Učenik Alen Mahmutović ima sindrom
krivih nogu (Paralysis cerebralis diparesis) zbog čega ga vršnjaci nisu
prihvatali u društvo, ismijavali su ga ili, još gore od toga, podapinjali mu da
padne. Kako sam kaže o drugoj djeci, bilo je neobično da vide kako neko drugi
krivo hoda i kako neko teško uči. Njegova sestra Alisa Mahmutović zbog
poteškoća u govoru također je bila izopćena iz društva. U tim situacijama
odlazak u školu je stresna stvar. Zbog toga Alen i Alisa zbog nisu željeli da
idu u školu, izostajali su sa nastave kako ne bi bili povrijeđeni. Njihova
majka Amela Duvančić kaže kako joj je bilo teško gledati djecu odbačenu i
osamljenu, zbog toga što nisu kao drugi. Stresno je prihvatala svaki njihov
dolazak iz škole kada bi joj se žalili na provedeni dan. Teško je kada vam
djeca dođu iz škole i pričaju šta su im taj dan učenici govorili ili uradili.
Amela je, kako kaže, krivila i školu, i djecu i roditelje, ali je shvatila da
se time ništa ne postiže, već da se svi zajedno moraju uključiti kako bi se riješili
problemi, i kako oni ne bi postali još veći.
Džejla Spahić, djevojčica bez
roditeljskog staranja, koja je boravila u domu, imala je problem da se uključi
u društvo zato što su je drugovi i drugarice zadirkivali, govorili joj ružne
riječi, isključivali je iz igre, a ona, kako sama navodi, nikada nikome od njih
nije pravila probleme.
Sve troje idu u istu školu – OŠ Enver
Čolaković u Brezi – i svoje probleme, bar kad je škola u pitanju, smatraju
prevaziđenim.
Zavladala su neka nova pravila koja su
učenice i učenici sami napisali:
Sve sukobe rješavat ćemo razgovorom:
nećemo se tući, gađati, pljuvati, prijetiti
Poštovat ćemo različitosti – nećemo
omalovažavati riječima i dodirima jedni druge
Pomoći ćemo učeniku u nevolji – nećemo
šutnjom podržavati nasilje, potražit ćemo pomoć odraslih
Uključit ćemo u svoje aktivnosti
osamljene učenike – nećemo nikoga odbacivati
Elektronske medije koristit ćemo samo
uz dozvolu učitelja za učenje, a ne za vrijeđanje
Čuvat ćemo svoje i tuđe stvari –
nećemo otimati i uništavati imovinu.
Ponašanje u skladu s tim pravilima
postalo je svakodnevnica zahvaljujući projektu Ovakav sam, prihvati me koji se
provodi od septembra u ovoj školi.
Cilj je bio da se pomogne u uspostavljanju
inkluzivnog odnosa u školi bez obzira na nečiju etničku ili vjersku pripadnost,
dob, rod, fizičke i mentalne sposobnosti ili onesposobljenja i bilo koju drugu
karakteristiku na osnovu koje se bilo koga može diskriminirati. Kroz redovnu
nastavu učesnici i učesnice su se upoznali s problemima u koje zadiru projektne
aktivnosti, a zatim su pedagogica Amra Mušić, nastavnica Amra Frljak i
učiteljica Irhada Jusić nastojale kod učenika razviti empatiju kroz radionice
koje su provodile na časovima odjeljenskih zajednica i vannastavnih aktivnosti.
Ispočetka je bilo jako teško razviti saradnju sa učenicima, jer su odbijali
priznati svoje postupke i prihvatiti ih kao neispravne.
Prvi korak bio je Dnevnik zahvalnosti
u koji su učenici svaki dan upisivali događaje zbog kojih su i kome zahvalni.
Listajući njihov dnevnik možete naći i sljedeće primjere:
Zahvalna sam svojoj drugarici Aidi,
zato što mi je dopustila da joj pomognem oko kolaža.
Zahvalna sam učiteljici zato što nam
je oprostila, jer smo zakasnili na hor.
Zahvalna sam svojoj prijateljici zato
što mi je posudila plastelin.
Zahvalna sam što me je mama rodila,
jer ja je mnogo volim.
Prvi korak pokazao je kako učenici
zapravo poznaju prave vrijednosti, svjesni su šta je prijateljstvo, pomoć,
oprost, ljubav, te kako se kroz takve situacije razvija odnos i kako jedni
druge bolje upoznaju. Dalji razvoj projekta išao je kroz likovnu radionicu pod
nazivom U našem razredu. Ova radionica pomogla im je da shvate kako su oni svi
zapravo jednaki. Čas likovnog održan je tako što su na platnu oslikavali otiske
svojih dlanova, kako bi vidjeli da su zapravo svi isti. Oslikani dlanovi
podsjećaju ih na to da među njima ne treba postojati nikakva razlika, da
njihove ruke treba da su zajedno na jednom platnu, kako bi se u budućnosti
mogli osloboditi predrasuda. Učenici i učenice prije ovoga su se zadirkivali i
rugali jedni drugima, na osnovu odjeće, oblačenja, ali ovo im je pomoglo da
shvate kako prema takvim stvarima treba biti oprezan i da prijatelje ne treba
tako gledati. Njihovi otisci dlanova pokazuju im jednakost i poštovanje prema
drugome. Zatim su na svoje oslikane dlanove upisivali emocije, i to po
prioritetu, tako se na prvom prstu nalazilo prijateljstvo, zatim ljubav,
podrška i slično.
Na času bosanskog jezika radili su
dramatizaciju priče Ružno pače kako bi se svi stavili u ulogu ružnog pačeta i
osvijestili kakve to posljedice može imati. Učiteljice Irhada Jusić i Mirsada
Agić zajedno su sa svojim učenicima izradile žute maske i jednu crnu, koja je
predstavljala ružno pače. Učenici su se uživljavali u ulogu ružnog pačeta kako
bi iz vlastitog iskustva naučili da vanjski izgled, boja kože i različitost ne
trebaju biti osobine po kojima se nekog procjenjuje. Kraj koji su djeca
osmislila bio je i pouka, kako trebaju biti solidarni i prihvatiti svoje
drugove i drugarice, jer svako od njih u sebi nosi prelijepog labuda, samo je
važno kako ga prepoznati.
Kod učenika je poraslo saosjećanje i
poštovanje prema drugima i to ne samo u školi, već i van nje. Dokazivo je to
brojnim primjerima. Recimo, prilikom posjete Zavodu za zbrinjavanje mentalno
invalidne djece i omladine u Pazariću, učenici su im uručili poklone koje su
sami birali, a plaćali su njihovi roditelji. Radilo se o preko sto paketića.
Pedagogica Amra Mušić kaže kako je neopisiva radost koju su djeca osjećala
nakon te posjete, što pokazuju i mnogobrojne priče koje su se prepričavale
nakon povratka. Zajedno su se igrali, plesali, pjevali, družili, što im je
također pomoglo na njihovom putu oslobađanja od predrasuda.
Dalje, učenici su zajedno sa
umjetničkom radionicom Desnek pravili papučice i korpice od drveta, te ih
prodavali lokalnoj zajednici i omogućili Džejli s početka ove priče da ode na
ekskurziju. Alen kaže kako sada ima prijatelje, posjećuje ih i nema problema da
pronađe ekipu za fudbal. Amela Duvančić, Alenova i Alisina mama, kazala je kako
je zadovoljna rezultatima, jer njena djeca sada u školu idu bez problema i ne
žele da izostaju sa časova.
No, rad s djecom samo je jedna strana
priče. Radilo se i s nastavnicima s ciljem unapređenja njihovih vještina i
tehnika za djelovanje protiv diskriminacije. Tim ovog projekta pripremio je
poklone koje su umotavali u ukrasne i obične papire. Ukrasni veliki papiri u
sebi su sadržavali zgužvani papir ili neku drugu beznačajnu stvarčicu, dok su
pravi pokloni bili umotani u novinske listove ili neke manje lijepe papire. Ovi
pokloni su postavljeni na stol u zbornici i nastavnici su birali, svako za sebe
poklon. Mnogi od njih svoju ruku su pružili prema velikim, lijepo ukrašenim
poklonima koji su bezvrijedni. Neki su uzeli i poklone u novinskom papiru u
kojima su pronašli nakit ili neku drugu vrijednu stvar. Ova radionica pomogla
je stručnom osoblju u daljem radu, jer su uvidjeli kako prema vanjskom izgledu
ne treba prosuđivati unutrašnju vrijednost.
Nastavnicima i učenicima pomoglo se
stvoriti i održati okruženje za učenje koje jednako prihvata svu djecu bez
obzira na njihovo porijeklo, sposobnosti i slično. Poboljšanje nisu osjetili
odmah jer, kako je na početku rečeno, učenici nisu htjeli da prihvate i
priznaju svoje postupke. Učiteljica Mirsada Agić navodi kako kada osjeti na
času neku napetost među učenicima, razgovara sa njima, jer kaže kako učenici
nisu svjesni težine riječi koje upućuju jedni drugima. Učenici upotrijebe neku
riječ ili izraz, pa na učiteljicino pitanje šta to znači ne znaju odgovoriti.
U ovaj projekat uključena je i lokalna
zajednica. Osim umjetničke radionice Desnek, u školu je dolazilo i stručno
osoblje policije kako bi održalo predavanja o diskriminaciji, te upozorilo
učenike da su neki postupci i policijski kažnjivi. Zatim, ustanova za socijalni
rad pomogla je školi po pitanju romske djece koja su neredovno dolazila u
školu. Oni su razgovarali sa njihovim roditeljima, sa njima samima, kako bi
bili što redovniji u pohađanju nastave. Pored ove vrste uključenosti lokalne
zajednice u projekat, tu je bila i nesebična pomoć načelnika općine Breza,
Halila Tuzlića, koji je finansirao odlazak u Zavod u Pazariću, a poklone koje
su im uručili skupili su njihovi roditelji.
Ovakav sam, prihvati me, trebalo bi
biti jedno od pravila koja se podrazumijevaju, a ne da se do njega dolazi kroz
projekte. Kad već nije tako, onda ovaj primjer može osvijetliti put do toga da
prihvatanje različitosti postane nešto što se podrazumijeva.
Nihada Bećirović/Skolegijum.ba