Početkom devedesetih, desilo se na Balkanu već šta se desilo i mnogo stanovništva se, k’o rakova djeca, razbježalo po cijelom Svijetu. U tuđini se mlađarija najprije adaptirala i asimilirala, dok je starijima prilagođavanje padalo mnogo teže. Bivajući u novom društvenom uređenju, živjeći u drugoj kulturi, komunicirajući na tuđem jeziku, mnogi stanovnici Bosne i Hercegovine udarili su u zid. Previše mladi za penzije i povratak, a previše stari za novi početak. Slijedi priča o Dušanu Kojoviću.
Prvo što bi izjutra uradio, uključio bi jednu od omiljenih radio stanica, a zatim bi zrnevlje friško ispečene kafe pažljivo sipao u starinski ručni mlin. Muzika sa hitovima iz prve polovine osamdesetih polako bi ispunjavala kuhinju i poznati stihovi počeli bi unositi prijeko potrebnu živost u njegove sanjive jutarnje misli. Kad bi na svakih pola sata nailazile vijesti, Dušan Kojović bi do kraja smanjivao ton na nekoliko minuta dok iste ne prođu, a zatim bi opet pojačavao. Novi dan treba početi u dobrom raspoloženju, a tu su održavanje mentalne higijene i izbjegavanje nepotrebnog stresa od krucijalnog značaja.
Može on, naravno, kupiti već samljevenu kafu, ali bi tada stari izraubovani kaveni mlin izgubio svoju funkciju, a to nipošto nije želio. Tako mnogo uspomena je bilo vezano uz njega, toliko toplih porodičnih razgovora i ugodnih kafenisanja je obavljeno uz njegovu pomoć. Dodatnih pet-šest minuta potrošenih na mljevenje ionako ne bi ništa promijenili u Dušanovom životu, naprotiv. Svježe samljevena kafa mnogo je bolje mirisila i bila neuporedivo ukusnija od one koja je tvornički obrađena, vakumirana i pitajbogaoca kad zapakovana.
Dok bi pokušavao da od riječi do riječi otpjeva tekstove pjevača ili grupa koje su išle u eter, Dušan bi pažljivo srkao vrelu kafu. Nadosipao bi pomalo iz male džezve, dodavao kocku šećera, miješao metalnom kašičicom, što bi se reklo – divanio bi. Kao što se u Bosni odvajkada radilo. Ponegdje bi ga neka riječ u pjesmi iznenadila, zašlo se u godine pa zapnu misli, ali u globalu memorija je bila tu, još je radilo staro izanđalo kefalo, još se nije počela paliti crvena lampica, još mozak nije bio na rezervi.
Zaletilo bi se tu i tamo nešto nepoznato, neka nova pjesma iz ovoga sadašnjeg svijeta, k’o biva na tragu onoga starog, ali to bi se dešavalo tako rijetko, te stoga nije ni zasluživalo bilo kakvog većeg pomena i pažnje.
Evo, upravo je išla jedna dobro znana:
– Esma i ja, dva oznojena anđela…osamdeset četvrta se vuče…
Godina 1984. Prva asocijacija – Sarajevo. Olimpijada. Volimo Jureka više od bureka. Dule je tada išao u osmi razred osnovne škole. Imao je jednu veliku simpatiju, tako se to tad zvalo. Zaljubljen do ušiju. Krišom su se gledali, ali nikad nije smogao hrabrosti da joj priđe, a ona ponosna omladinka, ni da pomisli da učini prvi korak. Jednom je bio organizovan ples u školskoj dvorani i tad je umalo nije pitao za jedan sentiš. Bio je spreman i učinio bi to samo da je znao plesati. Kakav je trapav, mislio je tada, vjerovatno bi curu izgazio po cipelama. Ali i to puko gledanje se računalo. I od njega je krv jurila u mozak, obrazi se crvenili. Pa, kud ćeš boljeg dokaza, naizgled bezazleno djetinje očijukanje se zauvijek urezalo u njegovo pamćenje. Onda je pošla neka druga poznata pjesma, veliki hit, a on se pokušavao sjetiti koje je godine izašla, koji je album u pitanju, da li je bila na A ili B strani, koja po redu, kakav je bio omot. I tako bi on svako jutro šarao osamdesetim nesvjestan sadašnjeg vremena i prostora.
Nakon što bi ispio zadnji fildžan, obuhvatio bi ga pažljivo sa dva prsta i okretao naopako. Uvijek bi se nasmijao tom svom postupku. Poslije pet minuta gledao bi u soc. Pokušavao bi da vidi nešto, kakav lik ili obris nečega. Naravno da se nije sjećao više kako se to sve tumači, šta znači “prepoznati” put, neka životinja, planina. Jedino što je mogao razabrati bili su polumjesec i zvijezda koji su, već izbledjeli od silnog pranja, zelenom bojom bili utisnuti na dnu fildžana. Uz kafu bi redovno mezetio komad keksa. Obično bi to bila Domaćica ili Jadro. Ponekad, kad bi ga našao u obližnjoj trgovini, kupio bi rahat-lokum, pa bi ćeif ispijanja turske kafe bio potpun.
Kasnije bi Dušan pravio doručak. Često puru. Jelo poznato od davnina. Sjeća se da je kod jedne njegove babe kačamak spravljan od bijelog kukuruznog brašna sa slatkim mlijekom, a kod druge bi bila palenta od žutog brašna sa kiselim mlijekom. Pura, kačamak, palenta. Tri lijepa imena. Trudio se da zadrži sva tri naziva u glavi i da ih redovno koristi. On oduvijek puru jede isključivo sa kiselim mlijekom. To je, kažu neki, po hercegovački. Možda je bilo i istine u tome, jedna od familijarnih loza mu je vukla iz okoline Prozora.
Oko pola devet bi krenuo put firme. Priroda njegovog posla je takva da, dok radi, gotovo sve vrijeme može slušati muziku ili gledati televiziju. A to i čini. Sam je samcat u malom skladištu, tako da mu je na volju birati. Postoji još jedna radio stanica koja također emituje muziku osamdesetih, samo što je ova, za razliku od one koju sluša ujutro, orijentisana više na tvrđi domaći rok, pa se možda više uklapala u radnu atmosferu, tako da bi nju redovno odvrtao na radnom mjestu.
Na pauzi za ručak vadio bi svoje uredno složene metalne posudice tzv. manjerke. Slične su onim vojničkim. Bilo bi tu na repertoaru kiselog kupusa sa suvim mesom, graha sa dimljenom slaninom, musake…uz obaveznu salatu. Ponekad, kad ne ostane ništa od prethodne večeri da se ponese, otvorio bi za užinu Eva sardine ili original Gavrilović mesni narezak.
Kad bi mu, prilikom rada, muzika dosadila, našao bi snimak nekog sportskog prijenosa iz prošlosti. Nedavno je nabasao na finalni meč sa olimpijade u Moskvi. Sjeća se tačno gdje je bio kad se to odigravalo. Imao je jedanaest godina. Bili su na izletu u prirodi. Stariji su utakmicu pratili na radiju i oduševljeno su se grlili i ljubili po završetku iste kad smo u finalu sa 86:77 porazili žabare. Bilo je to prvo košarkaško olimpijsko zlato, a uspostaviće se kasnije i posljednje najsjajnije odličje za Jugoslaviju u tom sportu. Pogleda povremeno onu čuvenu u Grenoblu, Bosna – prvak Evrope. Ili slavlje vaterpolista u Los Andjelesu kad su zapjevali na kraju: Sa Ovčara i Kablara…čobanica progovara… Volio je to i oduševljavalo ga je zajedništvo svih (kako se to onda govorilo) naroda i narodnosti koje je donosilo tako mnogo radosti i uspjeha.
Poslije odradjene smjene i dolaska kući na red bi došla večera. Dok bi spremao kakav naš specijalitet obično bi pustio neki davno narezani ce-de. Danas je na repertoaru Balašević. Plovi tako panonski mornar na notama, od U razdjeljak te ljubim, preko Vase Ladačkog, pa sve do Prve Ljubavi, a Dušan zadovoljno zvižduće. Dok jednom rukom vegeti krompir, drugom ispija maraskinu rakijicu. Nije kao domaća iz Posavine, ali nije ni ova zadarska za bacit’. Nabavio je i one rakijave čašice sa sličicama pokeraških karata na njima, što su u prošlosti, uz karirane stolnjake i plehnate pepeljare, bile obavezni inventar u svakoj kafani koja je imalo držala do svog renomea. E, iz njih mu je najveći gušt popit, nikad nije bio ljubitelj ovih novih moderisanja gdje se brlja toči i pije iz čaša za viski ili konjak. Uz i poslije večere će stući dvije čaše vina. Nabavio je neki banatski rizling, pa će ga s merakom pomalo otpijati poslije svakog uzetog zalogaja.
Nakon večere bi obično palio televizor. Voli pogledati RTS Trezor. Na ovom dokumentarno-informativnom programu non-stop su reprizirali Karavan i on bi se uvijek iznova divio bogatstvu koje smo nekad imali.
Vikendima bi gledao stare provjerene filmove. Balkanski Špijun, Ko to tamo peva, Kuduz, Ovo malo duše, Šteficu Cvek u Raljama Života, Samo Jednom se Ljubi i sijaset drugih. Nekad, kad je u posebnom raspoloženju, pogledao bi i Glembajeve ili kakvu pozorišnu predstavu…Mriješćenje Šarana, Oslobođenje Skoplja…
Svakih šest mjeseci obavezno odgleda svih dvaneast epizoda kultne serije Grlom u Jagode. Isto tako često se vrati serijalu SFRJ za početnike. Kad je spiker u jednoj od epizoda kazao da je Jugoslavija emitovala televizijski program u koloru prije Italije, krenule su mu suze na oči.
Oko deset bi išao na počinak. Na fotelji pokraj kreveta, čekalo bi ga njegovo sveto trojstvo. Ivo, Meša i Miroslav. Grabio bi bilo kojeg, bilo koju knjigu i otvarao na bilo kojoj stranici. Sve je već više puta pročitao, tako da odakle god podje čitati ništa nije propušteno. Tako mu, čitanjem, završi dan.
Dušan Kojović je rođen i živio je dvadeset jednu godinu u Jugoslaviji. I još uvijek, kao što se vidi iz gornjih redova, živi u njoj. Vrijeme za njega kao da je stalo na početku devedesetih. Obitava u tom jednom paralelnom svijetu koji malo toga ima zajedničkog i vrlo se rijetko susreće i isprepliće sa ovim sadašnjim. On je tako izabrao. I potaman mu je. Bolje i više ni ne treba. I niko mu, što je najvažnije, to ne može oduzeti.
Pored toga što još uvijek živi u Jugoslaviji, Dušan Kojović je već trideset i kusur godina fizički prisutan u gradiću Kerepehi na Novom Zelandu.