Je li pesimistično dijagnosticirati rak kao rak?
Thomas Merton
Ne dijagnosticiramo karcinom jer smo pesimistični – pesimistični smo jer
je naša dijagnoza karcinom. Ne nužno terminalan – ali niti jedan nije
lako izlječiv, ako lijek i postoji, a šanse su nam nikakve tretiramo li
ga kao običnu prehladu.
Kao što su mnogi komentatori istaknuli,
postalo je lijevi klišej poentirati Jamesonovom izjavom, prema kojoj je
lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. U svakom slučaju,
tvrdnja stoji. Štoviše, moguće je da nećemo još dugo biti prepušteni
isključivo vlastitoj mašti. U izvještaju naziva „Klimatsko stanje“,
objavljenom 16. srpnja 2015. godine kao dijelu studije koja je okupila
413 znanstvenika iz 58 zemalja, kategorički se tvrdi da su klimatske
promjene pogodovale podizanju razine vodenih površina te da će se
posljedice porasta temperature mora osjećati još stoljećima, čak i kada bi smjesta bile poduzete mjere za smanjenje emisije ugljičnog dioksida u atmosferu.
Riječima Grega Johnsona, oceanografa američke Državne agencije za oceane i atmosferu (NOAA),
Čak i kada bismo mogli zadržati efekt staklenika na
trenutnoj razini, morska temperatura nastavila bi rasti stoljećima i
milenijima; zagrijavanje mora uzrokovat će njihovo širenje i,
posljedično, podizanje.
Neovisno o nacrtima geo-inženjera koji, kao što je Andreas Malm istaknuo, shvaćaju da je realnije pokušati promijeniti sastav Zemljine atmosfere
nego promijeniti našu ekonomiju i smanjiti emisije ugljičnog dioksida
koje ona proizvodi, klimatske promjene više ne predstavljaju zastrašujuć
ishod koji treba izbjeći pod svaku cijenu, već nešto izvjesno.
Dvije iteracije pesimizma često se brkaju.
Prva je pesimistična vizura kroz koju čovjek promatra svijet; druga je
nečiji osobni doživljaj koji proizlazi iz tog promatranja. One se ne
poklapaju, iako mogu biti uzajamno konstituirajuće.
U povoljnijim okolnostima, prvu bismo mogli
nazvati (kritičkim) realizmom. Međutim, ako je „ne demoralizirajte
klasu!“ postao uobičajen prigovor u aktivističkim krugovima, neophodno
je eksplicitnije zauzeti stav. Povratiti, usprkos takvim besmislicama,
nešto što nazivamo „pesimizmom“, znači ustvrditi da smo u dubokoj
zabludi kada, suočeni s uzastopnim porazima i opsegom zadatka koji stoji
pred nama, vjerujemo da će optimizam na ijedan način biti motivirajuć
ili prikladan za one koji pokušavaju promijeniti svijet.
Kao predmet analize, osobni doživljaj
svijeta posve je druga stvar. Pitanje je: ostavlja li situacija prostora
za nadu? Ovo ne može biti apriorni stav ni izraz afekta, već rezultat
procjene. Ne bismo smjeli brkati nečiji osobni stav s analizom stanja
stvari, ma koliko oni međusobno utjecali jedno na drugo.[*]
Aktivistički krugovi često su krivi po obje
točke optužnice – redovno su prvo optimistični, a tek onda analitični i
vječito dolaze do zaključka da postoje-ogromne-prilike-za-ljevicu, neovisno o realnom stanju na terenu.
Za neke ne postoji razlika između optužbe
za nemar upućene pesimistima jer je njihova analiza pogrešna, i one koja
ih proziva za nemar jer „demoraliziraju“ klasu, neovisno o istinitosti
njihovih tvrdnji. Njihov je optimizam uvijek početna pretpostavka,
neovisno o situaciji, ravnoteži snaga i svijetu koji ih okružuje. Uvijek
je potrebno pronaći pozitivan spin. Ovakav stav Eagleton prikladno opisuje u svojoj knjizi Nada bez optimizma: „Budući da je istina često poprilično neugodna, postaje nužno nadjačati je nepokolebljivošću volje.“
Ovo je zanemarivanje dužnosti.
Ne činimo i ne bismo smjeli činiti stvari
koje činimo jer smo uvjereni da ćemo pobijediti. Nikada u to ne možemo
biti posve sigurni. Činimo ih – trebali bismo ih činiti – jer ne možemo
činiti ništa drugo.
Ne treba se bojati pesimizma koji ostaje
predan emancipaciji. Pesimizam nije istovjetan cinizmu.[†] Pesimisti
možda naprosto inzistiraju, kao što to čini Salvage, da drugovi i drugarice u zajedničkom poduhvatu spoznaju zahtjevnost borbe koja nam predstoji – i postupaju sukladno tome.
Pesimistična analiza zasigurno ne znači da netko misli kako se dobre stvari nikada ne događaju.
No ne miješajte radost s optimizmom.
Neki ukazuju na nevjerojatan uspjeh
Jeremyja Corbyna u Ujedinjenom Kraljevstvu i Bernieja Sandersa u SAD-u,
te na iznenadnu pojavu lijevih parlamentarnih formacija uzduž europske
„periferije“ – Syriza u Grčkoj, Podemos u Španjolskoj, Lijevi blok u
Portugalu – i zaključuju da je pesimizam neutemeljen. No čak i do takvih
uspjeha dolazi na pozadini historijske slabosti radničkog pokreta, u
vrijeme kada je sindikalna gustoća rekordno niska, a radikalna ljevica
fragmentiranija i usitnjenija no ikada prije. Ovo nije vrijeme naše
snage. Nikada nismo bili slabiji, te (stoga) uspjeh spomenutih
političkih aktera ovisi o neprestanoj spremnosti na borbu, kao što smo
već imali prilike vidjeti na primjeru Syrize.
Pesimisti ne bi trebali biti predani
pesimizmu. Naprotiv, trebalo bi im uvijek biti drago što se mogu ugodno
iznenaditi kada se, protivno svim izgledima, dogode dobre stvari. Dakle,
upravo pesimizam može omogućiti radost. Pesimizam nije investirani
nihilizam, već promišljen rezultat analize koja sugerira da izgledi nisu
dobri, da smo suočeni s poteškoćama koje su nemjerljive, i da će nam
šanse biti jednake nuli, ne pristupimo li im svjesni koliko je trijumf
zapravo neizvjestan.
Pesimizam nije glavni krivac za
demoralizaciju. Možemo samo pretpostaviti da oni koji iznose takve
tvrdnje nikada nisu iskusili krivnju – koju toliko mnogo aktivista/kinja
potiho gaji – zbog manjka vjere u tvrdnje da uspjeh čeka iza ugla
(makar i sami gorljivo inzistirali drugima na tome), zbog osjećaja
iscrpljenosti i nemotiviranosti opetovanim egzibicijama strahovite
urgentnosti koje se provlače iz tjedna u tjedan, zbog pregaranja od
neprestanih zadataka i moralizma koji ih prati.
Možemo samo pretpostaviti da se takvi ljudi
nikada nisu udaljili ili bili u iskušenju da odu, jer njihovo srce – ma
koliko bilo i ostalo slomljeno pod jarmom svijeta – nije više kucalo za
ideju ni vjerovalo da je sav taj nepromišljeni aktivizam učinkovit.
Pusta nadanja potiču očajavanje uprazno.
Dužnost ljevičara nije da budu utjeha u beznađu.
Pesimizam nije ljevičarsko zapostavljanje
„dužnosti“, niti je „neodgovorno“ imati takvu perspektivu. Neodgovorno
je pokušavati uvjeriti ljude da je sve u redu, da stvari idu nabolje, da
okupljamo snage, zbijamo redove, gradimo utjecaj i zauzimamo teren,
kada je očito da to ne činimo. Kao što kaže Terry Eagleton,
Optimist na liniji na sve odgovara na jednak, rigorozno
unaprijed programiran način, čime ukida mogućnost slučajnosti i
kontingencije.
Neodgovorno je ostaviti dojam da imamo odgovore kada je jasno da ih nemamo. Obvežimo se da ćemo postavljati pitanja.
Ako ljevičari imaju ikakvu dužnost, nije li
to da budu vjerodostojni u svojoj procjeni situacije i osmisle
strategiju u svjetlu analize u koju se može pouzdati? Pogledajte
devastaciju i neuspjelu revoluciju u Siriji, ubojstva koja godinu za
godinom nekažnjeno čini Izrael, slamanje grčkih pokušaja da se
suprotstave zajmodavcima, pogledajte vodene topove uperene prema
migrantima na mađarskoj granici dok leševi oplahuju plaže, pa
samouvjereno ustvrdite da se stvari poboljšavaju.
Euforija oko Corbyna do koje je došlo na
ljevici (a i prije njega, oko SNP-a) jasan je primjer zamjene radosti s
optimizmom. Svi su bili zatečeni i presretni njegovim uspjehom. Međutim,
ako ne priznamo koliko se stanje zapravo pogoršalo, možemo doći do toga
da corbynmaniju pravocrtno poimamo kao zoru nove ere koja bi
mogla upaliti iskru pokreta dovoljno snažnog da sruši vlast. Ispravno je
ustvrditi da se radi o fantastičnom razvoju događaja, s obzirom na
situaciju u posljednjih nekoliko godina. No, usporedimo li situaciju s
postratnim razdobljem i vladom iz 1945. godine, koju ljevica nije
idealizirala, veći dio programa kojega nude Corbyn i njegov tim ne
predstavlja prevelik napredak u odnosu na tradicionalnu lijevu
socijal-demokraciju. Povrh toga, izgledi da Corbyn dobije priliku
implementirati takve ideje, posve su zanemarivi.
Mi smo uz njega u svim pokušajima da to
učini. Bit ćemo oduševljeni – i iznenađeni – ako uspije, ali i spremni
doživi li neuspjeh.
Dakako, postoji opasnost od pretjerivanja.
Lako je odati se rigidnom pesimizmu, odnosno fetišiziranju pesimizma kao
takvog, s jednako sigurne distance kao i oni koji tako strastveno
naglašavaju pozitivan stav. Salvage nije zainteresiran za
pesimizam koji je sam sebi svrha. Ne želimo perpetuirati naš pesimizam
dulje no što ga možemo opravdati analizom, i žudimo za vremenima kada
pesimizam više neće biti neophodan.
Kao znak da prepoznajemo porive koji
odvlače u performativni, defenzivni, prepotentni pesimizam, ovo će biti
posljednji put da je netko iz uredništva Salvagea prožvakao tu temu.
Puno smo zainteresiraniji za nastavak
provođenja analize koja nas je dovela do trenutnog pesimizma – koja bi
nas iz njega ujedno mogla izvući – te je smatramo važnijom od toga da
trošimo ijednu stranicu više na rasprave o njegovim nijansama.
Pesimistično je samo još jedna riječ kojom
se može opisati one koji se boje da bismo mogli biti osuđeni na propast,
ali se ipak bore, one koji se osim velikoj mržnji i žalosti nemaju
mnogočemu nadati, one koji imaju dovoljno žudnje za nečim većim, one
koji ne vjeruju da ih išta više čeka, no ovako više ne mogu.
[*] Mnogi od onih koji javno denunciraju pesimizam, iza zatvorenih vrata priznaju da im je sve teže proizvoditi pozitivan spin. Takav stav, koji počiva na infantilizaciji, neće nas nikamo dovesti i mora biti iskorijenjen.
[†] Dovoljno je cinika na postojećoj i staroj ljevici. Novi nam ne trebaju.
S engleskog prevele: Nina Gross i Karolina Hrga
Izvorno objavljeno 4. siječnja 2016. godine na Salvageu.