..post-istina (post-truth) proglašena je rječju godine
po izboru Oksfordskog rječnika, s obe strane Atlantika. Van svake sumnje
potpuno zasluženo. Post-istina se inače shvata kao stanje u kojem činjenice
nemaju nužno opredijeljujući uticaj na procese u društvu, odnosno, da dualizam
– istina nasuprot koje stoji laž, prosto ne proizvodi posljedice u političkom
ili širem društvenom okruženju.
Upravo fenomen post-istine bio je ključni akter
gotovo svih važnih dešavanja tokom te 2016. Od američkih izbora do Brexita.Tako
su revnosni hroničari američke izborne kampanje utvrdili da više od dvije
trećine Trampovih izjava u kampanji nije odgovaralo činjenicama. Slična stvar
se dešavala i u kampanji za Brexit, nakon koje je glavni promoter Brexita
Najdžel Fardž priznao da je u kampanji lagao da iz Britanije sedmično se
transferiše 350 miliona funti prema EU.
No tada je bilo
kasno.
Te 2016 počeo je
početak kraja Evropske Unije. Barem onakve kakvu smo je do tada znali. Britanci
su na referendumu izabrali Brexit, i tako, do tada jednosmjerni tok istorije EU
u pravcu širenja i integracija, učinili krajnje neizvijesnim i/ili barem
dvosmjernim procesom. Građani EU sve češće su se trzali iz sna o prosperitetu,
stabilnosti i sigurnosti unutar EU bedema, zbog košmara terorizma, jačanja
radikalnih desnih snaga, velikog priliva migranata i izbjeglica, da bi se
konačno probudili u postbrexitovskoj i post-istinitoj EU. Sve je manje glasova
koji pozivaju na “više Evrope” i dalje
integracije i proširenje. Više puta ponovljena, ostala je očeigledno i dalje
nenaučena lekcija, da ako EU ne (p)ostane izvoznik stabilnosti i sigurnosti,
prije svega na Zapadni Balkan, ali i u širi region koji podraumijeva zemlje
koje obuhvata politika susjedsva EU, kroz odgovrne i koherente politike, da će
vrlo brzo postati veliki uvoznik nestabilnosti. Političkim kazinom unutrašnje
politike zemalja članica sve više dominiraju tipovi opasnih namjera poput Fice,
Orbana i to ne samo u zemljama tzv. nove Evrope, koji ideje na kojim je
utemeljena EU, tumače vrlo fleksibilno ne zamarajući se previše proceduralnim
ograničenjima.
Te 2016, svijet
politike konačno se i potpuno sjedinio sa svijetom reality show i show biznisa.
Premda se i ranije vrlo osnovano sumnjalo u tako nešto, ulaskom Donalda Trumpa,
biznismena i zvijezde reality show u Bijelu kuću, postalo je do te mjere
očigledno da se više ne može ignorisati. Administraciju koju će voditi, prema
najavama, sačinjavaće ljudi zanimljivih opredijeljenja i namjera. Od kandidata
za državnog sekretara, direktora giganta Exon Mobile, Rex Tillersona, nosioca
ruskog Ordena prijateljstva koji nema pretjerano bogato diplomatsko iskustvo,
ali ima vlastite interese i interese kompanije koju je vodio, a koji se ne
poklapaju nužno sa dosadašnjom spoljnom politikom američke administracije
(jedan od primjera je i ugovor koji je Exon mobile sklopio sa Vladom Rusije o
istraživanju nafte na Antarktiku koji su trenutno na ledu zbog sankcija prema
Rusiji), pa do predložene sekretarke obrazovanja Betsy DeVos, koja se zalaže za
privatizaciju obrazovanja i smanjenje izdvajanja za javno obrazovanje. Ništa
manje nisu zanimljiva ni imenovanja u oblastima odbrane i bezbjednosti, gdje
svakako pažnju javnosti privuklo imenovanje penzionosanog generala Džejmsa
Matisa poznatog kao bijesni pas, zbog svojih radikalnih stavova i uvjerenja. Samu završnicu izborne trke i period
neposredno poslije nje obilježila je afera hakovanja izbornog štaba demokrata,
za koje je američka administracija i agencije za provođenje zakona optužila
Rusiju, da je hakovanjem elektronske pošte pružala direktnu podršku Trampu,
čega je on bio svijestan.
Sve ovo ukazuje da
će i tranzicija od stare ka ovoj administraciji biti skopčana sa izazovima,
posebno imajući u vidu i vrlo nonšalantan stil novog predsjednika i ne
robovanje diplomatskim konvencijama.
Te 2016 pokušaj
državnog udara u Turskoj, označio je ulazak ove zemlje u duboku krizu i dalje
duboke podijele društva. Masovna hapšenja uključujujući i novinare i
univerzitetske profesore kao reakcija na pokušaj državnog udara, zategnuti
odnosi sa EU i SAD, otvoreno neprijateljstvo s Kurdima te sve aktivnija uloga
Turske u konfliktu u Siriji otvaraju brojna pitanja o budućnosti ove zemlje.
Pregovori sa EU i ukidanje viza u ovom trenutnku ne djeluju kao izvjesna
opcija, a Turska se sve više približava Rusiji izazivajući podozrenje NATO
saveznika.
Te 2016 najviše
razloga za zadovojstvo imao je ipak predsjednik Rusije. Iako i dalje pod
sankcijama, rezultat američkih izbora, razvoj događaja u EU (Brexit i jačanje
desnice), agresivna vojna kampanja u Siriji, kao i zbližavanje s Turskom su
razlozi koji 2016 čine izuzetno uspješnom za predsjednika Putina.
U međuvremenu,
balkanske državice sa autoritarnim liderima na čelu lako su pronalazile
inspiraciju, podršku i zaštitu u autoritarnim liderima Rusije i Turske, čije je
prisustvo sve izraženije u regionu. Proces pridruživanja EU i prije je djelovao
kao pokretna meta, sa sadašnjim razvojem događaja i u samoj EU, on izgleda kao
daleka neizvjesna budućnost.
Naredna 2017 će po
svemu sudeći biti ništa manje zanimljiva i pos-tistinita. Odnosi EU i Turske
prijete da eskaliraju napuštanjem sporazuma o pitanju rješavanja izbjegličke
krize, što bi označilo i novi masovni talas izbjeglica koji bi se bez sumnje
desio ako Turska otvori granice, a poprište takvog razvoja događaja bio bi
upravo Balkan, imajući u vidu da hermetično ograđene zemlje EU ne bi dozvolile
priliv novog talasa balkanskom rutom. Nedavni neuspješni referendum u Italiji
kao i predstojeći izbori u Holandiji, Njemačkoj i Francuskoj mogu dovesti na
vlasti ili znatno ojačati radikalnu desnicu.
Stoga se ne smije isključiti ni
dodatni talas terorističkih napada s ciljem da se utiče na rezultate izbore.
Takav razvoj dogadjaja bi značio sve manje posvećivanje pažnje proširenju EU i
dodatno zatvaranje EU članica u nacionalne okvire, što bi ionako nestabilni
Zapadni Balkan ostavilo na vjetrometini geopolitičke tržnice.
Sretna nova post-istinita
2017!