POSLJEDNJI POZDRAV SINANU SAKIĆU: „Sjećaš li se, lijepi Rome moj?“

Strip junak Hogar strašni u jednom davnom monologu objašnjava
nekom “šta se desi kada blues sviraš naopačke”: „Izađeš iz zatvora,
dobiješ posao i vrati ti se žena sa djecom!“

 

O Sinanu
Sakiću sam prvi (i zadnji) put pisao prije tri i po decenije nakon
njegovog tada aktuelnog albuma snimljenog sa „Južnim vetrom“. Pisao sam
pod snažnim, neizdrživim i neizbježnim pritiskom muzičkog ukusa mojih
komšija Roma, koji su dan započinjali, a večer završavali
sinhroniziranim hajcanjem kasetofona sa Sinanovim pjesmama.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

 

Jutra,
pretežno mamurna, parao je „Rom iz vedra neba“ – Sinan Sakić. Najčešće
sa „uspješnicom“ – “Haj, otkad sam se rodio”. Onda sam kupio ploču, na
miru i natenane odslušao i napisao tekst čijeg se naslova ne mogu
sjetiti, ali sam siguran da je glasio nešto kao „autentični blues tužnog
jugoslovenskog juga“. 

 

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Nešto sam prtljao poredeći Sinana sa Šabanom Bajramovićem, dokazajući da je prvi blues, a drugi jazz pjevač.

 

Sinana
Sakića sam prvi puta gledao i slušao dvije-tri godine kasnije u
Prištini, na poligonu kasarne JNA, gdje je najveća estradna firma „Južni
vetar“ zabavljala oduševljenu sivo-maslinastu raju. Šemsa, Sinan, Kemo
Malovčić i Dragana Mirković.

 

„Kako svira onaj luđak
basista, to je čudovišno”, pokazivao mi je prstom na Miodraga M. Ilića,
gazdu, tvorca i kompozitora franšize „Južni vetar“, šef vojnog
orkestra Zagrepčanin Mladen. On je prije vojske, a i kasnije,
eksperimentirao sa Srđanom Sacherom, genijalnim čudakom koji je, barem
koliko i Rundek, zaslužan za zvuk ranog „Haustora“.

 

Sa
Sinanom Sakićem sam prvi (i zadnji) put sjedio u Sarajevu 25. maja 1990.
godine. Na Dan mladosti, koji se već godinama nije slavio, niti na
drugi način obilježavao, tadašnji Savez komunista BiH organizirao je
veliki patriotski miting u centru Sarajeva, ispred Vječne vatre.

 

Miting
je nazvan: „BOSNA KAŽE NE!“ Taze izabrani predsjednik SKBIH Nijaz
Duraković je zamolio Mensura Osmovića, tadašnjeg glavnog urednika
tabloida “AS”, da pokuša obezbijediti neku poznatu estradnu zvijezdu
koja će „uveličati“ skup. Sinan je tih dana pjevao u nekoj kafani u
Sarajevu („Bazeni“?) i Osmović ga je bez mnogo truda ubijedio da se
pjeva narodu ispred Vječne vatre.

 

„Bosna kaže NE
podjelama, Bosna kaže NE svojatanju od strane dušebrižnika i sa istoka i
sa zapada, Bosna kaže NE nacionalizmu“, grmio je Nijaz sa balkona
iznad Vječne vatre. Menso Osmović i ja sjedili smo u nekoj kancelariji
ua Sinanom. „Šta da kažem na kraju nastupa, kako da pozdravim narod“,
pita nas je Sinan. „Slušaj Nijaza, pa i ti tako“, savjetovao ga je
Menso.

 

Nijaz je završio uzvikom: „Živjela Bosna i
Hercegovina! Živjet ćemo zajedno!“ Isto je ponovio Sinan nakon što je
otpjevao dvije-tri pjesme. Titova ulica je proključala u majsko
predvečerje.

 

Neko iz tadašnjeg RMUP-a je pedantno
izračunao i referirao Durakoviću da se u centru Sarajeva, od Vječne
vatre, pa sve do zgrade tadašnjeg Izvršnog vijeća okupilo 40-50 hiljada
ljudi.

 

Narednog dana u “Holiday Innu” osnovana je Stranka
demokratske akcije… Uvečer sam u Novom Sadu nakon snimanja filma „Sex
partijski neprijatelj No1“, sarejevsko-vojvođanskog režisera Duška
Saba, sjedio sa Batom Živojinovićem i Bakirom Tanovićem, jednim  od
osnivača SDA. „Može li Duraković šta uraditi da se Bosna izvuče iz
belaja?“, pitao je Bata. “Teško, Boga mi”, kazao je Bakir.

 

Šta
bi se dobilo kada bi se danas, kada je pjevaču iz Loznice “srce
otkucalo”, Sinanov blues zasvirao naopačke: Možda bi mu sin izašao iz
zatvora, on bi stajao na balkonu Vječne vatre, a da li bismo svi mi,
tadašnji, ponovo „postali pepeo i dim“, nemam pojma…

Izvor

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije