Natpis na zastavi, na kurdskom jeziku: „Žene, život, sloboda“
Iran je u plamenu. Zaratustrine vatre opet su zapaljene u dolinama
Alborza i Zagrosa. Ubistvo dvadesetdvogodišnje Kurdkinje Mahse Amini u
Teheranu, poslije hapšenja koje je uslijedilo dok je s porodicom
obilazila prijestolnicu, bilo je okidač za sveopštu pobunu koja je
počela 17. septembra.
Okolnosti njene smrti još uvijek se propituju, ali već sada,
zahvaljujući brzom protoku informacija preko interneta, imamo
vjerodostojnu sliku o samom događaju. Amini je uhapsila policija za
moral 13. septembra u prisustvu njene porodice jer je „nepropisno nosila
maramu“, ona se, prema riječima svjedokinja koje su zadržane zajedno sa
njom, bunila zbog uvreda i psovki policajaca, pa su pripadnici
šerijatske policije odlučili da je „obuzdaju“, udarajući njenom glavom o
stranice kombija. Nalazi iz bolnice u kojoj je umrla dva dana kasnije, a
koji su procurili preko društvenih mreža i poslije izbrisani, potvrđuju
ove navode. Fraktura lobanje i izljev krvi u mozak, medicinski je opis
smrti koja se desila dva dana kasnije, poslije dvodnevne kome u bolnici
Kasra, gdje je odvezena, umjesto u pritvor na ispitivanje, kako je
rečeno njenom bratu Kiarešu. Svjedoci su također primijetili modrice na
njenoj glavi i nogama. Iranske sigurnosne snage su saopštile da je
djevojka umrla od srčanog udara, dok je „podučavana o propisnom nošenju
hidžaba u pritvoru“. Roditelji su osporili ove tvrdnje jer je njihova
kćerka bila savršeno zdrava. Idućeg dana buknuli su protesti u više
gradova, od prijestolnice države Teherana do Sakeza, glavnog grada
zapadne provincije Kurdistan i rodnog mjesta ubijene djevojke. Od tada,
protesti su se proširili na preko 40 gradova, među kojima je i Mašhad,
rodno mjesto vrhovnog lidera Alija Hameneija i drugi grad u zemlji po
broju stanovnika. Mirne demonstracije protiv iranskog režima održavaju
se i u drugim zemljama gdje žive Kurdi, poput Iraka i Turske, te
europskim i američkim gradovima. Ne treba posebno isticati da feminizam
ima snažno uporište u kurdskim zajednicama.
Informacije koje dobijamo na kapaljku iz Irana u posljednjoj sedmici
dolaze sa zakašnjenjem. Vlasti gase internet i blokiraju društvene
mreže, svjesne koji kanal komunikacije je glavna prijetnja za režim.
Sjetimo se da su protesti prije deset godina širom Bliskog istoka i
sjeverne Afrike, poznati kao Arapsko proljeće, organizovani preko
društvenih mreža. Znamo da su ove proteste povele žene, skidajući i
paleći hidžabe na ulicama uz poklič „Žene, život, sloboda“. Neke
demonstrantice u znak otpora javno režu kosu. Znamo i da se državni
represivni aparat za suzbijanje protesta služi vodenim topovima,
suzavcima, bojevom municijom i gumenim mecima. Vlasti su do sada
potvrdile da je u protestima smrtno stradalo 17 osoba, među kojima je i
nekoliko pripadnika snaga sigurnosti, dok nevladine organizacije i
aktivisti iz Irana navode tri puta veću brojku. Najkrvavije je u
provinciji Kurdistan, gdje je prema Kurdskoj mreži za ljudska prava
ubijeno 17 ljudi. Isti izvor navodi da je samo u ovoj provinciji ranjeno
preko 700 i uhapšeno preko 600 osoba. Širom zemlje uhapšeno je na
stotine novinara i aktivista. Zbog brutalnog odnosa prema
demonstrantima, aktivisti iz Irana preklinju strane medije da zamagljuju
njihova lica, upozoravajući da režim koristi videozapise za
identifikaciju. Pobunjenim ženama pridružili su se i širi slojevi
društva. Bijes je, sudeći prema parolama koje demonstranti uzvikuju,
usmjeren protiv klera i sigurnosnih snaga. Zabilježeni su i povici „Smrt
Hameneiju“, paljenja policijskih stanica i patrolnih automobila,
rušenje statua vjerskih velikodostojnika. Sličan fokus je imala i prošla
pobuna Iranaca iz novembra 2019. godine, kada su izbile demonstracije
zbog vrtoglavog poskupljenja goriva. U Krvavom novembru je stradalo
preko 1.000 ljudi, stotine banaka i devet vjerskih centara su nestali u
plamenu, gorili su i posteri Hameneija i njegovog prethodnika Homeinija,
a osnovni zahtjev demonstranata i tada je bio svrgavanje vrhovnog
lidera. To su bili najkrvaviji protesti još od Islamske revolucije.
Da bismo razumjeli otkud ovako silni protesti zbog ubistva jedne
djevojke, potrebno je istaći nekoliko aspekata iranskog društva.
Osvajanje obrazovanja
Često na društvenim mrežama pred nas iskoče fotografije
predrevolucijskog Irana – nasmijane žene bez hidžaba, u pristojnim
suknjama, šetaju se po Teheranu. Drugi put ćete uz takve vidjeti
naljepljene savremene fotografije žena u nikabu ili čadoru, koje bi
trebale služiti kao jukstapozicija dosjetljivom dušebrižniku kojemu je
stalo do prava žena. Takve montaže bismo mogli uporediti sa slikom
nasmijanog lica koje je iskruženo sa mozaika bojnog polja. Istina je,
dakle, mnogo kompleksnija. Tačno je da je za svoje vladavine šah Muhamed
Reza Pahlavi pokušao uvesti zapadne trendove u zemlju. Žene su
nominalno dobile veća prava, pa su neke od njih u urbanim centrima mogle
hodati obučene po zapadnoj modi. Dobile su pravo glasa, a nekoliko žena
je ušlo i u parlament. U to vrijeme, Iran je dobio i prvu ministarku.
No, napredak je u praksi važio samo za malobrojnu elitu. Šah je bio
marioneta SAD-a i Velike Britanije, postavljen nakon što su obavještajne
službe ove dvije zemlje orkestrirale državni udar kojim je svrgnut
premijer Muhamed Mosadek, koji je pokrenuo proces nacionalizacije naftne
industrije u zemlji. Reza Pahlavi je pokušao modernizovati zemlju, ali
to su bile samo kozmetičke promjene. Korumpirane elite su se enormno
bogatile, novac je izvlačen iz zemlje, a široki slojevi društva su
ostajali siromašni u zemlji koja je doživjela naftni bum. Tako je,
naprimjer, u posljednjim godinama šahove vladavine samo 25 posto žena
bilo pismeno. U Iranu osnovnu školu danas završi 99 posto žena, a preko
80 posto žena je pismeno. Islamska revolucija u svojim povojima nije
imala teološku pozadinu, već čisto materijalnu. U njoj su sudjelovali i
ljevičari s kojima se Homeini obračunao nakon što su zajedno svrgnuli
korumpiranog šaha. Ne treba zaboraviti da je za vrijeme marša miliona
Iranaca 1978. godine, Homeini boravio u izgnanstvu u Parizu i da je kao
vođa iskrsnuo naknadno. Žene su činile značajan dio revolucionarnih
snaga. Poslije Homeinijevog ustoličenja, blagodati nafte zapljusnule su i
djelove društva koji su do tada bili zanemareni. Devetogodišnji rat
protiv Iraka učvrstio je teokratski režim i donio nacionalnu koheziju.
Obrazovni sistem u zemlji je procvjetao, broj pismenih je naglo
rastao, a u zemlji su otvarani i fakulteti za prirodne i humanističke
nauke. Žene nisu bile isključene iz ovih procesa. Tako danas 60 posto
osoba koje diplomiraju na fakultetu čine žene. Broj žena u visokom
obrazovanju je od 1976. do danas porastao čak 20 puta. Iranke su
polučile toliko uspjeha u visokom obrazovanju da su mule i tvrdolinijaši
poput Ahmedinedžada početkom prošle dekade pozivali na „defeminizaciju
obrazovanja“. Broj studentica na fakultetima prirodnih, tehničkih i
humanističkih nauka počeo je premašivati broj njihovih muških kolega.
Podatak jedne studije iz 2005. godine otkriva da je preko 43 posto žena
koje su upisale fakultet diplomiralo, dok je procenat muškaraca bio samo
29 posto. Univerziteti su doista odgovorili na vapaje klera. Granice
teokratije su bile poljuljane.
Tako je 2010. Iran uveo kvotu za broj žena koje mogu upisati
fakultet. Tada je Associated Press prenio da su u zemlji uvedene
restrikcije za nekoliko društvenih smjerova, uključujući ženske studije i
ljudska prava jer „trenutni sadržaj ovih smjerova u 12 predmeta nije u
harmoniji sa religijskim osnovama i baziran je na zapadnim
filozofijama“.
Restrikcije su pogoršane idućih godina. Čak 36 univerziteta 2012.
godine je donijelo odluku da 77 odsjeka budu rezervisani samo za muške
studente.
Patrijarhalno iransko društvo ženama je omogućilo obrazovanje, ali im
nije dozvolilo društvenu ulogu koja prevazilazi okvire tradicionalne
porodice. Činjenica je da su s obrazovanjem Iranke izgradile samosvijest
i prestale biti tek „inkubatori za potomstvo“. Krajem sedamdesetih
godina godina prošlog vijeka broj živorođene djece po ženi je iznosio
preko šestoro, dok je danas nešto više od dvoje. No, većina žena i dalje
igra ulogu domaćice. To najbolje ilustrira podatak da je dvostruko više
nezaposlenih žena nego muškaraca, te da žene čine tek 20 posto
zaposlene radne snage.
Ova zemlja generalno ima problem sa inflacijom visokoobrazovanih
kadrova, zbog čega trpe odliv mozgova. Tako Amin Mohseni-Cheraghlou,
profesor ekonomije sa Američkog univerziteta u Washingtonu D.C., u blogu
za Svjetsku banku 2016. godine piše da je „u 2015-2016 više od 4,3
miliona studenata studiralo na iranskim univerzitetima. To znači da je
više od pet posto od ukupnog broja stanovnika zemlje ili 7,4 posto
odrasle populacije (19 ili više godina) bilo uključeno u sistem visokog
obrazovanja. Da bismo stekli bolji utisak šta ovi brojevi pokazuju,
pogledajmo statistiku u slučaju SAD-a. 2016. godine 20.4 miliona ili
nešto više od šest posto američkog stanovništva (ili 8.3 posto odraslih
Amerikanaca od 19 ili više godina) pohađalo je koledž. Američka
ekonomija je 47 puta veća od iranske, a mnogi diplomci na američkim
fakultetima su stranci koji će biti apsorbovani kao radna snaga u svojim
matičnim zemljama. Imajući u vidu ove činjenice, SAD ima taman toliko
diplomaca da budu apsorbovani u ovu ekonomiju“.
Visok procenat visokoobrazovanih Iranaca u zapadnim zemljama takav je
upravo zbog toga što ekonomski sistem matične zemlje, pritegnut
sankcijama, ne može da odgovori na potrebe stanovnika. Mule su stvorile
„čudovište“ koje više ne mogu kontrolisati.
Krizu zapošljavanja visokoobrazovanih kadrova dodatno je pogoršala
pandemija Covid-19 iz 2020. godine kada je preko milion i po Iranaca i
Iranki ostalo bez posla. Pretpostavljate, i ovaj put su najviše stradale
žene. Milion žena do kraja te godine su postale domaćice. Čak 70 posto
nezaposlenih žena danas u Iranu imaju fakultetsku diplomu, podaci su
Iranskog centra za statistiku.
Vanjske prijetnje i unutrašnje nedaće
Višegodišnje nezadovoljstvo Iranaca teokratijom, manifestovano kroz
sijaset protesta u posljednjih petnaestak godina, te recentne
socio-ekonomske prilike koje sam izložio u tekstu iznad, pozadina su
protesta koji su izbili poslije ubistva Mahse Amini. Da bih ilustrirao
težnje većine Iranaca iznijeću jedan naizgled proturječan primjer. U
septembru 2020. godine provladina novinska agencija Fars objavila je
podatak da se 70 posto Iranaca protivi prisilnom nošenju hidžaba, dok 85
posto žena „vjeruje u hidžab“. Uzmemo li potonju tvrdnju s rezervom, iz
ova dva podatka se ipak može razlučiti da Iranci i Iranke prosto žele
mogućnost izbora. Nemogućnost izbora stvara antiklerikalni sentiment.
S duge strane, kada god se pojavi vanjska prijetnja, Iranci zbiju
redove, a antirežimski naboj splasne. Tenzije između Irana s jedne i
SAD-a, Izraela i saudijske koalicije s druge strane, periodično se
zatežu još od Islamske revolucije, pogotovo preko proxy snaga u Jemenu,
Siriji, Libanu i Iraku. Sjetimo se samo tzv. „rata tankera“ koji je
eskalirao 2019. godine kada su u Perzijskom zalivu Iranci iz odmazde za
zapljenjeni tanker počeli otimati strane tankere. Te godine sam
intervjuisao iranskog pisaca Kadera Abdolaha koji je kao komunista i
učesnik revolucije morao u egzil u Nizozemsku, gdje piše na jeziku
zemlje koja ga je primila. Osim pitanja o njegovom djelu, morao sam ga
pitati da prokomentariše aktuelna dešavanja oko Irana. Zakleti
antiklerikalac tada mi je rekao: “Trump primjenjuje budalastu politiku.
Sa onime što čini, daje veću moć iranskom režimu. Amerika je učinila
ajatolahe moćnijima nego bi inače bili.(…) Ako bi samo upro prstom u
Iran, cijelo stanovništvo bi stalo iza ovog prokletog režima. Svi bi
uzeli pušku u ruke, i ja bih učinio isto. Volim Ameriku, volim američku
književnost, američko znanje i američki san. Ali ako Trump zakorači na
tlo moje države, uzet ću pušku kao stari vojnik.“ Zbog toga, najgore što
se može desiti iranskom pokretu za demokratiju jeste da se Zapad
otvoreno uplete u proteste.
Dvojni život
Šiizam kao posebna denominacija islama kroz vjekove međusektaških
ratova u kojima su bili slabija strana i stranih osvajanja (Mongoli)
razvio je koncept takije (arap. predostrožnost, strah, razboritost).
Takija je poznata i kod sunnija, ali u šiizmu je dobila širu upotrebu.
Ona podrazumijeva mogućnost da musliman zaniječe svoju vjeru ako mu se
život ili čak imetak nalazi u opasnosti. Drugi termin koji se koristi za
ovu praksu jeste kitman (pokriti se). Termin je u dvadesetom stoljeću
proširio poljski pisac Czeslav Milosz u knjizi eseja „Zarobljeni um“
koju je objavio 1953. godine u Parizu. Pjesnik je tada termin „ketman“
posudio od devetanestovjekovnog pisca, diplomate i putopisca Arthura de
Gobineaua, inače notornog rasiste i elitiste, koji je ovaj koncept
zabilježio u knjizi „Religije i filozofije Centralne Azije“. Milosz je
termin ketman iskoristio da opiše kolege poljske pjesnike koji su zarad
privilegija prigrlili rigidni sovjetski tip komunizma.
U Iranu, termin se izlio preko teoloških okvira. Između privatnog i
javnog života tamo je podignut u zid. U javnosti, većina se pokorava
ćudoređu koje je režim nametnuo, dok su četiri zida skučeni prostor
slobode u kojem Iranci, kroz privatne zabave, ispoljavaju sve ono što ne
smiju vani.
Ta diskrepancija između javnog i privatnog može se nazrijeti kroz
prostor kulture koji nikad ne podliježe apsolutnoj cenzuri. Iranski film
je savršen primjer. Neki od najboljih filmova u ovom stoljeću snimljeni
su upravo u ovoj zemlji. Godišnje se tamo snimi i preko 100 filmova.
Zajedničko im je da su to uglavnom porodične drame. Ali filmski majstori
poput Farhadija, Kiarostamija ili Panahija uspjeli su suptilno
prevazići okvire cenzure i probiti ketman sveden na kvadraturu stana.
Džafar Panahi u julu ove godine ponovo je zatvoren. Prvi put je
uhapšen 2010. godine kada je osuđen na šest godina zatvora zbog
„propagande protiv sistema“. Uspio se izvući poslije dva mjeseca sa
uslovnom kaznom koja je značila zabranu snimanja filmova i ostajanje u
kućnom pritvoru. Od tada je ilegalno snimio šest filmova među kojima su
sjajni autobiografski dokumentarac „Ovo nije film“ i urnebesna satira
„Taksi“ (pogledajte ako već niste). Režiser je ovaj put uhapšen nakon
što je došao u policijsku stanicu da se raspita za stanje svojih kolega
Muhameda Rasulofa i Mustafe Aleahmeda, koji su pritvoreni tri dana
ranije. Panahi je ponovo osuđen na šest godina zatvora.
Ima li poslije?
Tokom protesta ubijeno je još mladih žena. Sve one su prkosno skinule
marame i dale se u borbu. Posljednja nama poznata žrtva represije je
dvadesetogodišnja Hadis Nadžafi koja je ubijena u subotu navečer u gradu
Karadžu, kada je upucana sa šest hitaca, dok se pripremala da se
priključi protestima. Scene poput ove postaju simboli, bez obzira kakav
će ishod protesta biti i koliko će krvi „čuvari revolucije“ proliti.
Ibrahim Raisi, predsjednik Islamske republike Iran, naredio je policiji
da se „odlučno obračuna“ s demonstrantima. Vlasti su pokrenule
kontraproteste. Malo je vjerovatno da će doći do nekog kompromisnog
rješenja. Svako popuštanje značilo bi da režim slabi. Pobunjene Iranke i
Iranci možda pokleknu ovaj put, ali žar koji ostane neće biti teško
ponovo rasplamsati.
Autor: Harun Dinarević, Prometej.ba