To kada lud handri zbunjenog, znamo i kako izgleda i kako završi. Ali u ovdašnjem političkom životu pojavila se rijetka metodološka novost – sada zbunjen kara ludog i odjednom više ništa nije izvjesno.
Jeste da se tu više ni poznati teoretičar Izet Fazlinović ne snalazi najbolje, ali ipak pokušajmo razabrati interpersonalne odnose u javnim i tajnim koalicijama. Ako izuzmemo višegodišnje savezništvo Milorada Dodika i Dragana Čovića, dva političara kompatibilnih personalnih i strateških interesa (na personalnoj ravni cilj im je – ne završiti kao Ivo Sanader, u zatvoru, a na strateškoj, ne završiti kao Hrvatska, u EU), malo je ljudi zadržalo početne pozicije na domaćoj estradnoj sceni. Gotovo svi su se zvjerski svađali, onda mirili, zatim ponovo svađali i još jednom paktirali, pred njima su sad nove, inspirativne zavade, a ni one oružane, kako da reknemo, nisu isključene.
RAZMOTAJMO ZLATKA
Pokušajmo klupko razmotrati od centralne ličnosti naše trenutno nevladajuće koalicije, od Zlatka Lagumdžije. Jednom davno bio je u izvrsnim odnosima s Fahrudinom Radončićem, nakon čega su se izvrsne relacije iz nekog razloga pretvorile u katastrofalne. Uslijedilo je neprijateljstvo stoljeća. Sada su odnose, kako to tehnički ispravno primjećuje Radončić, resetirali i krenuli od nule. Trenutno su saveznici, ali resetiranje kao način oživljavanja propalog organizacijskog sistema ima falinku: stalno se mora obnavljati.
Osim vječito neizvjesnih odnosa s Radončićem, Lagumdžija prolazi kroz radikalne mijene i s Draganom Čovićem. Na početku postizbornog perioda prvo ga je izlevatio pa napravio koaliciju s Lijanovićem i Budimirom. Ta je linija funkcionirala sve dok se nije desio kuršlus na relaciji Zlatko – Sulejman, zbog kojeg je Lagumdžija morao iznevjeriti Jerku i Živka, da bi se vratio Draganu. Čović se, u znak principijelnosti, trenutačno priklonio Lagumdžiji i istovremeno prevario Sulejmana, čovjeka koji ga je nekoliko puta spasio potopa. To se u politici stručno zove zahvalnost.
A onda je, nakon oštrog upozorenja iz matične domovine, Rusije, Milorad Dodik sasvim očekivano zavalio Lagumdžiju. Sad bi se moglo desiti nekoliko zanimljivih obrata. Ako se Dodik udruži s Tihićem – čovjekom kojeg su do sad redom izdigli a) Dodik, b) Lagumdžija i c) Čović – da bi povalio prvog čovjeka SDP-a, to je moguće samo ako im se pridruži prvi čovjek HDZ-a, koji bi ponovo morao da se miri s prvim čovjekom SDA, kojeg je prethodno zavalio zbog prvog čovjeka SDP-a. Čović se ne izjašnjava, jer u njegovo ime izjave daje Dodik. U ovom trenutku Dragan i Milorad ne mogu povaliti Zlatka bez Sulejmana, ali ni Sulejman ne može izaći iz prisilne opozicije, gdje ga je gurnuo Zlatko, bez Dragana i Milorada.
Rečeni Milorad sa svoje je strane jednom već strovalio Sulejmanu, ali sad bi se Dodik i Tihić mogli ujediniti u neutraliziranju Lagumdžije i stvaranju najnovije koalicije. Kad bi se Mića izvinio Sulji, onda bi novi savez bio moguć, ali ostaje otvoreno pitanje šta sa Fahrom. Možda bi se i on, ako vidi da su svi okrenuli leđa Zlatku, mogao upustiti u ljepše i konstruktivnije odnose sa Sulejmanom. U tom slučaju potrebno je samo malo, gotovo neznatno, resetirati Avaz i ono što je do nedjelje pisano o Tihiću i Izetbegoviću, već od ponedjeljka ponovo pripisati Lagumdžiji. Pošto je isti u Avazu već jednom prošao kazneni tretman, neće mu to biti ništa novo.
Ali nikada ne treba zaboraviti da ni Lagumdžija ne sjedi skrštenih ruku. Kad bi se on sada izvinio Tihiću, Lijanoviću i Budimiru, i kada bi s njima ušao u koaliciju protiv Čovića i Dodika, onda u toj krhkoj postavi (Zlatko, Fahro, Sulejman, Živko, Jerko) ne bi mogao ništa na strateškom planu (gdje ionako ne može ništa, s kim god da koalira), ali bi možda spriječio sopstvenu smjenu. Problem je što Tihić neće s Radončićem, bez obzira što Radončić hoće sa svima.
OPERIMO DODIKA
Nekako se stiče utisak da Dodik bošnjačke političare mijenja kao i čarape. Koristi ih dok se ne uprljaju, a onda ih ne nosi na pranje, nego mrtav-hladan uzme novi par. S aspekta Živka Budimira stvari nisu do kraja isprofilirane – on može sa svima osim s Draganom Čovićem, koji ne može sa svima ali može s Dodikom, koji može sa svima, ali ne mora jer su mu dovoljni Čović i bilo ko s bošnjačke strane. Lijanović može ama baš sa svima pod kapom nebeskom, ali malo njih hoće s njim. Pri tome imamo i izvjesne unutarstranačke razmirice. Recimo, ne zna se da li Bakir Izetbegović i Sulejman Tihić dijele istu platformu. Sličan problem imali su Zlatko Lagumdžija i Željko Komšić, što je rezultiralo Komšićevim odlaskom, nakon čega su iz oslabljenog SDP-a poručili da nikad nisu bili jači. Takvih razmirica nema unutar SNSD-a. Šta god Milorad Dodik predloži, oni stoprocentno prihvate. Isto je i u HDZ-u – što Dodik naredi, ovi bespogovorno izvršavaju.
Nije do kraja jasna ni uloga međunarodnih faktora. Kad je ono naš dobri i čestiti Milorad onomad poručio kako BiH nije, a RS jeste država, pobunili su se iz OHR-a i Američke ambasade, ali Mića im je vehementno šuknuo da ne odlučuju oni šta je BiH nego on. Tako i bi, oni se više ne javljaju, a on je još nekoliko puta ponovio predizbornu mantru o državi i nedržavi. Osim toga, proglasio je da je prisustvo Rusije u BiH korisno i dobrodošlo, a upliv Turske nepoželjan i zabranjen.
I to je sad sve tako.
Od istog autora : Ozren Kebo: Da, koljemo po kućama!
Tekst preuzet sa Žurnala