Snježana Kordić je diplomirala na Osječkom sveučilištu, gdje je i
započela svoju naučnu karijeru. Magistrirala je i doktorirala u Zagrebu,
a habilitirala u Njemačkoj, nakon čega petnaestak godina predaje u više
njemačkih gradova. Učestvovala je na brojnim konferencijama,
simpozijumima i kongresima u svijetu.
Autorka je više od 150 lingvističkih radova, kao i nekoliko knjiga
koje se bave jezičkom problematikom. Posljednja objavljena knjiga Jezik i
nacionalizam uzdrmala je naše prostore, otkrivajući manipulisanje
jezikom zarad potpirivanja balkanskih nacionalizama.
S obzirom na to da je prošlo pet godina od kada je izašla
Vaša knjiga Jezik i nacionalizam, koja je demaskirala nacionalizam u
jeziku i jezičkoj politici u državama nakon raspada Jugoslavije,
posmatrajući sa distance, da li je nacionalizma manje ili više?
– Knjiga, zatim pozitivne reakcije na nju u medijima od strane
brojnih intelektualaca i preko četrdeset intervjua koje sam povodom
knjige do današnjeg dana dala utjecali su da je nacionalizam na planu
jezika izgubio neograničenu moć koju je donedavno imao. Širem krugu
ljudi je osviješteno da zahtjevi purista nemaju osnove u lingvistici, pa
se više usuđuju odupirati jezičnom nasilju znajući da lingvistika stoji
uz njih, a ne na strani purista. Također i donedavno nezamisliva
tvrdnja da se radi o varijacijama istog jezika sada se sve češće može
čuti.
Često se o nacionalnom identitetu govori kao o važnom
elementu za razvoj naših država. No, nije li baš suprotno? Može li se
konstanto isticanje nacionalne pripadnosti tumačiti kao primitivizam i
anahronost, nerazvijenost?
– Naravno, nacionalizam je glavni problem koji koči razvoj na raznim
planovima. A koliko će obični ljudi toga biti svjesni, ovisi o umijeću
nacionalista na vlasti da ih izmanipuliraju. Eto, Hitler je uspio
ideologiju nacionalsocijalizma pomoću medijske propagande predočiti kao
nešto moderno, što mu je još dodatno povećalo broj pristalica. A u samoj
ideologiji su se često pozivali na mitsku prošlost, što je suprotno
modernosti, ali nacionalizam je uvijek prepun kontradikcija. Zato
istraživači navode da nacionalizam uzrokoje psihičke smetnje i opisuju
ga kao jedan oblik luđačke košulje.
Jezičke politike u državama nastalim nakon raspada
Jugoslavije nerijetko su težile vještačkom i prisilnom jezičkom
udaljavanju. Koliko su zapravo iskoristili jezik kao moćno manipulativno
sredstvo za raspirivanje balkanskih nacionalizama?
– Lansirali su niz lažnih tvrdnji o jeziku i tako raspirivali
nacionalizam, npr. da druga nacija ugrožava naš jezik, a time i
postojanje čitavog naroda, da nameće jezik, onečišćuje jezik, da je
ukrala od nas jezik… Nije takav pogled nastao spontano u narodu, nego
se nacionalizmom uvijek ciljano upravlja odozgo. Kako kaže njemački
povjesničar Holm Sundhaussen, „bez upravljanja odozgo iscrpi se snaga
nacionalizma u ponekad nasilnim, najčešće kratkoročnim akcijama koje
prije ili poslije jednostavno presahnu. Tek zajednička igra manipulacije
odozgo i nesigurnosti u bazi daje nacionalizmu njegovu neuračunljivu
eksplozivnu snagu. Političari, intelektualci i novinari su njegovi
stvarni protagonisti“.
Koliko su stvarne, a koliko se prenaglašavaju jezičke razlike i ne radi li se zapravo o policentričnom jeziku, sa četiri naziva?
– Postoje jezične razlike, ali one su čak manje nego između
varijanata drugih policentričnih jezika, npr. između njemačkog u
Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj, ili između engleskog u Velikoj
Britaniji, SAD-u, Australiji i Kanadi. Prema svim sociolingvističkim
kriterijima radi se u našem slučaju o jednom policentričnom standardnom
jeziku kojim govore različiti narodi, i on zato ima četiri nacionalne
standardne varijante. I najnormalnija stvar je da svaka varijanta ima
svoje normativne priručnike i da oni sadrže jezične oblike koje koristi
većina govornika te varijante.
Nacionalizmi koji su naizgled u konfliktu jedan s
drugim ustvari trebaju nacionalizam druge strane da bi mobilizirali
svoje redove
Jezička situacija u Crnoj Gori i dalje je haotična i
neriješena. Jotovanu verziju, koja je nametnuta institucijama, većina
prosvjetnih radnika, kao i naučnih djelatnika odbija da koristi. Da li
takvo nametanje može biti održivo?
– Vladajuća politička garnitura može održavati takvo stanje dok god
ima moć da to čini. Ali ono što se može raditi bez obzira na to je
raskrinkavati neistine kojima opravdavaju svoje postupke. Na primjer,
oni neosnovano kažu da je različit jezik neophodan jer inače ne postoji
nacija. Takvom tvrdnjom zatvaraju usta svakome jer tko god kritički kaže
nešto o tome, ispada neprijatelj crnogorske države i nacije. Međutim,
njihovu tvrdnju se može lako demaskirati. Naime, crnogorska nacija očito
postoji. Kao što postoji i niz drugih nacija koje imaju zajednički
jezik s nekim drugim nacijama, npr. austrijska nacija, američka nacija i
većina drugih nacija u svijetu. Osim toga, crnogorska nacija ima svoje
prepoznatljive jezične razlike, npr. „nijesam“, „sjutra“, kao i
Austrijanci i Amerikanci. Ovo što se sad radi s jezikom je nasilje i
štetno je za vlastitu naciju jer pravi jezični raskol između roditelja i
djece. Vlada koja to forsira protivi se jezičnoj praksi velike većine
vlastitih birača.
Sagledavajući činjenicu da se u lingvistici autohtonim
jezikom smatra onaj koji nema srodnika, a znajući da se u Crnoj Gori
često pozivaju na autohtonost crnogorskog jezika i njegovo različito
porijeklo od bosanskog, srpskog i hrvatskog, koliko je neozbiljno
dozvoliti da neko ko zastupa takve stavove odlučuje o njegovoj sudbini?
– Takav netko mora biti potpuna lingvistička neznalica jer očito ne
zna da su srodni ne samo svi slavenski jezici, nego i svi indoevropski
jezici. Svi imaju isto porijeklo.
Koliko će čitalačke publike gubiti naši pisci ako nastavimo da izmišljamo razlike i težimo posebnosti i izolaciji jezika?
– Imali biste ogromne gubitke. Praktično, uništavanje vlastite
književne produkcije koja ostaje bez 97% potencijalnih čitalaca. Svi
kvalitetni pisci žele što više publike, a ovako bi bili unaprijed
hendikepirani jer publiku iz Hrvatske, BiH i Srbije bi prekomjeran broj
razlika navodio da izbjegavaju čitanje. A izbjegavala bi čitanje i ona
publika u Crnoj Gori koja svakodnevno drugačije govori od propisanog
jezika.
U kojoj mjeri su povezani nacionalizam i mizoginost? U
Pravopisu crnogorskog jezika nailazimo na primjere: Žena oskudnih čari
može biti ministar spoljnih poslova, može biti vladarka, čak i slavna
glumica, ali sekretarica – ne! (str. 98) Ja te tvoje ideje – ljutnu se
Avram – prosto zamišljam kao harem starih žena koje odavno ne mogu
poslužiti ničemu. (str. 99) Mogu li ovakvi primjeri služiti za adekvatnu
prezentaciju djeci? Ne stvaramo li tako društvo koje ženu i muškarca ne
tretira ravnopravno?
– Osobe koje su sastavljale takav pravopis kao da su došle iz 19.
stoljeća. I inače je svojstvo ljudi sklonih nacionalnim mitovima da se
intelektualno kreću na stupnju predmodernog doba. Problem je što im
država omogućava da svoje zaostale svjetonazore mogu nesmetano usađivati
u buduće generacije. Ovi primjeri su pokazatelj na kakvoj razini je
onaj dio akademske zajednice koji proglašava veliku većinu Crnogoraca
nepismenima.
Često se govori o uništavanju obrazovnog sistema. Može li se govoriti o sistematskom uništavanju sistema?
– To je tako kada vlada
nacionalizam. Poznato je da nacionalizam pred školski sistem postavlja
druge prioritete, umjesto da se mladi istinski obrazuju. Britanski
profesor i povjesničar Elie Kedourie, koji je napisao knjigu o
nacionalizmu, istakao je u njoj da „prema nacionalističkoj teoriji
školski sistem mora imati glavno mjesto u radu države. Svrha obrazovanja
nije prenositi znanja, ustaljene spoznaje i metode izumljene u društvu
zbog bavljenja općim interesima; svrha obrazovanja je sasvim politička –
potčiniti volju mladih ljudi volji nacije. Škole su sredstvo državne
politike poput vojske, policije i državnih financija. Svrha takvog
školovanja je okupirati mozgove ljubavlju prema državi, i stoga je ono
što se uči i kako se uči, što se potiskuje i što se mijenja stvar
državne politike“.
Među reakcijama na Vašu knjigu negativne su došle od
hrvatskih i srpskih nacionalista. Koliko sličnog imaju hrvatski i
crnogorski nacionalizmi u jeziku? Kako se boriti protiv njih?
– Imaju mnogo sličnosti, što ne čudi jer nacionalizmi se služe istim
metodama. Osim toga, hrvatski nacionalizam, koji se ranije rasplamsao,
služi kao uzor crnogorskome. A hrvatski nacionalizam sa svoje strane
podupire crnogorski, među ostalim i tako što hrvatski lingvisti daju
doktorske titule crnogorskim nacionalistima. Hrvatska strana je aktivno
uključena i u izradu crnogorskih normativnih priručnika. Kad pitate kako
se boriti protiv jezičnih nacionalista, najbolje je tako da ih se
raskrinkava koliko su nestručni, neobrazovani i nemaju dodira sa
svjetskom lingvistikom. Pokazati da su obične sluge nacionalističke
politike, da su spremni žrtvovati djecu vlastitih sunarodnjaka za
ostvarivanje svojih ideja. Žrtve su i svi oni mladi ljudi koji se
izvrsno jezično izražavaju i rado bi studirali materinski jezik, ali
onda na studiju dođu u ruke našim profesorima kojima je važnije
pokazivanje nacionalizma izborom forsiranih riječi, nego vještina
izražavanja studenata. Pa nadarene studente neosnovano uvjeravaju da ne
znaju svoj jezik, koče ih u studiranju i navode da napuste studij. Samo
ponegdje se još uvijek može naći i drugačijih profesora, koji ne daju
prioritet nacionalizmu, a takvi su onda trn u oku svojim kolegama.
U crnogorskoj javnosti aktuelan je „slučaj“ prof. dr Tatjane
Bečanović. Može li se posmatrati kao još jedan obračun nacionalista sa
nekim ko kritički sagledava stvarnost?
– Nisam dovoljno upućena u konkretan slučaj, ali mislim da
prepoznajem isti mehanizam koji sam zapazila na vlastitom iskustvu.
Naime, nacionalizmi koji su naizgled u konfliktu jedan s drugim ustvari
trebaju nacionalizam druge strane da bi mobilizirali svoje redove.
Nacionalizam živi od drugog nacionalizma. Pa kad netko kritizira svaki
nacionalizam, onda postaje neprijatelj zaraćenih strana, koje spremno
surađuju na uništavanju hereze.
Simbioza političara i lingvista
Ko na Balkanu odlučuje o jezičkoj situaciji? Političari ili lingvisti? I na koji način?
– Budući da na pozicijama moći dominiraju nacionalistički političari,
određen broj lingvista je uvidio da može povećati vlastiti značaj
odbacujući lingvistiku u korist poželjne politike.
Najupadljiviji primjer toga u Crnoj Gori je Adnan Čirgić. Pritom se ne
deklariraju da su odbacili lingvistiku, naprotiv. Takve „stručnjake“
politika svesrdno nagrađuje, a one koji su nepotkupljivi kažnjava.
Dakle, radi se o simbiozi mnogih lingvista i političara.
Jasno, ljudska psiha je kompleksna, sigurno se među njima može naći i
onih koji su u vezi jezika prvo obmanuli sebe pa sada obmanjuju druge, a
to su učinili kako bi sebi olakšali život. Kod toga im je pomogla
njihova lingvistička neobrazovanost, premda su po profesiji lingvisti.
Preuzeto sa vijesti.me