Njegov post, koji je postao gotovo pa viralan, prenosimo bez uredničke intervencije…
Strašno sam isfrustriran količinom negativnih vijesti kojima nas ubiše portali putem socijalnih mreža.
Uzmimo za primjer ovaj stravični slučaj koji se desio u Bihaću. (molim Uzvišenog da kazni zulumćare a onoj divnoj dječici podari vječni mir i radost)
Da razjasnimo, ja nisam hladokrvna budaletina, mene je slučaj potresao dovoljno da psihički padnem na jedan dan i zapitam se 'đe živim.
Ali isto tako, motivisao me je da zavrnem rukave i da sebi ne dozvolim sličnu situaciju u životu, jer, navodno, čovjek koji je pobio svoju djecu je bio u fazonu lijenčuge i "lezi hljebe da te jedem" smisla života, pa kad nije bilo hljeba, dig'o ruku na svoju dječicu, pa i na sebe.
Sve me kopka ovih dana, sve kontam bil' odvojio vremena pa napisao koju, da li ću izgubiti vrijeme, da li će iko razuman pročitati moje riječi i shvatiti o čemu govorim, ali danas me je nekoliko portala doslovno natjeralo da iskalim svoj bijes i nezadovoljstvo po tastaturi ovog telefona.
S obzirom na djelatnosti kojima se bavim, poprilično dobro sam upućen u monetiziranje digitalnih medija. Znam kol'ko hiljada klikova može donijeti maraka, znam kol'ko su "vrijedne" prepirke zatupljenih masa u komentarima na portalima (jer dižu rejting algoritmu te podstiču veći doseg do publike), znam kol'ko je crna hronika "profitabilna" i sl.
Uredan informativni ili novinski portal na Facebook-u, koji ima uredan doseg i realnu demografsku sliku može "dobaciti" do (a Boga mi i preko) 1.000 DOLARA DNEVNO, pogotovo ako se radi o portalima koji imaju integrisane instant članke.
Ljudi, to je 30 hiljada mjesečno. To su vel'ke pare!
Zbog čega sam bijesan?
Nisam zbog para. Naprotiv, daj Bože da mi svi zarađujemo milione, budemo dobri primjeri jedni drugima, volimo se i poštujemo. (al' dabogda)
Bijesan sam, što su gotovo SVI PORTALI, pa čak i oni koje sam smatrao da nisu šund i kič, kojima sam "vjerovao" u ono što podijele i napišu – NA SILU ZARAĐIVALI NA TRAGEDIJI KOJA SE DESILA PRIJE PAR DANA!!!
Nemam problem s tim da informativni/novinski portal objavi šta se desilo, kad, šta, kako i gdje – pa zaradi od te vijesti koji dinar, ali kako ih nije stid svako pola sata objavljivati članke sa naslovima koji doslovno tjeraju i potiču ljude na svađe i prepirke u komentarima – ko je ubio, što je ubio, ko je kriv, ko nije kriv, odakle je, ko je, šta je, psovke, ludilo..
Strašno je to što, umjesto da ona tri cvjetića, one tri ptice džennetske koje su ubijene u snu, puste na miru, oni (portali) siluju naše umove njihovim fotografijama! Pustite neka im duše miruju, bagro nesposobna!
Doslovno sam pratio ponašanje određenih portala nakon što su vidjeli koliko im klikova i para donose prvobitne vijesti sa slikama onog ubijenog djeteta i skandaloznim naslovima. Išlo se do te mjere da su stare vijesti znali prepakirati i spinovati ponovo, zbog prokletog novca i klikova!
Pa nakon što su se ti izvori iscrpili, izmišljaj toplu vodu, poput: "KOMŠINICA PRIZNALA ŠOKANTNU ISTINU", a narod k'o narod, voli "skandal i šokantno" vidjeti više nego kruha jesti (to je jer smo u globalu svi retardirani i ne gledamo svoja posla), pa krenu komentari: "Šta ona zna, nije ona bila tu!" Pa ispod tog komentara 300 ostalih koji se naguravaju jel ta komšinica nešto zna ili ne zna. A za svaki komentar, skače doseg, eto portalu cirka par evrića.
Eto Boga mi onda i neke tetke s izjavama, naravno, SKANDALOZNIM I ŠOKANTNIM (FOTO/VIDEO), pa iza tetke, eto njegovog jarana s kojim se, naravno, ŠOKANTNO dopisivao, pa će taj jaran da sad iznese tu neku ŠOKANTNU VIJEST.
A narod k'o narod..
Svaka ta vijest, koja se poprilično i odmakla od gnusnog i kukavičkog zločina, nosila je sliku počinioca ubistva ili ona tri nevina djeteta.
ZBOG PROKLETOG KLIKA.
Eng. Clickbait – mamac za klik, koji namami krajnjeg korisnika da klikne, pomoću interesatne slike i/ili naslova (a u ovom slučaju ŠOKANTNO/FOTO/VIDEO)
Emocija je pokretač svega. Donekle i shvatam narod.
I u meni samom, dok su članci iskakali, budila se želja za pravdom, pa bi onom kukavcu svašta u komentaru i opsovao, i rekao, i udavio ga da se ubio nije jer oduze živote djeci, ali na kraju – znam da nema fajde. Bilo je što je bilo, čovječe, pouku izvuci, uputi dovu za djecu i tu završi priču o tome.
Evo, nakon toliko riječi ispisanih, stvarno ne znam ni da li sav ovaj tekst ima smisao, da li ostavlja dojam, ali ja sam jednostavno morao izbaciti iz sebe činjenicu i znanje da su se portali i urednici istih uveliko radovali svakoj novoj sitnici vezanoj za slučaj u Bihaću, koju bi prepakovali za publiku i pripremili sebi gozbu klikova!
Za lijeka im trebalo!
Nismo ni svjesni koliko mediji mogu da utiču na mentalnu sliku nacije. AMA NI TRENUTKA NISMO TOGA SVJESNI!
Kad pročitaš 5 negativnosti zaredom ujutru, čitav dan će ti biti šuhveli.
Znate ono kad je neka osoba smor, pa vas ubija u pojam? Kad neko kaže; "ma goni budalu, s njim kad popričam, nemam dva dana napretka"?
E tu ulogu danas, ekspanzijom digitalne tehnologije, imaju mediji. Portali. Influenceri. Dnevnici. Vijesti. Emisije. Svi!
Umjesto da nas hrane motivacijski sa vijestima da naša mladež uspijeva odnositi prva mjesta na takmičenjima, da se nešto gradi, da nešto funkcioniše, da je negdje nešto dobro, oni nas svakodnevno umno siluju negativnostima i crnom hronikom zbog kojih bi, da smo uređena država, fasovali po novčaniku i potom u zatvoru završili.
Dobro ste pročitali, u zatvoru!
U Austriji naprimjer, ZAKONOM JE ZABRANJENO iznositi određenu crnu hroniku i negativne vijesti među narod, jer je naučno dokazano da to uveliko ograničava mogućnosti i djelovanja onoga koji to pročita. Zna Austrijanac kako će. A mi, bezbeli, nećemo da učimo od onih koji znaju. Daj ti nama Farmu, Grandove i Parove. Sve će se samo naučiti, posložiti i uraditi.
Insan je emotivno biće i lahko se nasikira.
Ono čime se hraniš – to postaješ – to širiš. Ako filujete čovjeka negativnostima, on sam postaje negativan i to prenosi dalje među osobe s kojima provodi vrijeme. Pa takav negativan insan, odbrusi ženi, žena njemu, pobiju se, djeca gledaju, za sedmicu se rastave, djeca pretrpe psihičku bol, da ne kažem da je moguće da se ukrug počnu dešavati scenariji poput ovog iz Bihaća.
Doš'o je vakat kad je bitnije šta ćemo očima i ušima konzumirati nego ustima, vjerujte mi.
Da nas Allah sačuva.