i loša vlast koju trpimo, vlast koja je pod teškom sumnjom korupcije za šta ne postoje objelodanjeni sudski dokazi i potpuna, spoljna izvjesnost u našoj maglovitoj javnosti u kojoj malo ko ustaje oštrom rječju. Borisa Tadića i njegovu evropsko-kosovsku limunadu lijepih želja otjerala je, između ostalog, i oštra i glasna riječ javnih govornika poput sjajne Vesne Pešić.
Kultura je na Balkanu poligon zloupotrebe, oruđe što se savija po želji vlastodršca, baš kao što se sada Andrićevo dijelo savija u Dodikovoj šaci Kusturičinim prstima. I sve je to jedan dobar Vorstellung na koji smo nasjeli. Da živimo u zemlji pismenijih i obrazovanijih ljudi, Dodik bi se ukazivao na pozorišnim predstavama, operskim premijerama, galerijskim izložbama, ali on je svjestan da je preovlađujuća i povezujuća tačka naše kulture površno, neznalačko uzbuđenje Andrićem i drugim velikanima, uz reš ispečenog vola na zboru. Kultura je ovdje uvijek u službi političkih prevara, i ona (pesudo)elitna, i ona pučka, nevrednovana. Uostalom, uvaženi filmski reditelj ili pisac istančanog ukusa mogu biti jednako politički nepismeni i potkupljivi kao šatorski pjevač.
Kultura je u nas imitacija života u kojoj se trošimo dok nekolicina iza scene slobodno i neodgovorno donosi odluke na koje mi zaboravljamo zavedeni bitnošću kulure, kao što smo sada zavedeni, kanda uvređeni jer nam predsjednik posjećuje zborove, a ne pozorišta što su, uostalom, pod istim političkim patronstvom.
Odnos između Dodika i naše javnosti radikalno je obilježen kulturološkim, a ne političkim karakterom i tu se krije tragizam njegove dugovječnosti. Naša teško saznatljiva javnost, sa svim svojim razlikama, preovlađujućim ukusom i političkim nazorima, već godinama je zaljubljena u Dodikovu harizmatsku crtu ispoljenu u šarmu narodskog čovjeka, što je za neke privlačno sirov i dobričav, za druge gnusan, ali jak, bitan. Dakle, i u jednom i drugom slučaju, neupitan i moćan sa utemeljenjem u šarmu koji se priznaje. Nemojte misliti da je narodski čovjek slučajno opisan u mnogim pripovjetkama Kočića ili Ćopića. Opisani je, kao što je poznato, obavezno krupan čovjek širkih ramena (!), bio drag ili omržen ukazuje se kao bitnik u čiju se moć i značaj ne sumnja nekim potpuno mračnim, podrumskim i atavističkim uvjerenjem jer o narodskom čovjeku se vjekovima u nas pjevalo, pričalo i pisalo kao o valjanom, ispravnom, pravom, pouzdanom, širokogrudnom, porodičnom čovjeku. Narodski čovjek je vrlo opisana i opasna varka. Jednom je morala zavladati. Kretenizam se stvori, pa se živi i na kraju mu se služi.
Dodikova (ne)kultura je potporni stub njegovog vladanja, mjesto gdje se svi okupimo. On da učvrsti toplo zajedništvo sa onima koje je već pridobio, da im se pokaže kao jedan od njih, da im odobri njihov ukus, veselje, neumjerenost, odsustvo manira. Mi se svi na tom mjestu okupimo, bilo da se srećno susretnemo sa dragim nam vođom, ili da mu uzbuđeni i ogorčeni potvrdimo još uvijek nesavladivu moć koju crpi iz našeg straha i atavizama pred narodskim čovjekom čiju bitnost trpimo i kad je smatramo opasnom i nezdravom.
Kob naše nepolitičnosti u tome je što ne postoji ni jedno drugo mjesto izuzev Dodikove kulture, na kom smo spremni dugo stajati i dubiti. Ni njegov patvoreni (ili stvarni?), osvjedočeni nacionalizam, niti optužbe za kriminal i korupciju ili prevelika koncentracija vlasti… Sve je to u sjenci oduševljenja ili gnušanja spram spomenute kulture koja tako sjajno upražnjava mjesto kritike, politike, pobune i istinskog nezadovoljstva.
Istina, u tom grubom i bahatom ponašanju mnogi s pravom uočavaju i ukazuju na sveprimjenjeni obrazac ponašanja aktuelne vlasti, ali zamka je u tome što se ne smijemo zadržati na oduševljenju ili gađenju. To su laka osjećanja, kratkotrajna uzbuđenja.
Potrebno je zadržati dah, osjećanja i misli i denuncirati katastrofalnu aktuelnu politiku kao socijalno neodgovornu, reakcionarnu, namjerno bezidejnu i onda tupiti nad svojim riječima kritike, proširiti ih na druge, srodne riječi, ne zaustaviti se na jednom problemu ili terminu jer svevladajući bezdan tlo je pod našim nogama i ocrtava se u zdravstvu, obrazovanju, nezaposlenosti, stvaranju etničkih, entitetskih tenzija… To je ono što upravo sada čine svojom upornošću i političkom pronicljivošću banjalučki šetači.
Loša vlast ne odlazi sama od sebe, a posebno ne odlazi ako se aktuelno stanje ne registruje poštenom kritikom jer u tom slučaju znači da smo svi jednim dijelom sebe ili svim svojim bićem pristali na laži i surogat život koliko god su laži providne, a život bijedan.
Za početak, možda ne bi bilo loše da se naša kritika prestane baviti Dodikovom (ne)kulturom jer ispod kulture, kao i uvijek, kriju se mnogo značajnije stvari. Zabludu o bitnosti kulture možete savladati ako prestanete vjerovati u veličine i podrazumijevaći humanizam kulture.
Zar vi zaista mislite da tzv. veliki pisci pišu tek onako, iz altruizma, bez političkog razloga?, napisa Selin. Zar vi zaista mislite da je voljeni narodski čovjek stvoren da bismo se samo nasmijali dok čitamo dragu pripovetku Branka Ćopića?
Čitati Daria Foa!
Od istog autora : Uglješa Vuković: Da li će Banja Luka na izborima glasati šetajući?