Svim socijalnim radnicima u BiH; Federalnom i kantonalnim
udruženjima socijalnih radnika; regionalnim udruženjima stručnih radnika
socijalnih djelatnosti RS; Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite RS/ Resoru
za socijalnu, porodičnu i dječiju zaštitu; Ministarstvu rada i socijalne
politike FBiH/Sektoru za socijalnu
zaštitu i zaštitu porodice i djece; predstavnicima javnih ustanova
socijalne zaštite i socijalnog rada u BiH, te civilnim organizacijama u oblasti
socijalnih djelatnosti u BiH.
O (ne)uključivanju
socijalnih radnika u javni diskurs o vršnjačkom nasilju
Samoubistvom 14-godišnjeg Mahira i otvorenim
pismom majke Alise Mahmutović, problem vršnjačkog nasilja je ponovo
zaokupio interes javnosti. Tim otvorenim pismom ”prekršeno” je zlatno pravilo šutnje
i nezamjeranja u BiH, koje je preraslo u politiku šutnje i nedjelovanja. Još
jednom je učinjeno vidljivijim da ”dječija
posla” (ignorisanje i minimiziranje vršnjačkog nasilja) kao i igre ”žmire”
i ”pokvarenih telefona” u vaspitno-obrazovnom sistemu i između institucija,
neko plati životom. Ovaj put platio ga je Mahir. Vršnjačko nasilje životom su
platila i neka/nečija druga
djeca, pa zakone nažalost, nazivamo po mrtvoj djeci (npr. Aleksin zakon). Obzirom
da u BiH nema pouzdanih i sveoubuhvatnih podataka o raširenosti fenomena
vršnjačkog nasilja, pojedinačni slučajevi sa tragičnim ishodom iznova izazivaju
šok, nevjericu i poricanje u javnosti. Na roditeljima djece žrtava nasilja ostaje
najveći teret, jer se sve obično uokviri u ”porodičnu tragediju” i ”nesretan
slučaj”, bez relacije sa društvenim miljeom u kojem se ono desilo, i bez
mobiliziranja na potragu za pravdom i protiv
društva nasilja. Javne ispovijesti roditelja su tu i da nas potsjete da je
lično/privatno pitanje zapravo javno pitanje.
Reakcije
Uslijedile su potom reakcije. Najprije one
ljudske, od građana a tek potom i od birokratskog sistema putem konferencija za
medije. Oglasili su se Državne/Federalne/Kantonalne vlasti, Ombudsmani,
pojedini stručnjaci ispred javnih i civilnih organizacija, stručnih udruženja, blogeri
i aktivisti. Uz sve to, na društvenim mrežama ostao je zabilježen izraz empatije,
sućuti i solidarnosti, ali i ona vrsta internet podrške koju je danas najlakše
dati, jer od nas ne zahtjeva puno vremena i uključivanja – ”lajk” (slacktivism), te govor mržnje i poziv da
se nasiljem odgovori na nasilje. Došlo je i do zamjene teza o uzroku i
posljedicama nasilja kojem smo izloženi i u kojem saučestvujemo u BiH u zadnjih
dvadeset + godina, onim što je ponekad najnasilniji akt – šutnja i nedjelovanje.
Našlo se tu i svega nekoliko ozbiljnijih novinarskih analiza ovog društvenog
problema.
Kad društvena zajednica na složen problem
vršnjačkog nasilja odgovara stihijski, uz prethodno ignorisanje,
zanemarivanje ili minimiziranje, problem ne iščezava iz društvene realnosti.
Problem iščezava iz naše svakodnevne pažnje ali problem je i dalje tu, i dio je
svakodnevice onog koji je prvobitno bio izložen nasilju. Smrt tinejdžera Mahira
nije samo roditeljski gubitak; ona je i kritični događaj za zajednicu. Međutim,
kritički potencijal za promjenom koji svaki kritični događaj nosi sa sobom,
često je neprepoznat ili izostaje planirano i ciljano djelovanje ka promjeni.
Mediji su tako zabilježili i neka od mišljenja
o potrebnim promjenama, no nedostaje još konstruktivnih i kritičkih rasprava.
Recimo, ispred Vijeća
za djecu BiH o vršnjačkom nasilju poručili su: “Moramo se prestati baviti
posljedicama. Posvetimo se uzrocima. (…)” Ova klišej-izjava ne govori ništa u
prilog o potrebi za sistemskim i održivim rješenjem problema vršnjačkog
nasilja. Nema dvojbe da se trebamo
baviti i jednim i drugim. Prestati se baviti posljedicama, značilo bi
neprepoznavanje svih žrtava nasilja koje su pretrpjele i trpe posljedice, ne
samo nasilja od vršnjaka, nego i nasilja uslijed nedjelovanja na raličitim
nivoima društvene strukture. Ukoliko je njihova poruka o “bavljenju uzrocima”
poziv da djelujemo na uzroke, i to prije svega, one strukturalne, onda se
slažemo u jednom.
I u diskursu o promjeni
se mogao prepoznati obrazac o stihijskom djelovanju, pa je jedino izvijesno da
promjenu nećemo postići ni ovaj put. Vjerovatno možemo očekivati neko tehničko
rješenje na primjer, postavljanje video nadzora u škole. Šta drugo i očekivati
kad se i nizu drugih problema u BiH pristupa ne s ciljem pronalaska održivog
rješenja, nego s ciljem da se stvari privremeno “poprave” i učine više
“upravljivim”.
Šta nedostaje ovom javnom diskursu?
Koliko je medijske pažnje posvećeno stručnjacima
pomagačkih profesija (socijalnih radnika, psihologa, pedagoga i drugih) i njihovoj
interdisciplinarnoj analizi ovog slučaja i šta on znači za zajednicu? Koliko je
medijskog prostora posvećeno dobrim primjerima prakse u borbi protiv vršnjačkog
nasilja u FBiH i RS? Iako prostor preventivnog djelovanja i dalje, u glavnom
zjapi prazan, imamo i dobrih primjera u području prevencije nasilja. Osim toga,
koga interesuje “tamo neki” socijalni radnik i učenici, u “tamo nekoj” školi,
koji zajedno sa učenicima i njihovom samostalnom predstavom podižu svijest učenika,
roditelja, nastavnika i stručnih radnika o vršnjačkom nasilju u školi?
Šta još nedostaje? U medijima je još uvijek prisutan
glas Mahirovih roditelja – roditeljske ispovijesti i nova
saopštenja za javnost, ali i dalje nismo čuli glas svih nadležnih
institucija. Konkretno, Federalnog ministarstva rada i socijalne politike, i
još konkretnije, njihovog Sektora za socijalnu zaštitu i zaštitu obitelji i
djece. Osim toga, da li se javnim putem oglasilo Udruženje socijalnih radnika
Kantona Sarajevo ili nekog drugog udruženja socijalnih radnika/stručnih radnika
socijalne djelatnosti, ne samo iz FBiH nego i RS? Dijelimo isti profesionalni
mandat.
Glas socijalnih radnika
Autori ovog kolektivnog teksta pripadaju
profesiji i naučnoj disciplini socijalnog rada. Imali smo potrebu da se
uključimo u javni diskurs jer smo zapazili, prateći medije, da pripadnici
profesije socijalnog rada nisu bili prisutni otpočetka u javnom diskursu.
Pitamo se, ko je odgovoran za aktivno uključivanje profesije socijalnog rada u
javni diskurs. Da li smo profesija bez glasa?
Iako se u okviru svog profesionalnog mandata i
unutar organizacija socijalnih djelatnosti bave i ovim društvenim problemom, i
vjerovatno se među prvima suočavaju sa brojnim posljedicama svih kriza s kojima
su se građani BiH suočili u posljednjih dvadeset i više godina, uključivanje socijalnih
radnika (kako samostalno, tako i od strane medija) u javni diskurs je i dalje
marginalno. Izuzetno je važno kako za artikulaciju glasa profesije o konkretnom
problemu, tako i za njihovo sudjelovanje u životu šire zajednice i njenih
građanja, a ne samo u životima postojećih klijenata ustanova socijalne zaštite,
i životu organizacija u čije ime obavljaju mandat socijalnog rada. Važno je da
učestvuju i kao subjekti javnih rasprava. Ovim tekstom ne oduzimamo prostor za
uključivanje i djelovanje resornih ministarstava i centara za socijalni rad,
kao ni profesionalnih udruženja socijalnih radnika, ne govorimo u njihovo ime,
niti u ime svih pripadnika profesije socijalnog rada.
U posljednjih mjesec dana, objavljeni su brojni
medijski članci, prikazano je nekoliko tv emisija. Izjave su u glavnom davali
psiholozi i pedagozi, no profesija socijalnog rada nastavlja sa marginalnom
pozicijom u javnim raspravama po pitanju vršnjačkog nasilja. Koliko je nama
poznato, socijalni radnik je gostovao samo u jednoj
emisiji, no javnosti nije bio predstavljen njegov stručni profil. Predstavnici
drugih profesija i nadležnih institucija sporadično bi pomenuli centre za
socijalni rad. Jučerašnjom (28.1.2016.) javnom
tribinom ”Vršnjačko nasilje” održanom u Jajcu, učinjena je pozitivna
razlika. Javnoj tribini prisustvovali su učenici i nastavnici osnovnih škola,
predstavnici Policijske uprave, Centra za socijalni rad, i Centra za mentalno
zdravlje. Ovo može poslužiti drugima kao model međusaradnje. Takođe, besplatna
savjetodavna linija za djecu Plavi
telefon, danas (29.1.2016.) je pokrenula kampanju promocije rada linije i
podizanja svijesti javnosti o problemu nasilja nad djecom. Plavi telefon jeste
odličan i dio je odgovora na nasilje. Međutim, treba navesti i to da je
pokrenut kao projektna aktivnost od strane civilnog sektora (Udruženje ”Nova
generacija”, Banja Luka), da njegovo finansiranje ovisi i o drugim partnerima i
donatorima, a sa krajnjim korisnicima ove besplatne savjetodavne linije rade
volonteri. Opet smo došli do pitanja održivosti. Da li će vlasti u BiH ove
projekte aktivnosti i volontiranje zamijeniti nekim održivijim sistemom
finansiranja, ili možemo očekivati da će na novim besplatnim linijama biti
regrutovano još više volontera, tj. nove besplatne radne snage iz redova
prekarijata mladih visokoobrazovanih socijalih radnika, pedagoga i psihologa?
Cilj nam je da ovim tekstom osim kritičkog
osvrta na aktuelnu situaciju iz perspektive socijalnog rada, ukažemo na uloge i
način kojim profesija socijalnog rada može doprinjeti rješavanju problema
vršnjačkog nasilja. Osim zaštitnih mjera koje su predviđene Protokolom o
postupanju u slučaju nasilja, zlostavljanja ili zanemarivanja djece (koji su
doneseni u većini škola širom BiH), a koje se odnose u glavnom na slučajeve kad
je nasilje nad djetetom već počinjeno, socijalni radnici u vaspitno-obrazovnim
ustanovama bi trebali provoditi preventivne mjere. S toga, važno je da socijalni
radnici budu uključeni u socijalno-obrazovne ustanove kao stručni saradanici, a
ne da se samo stručni radnik nadležnog centra za socijalni rad uključuje po obavijesti
iz škole onda, kad je nasilje nad djetetom već počinjeno.
Direktorica Udruženja ”Zemlja djece”
Tuzla, g. Bajramović dala je odličan okvir za razumijevanje problema
prevencije: ”Kako je moguće da se ozbiljno radi na razvijanju socijalnih
vještina kod djece i suzbijanju nasilja u školama kada u istim nemamo
socijalnih radnika, kada u školama sa 500 i više učenika imamo jednog
psihologa/pedagoga, nastavni kadar se mijenja svake godine, a uz to nisu
dovoljno ili nikako osposobljeni da prepoznaju i adekvatno reaguju po pitanju
međuvršnjačkog nasilja.” U RS je nešto drugačija situacija, barem kad je u
pitanju broj socijalnih radnika u školama. Trenutno je u školama u RS zaposleno
svega 27 socijalnih radnika, od ukupno 203 osnovne škole, 92 srednje škole, i 5
đačkih domova. Prema tome, socijalni radnici u FBiH, a naročito socijalni
radnici koji su već zaposleni u školama RS, trebali bi se uključiti više na daljoj
promociji i zagovaranju mjesta socijalnog radnika u vaspitno-obrazovnom sistemu
i stručnom timu (psiholog, pedagog i socijalni radnik), te utvrđivanju
standarda o broju socijalnih radnika u školama.
Takođe, ministrica za ljudska
prava i izbjeglice BiH, Borovac apelovala je na provođenje i Strategije
i Akcionog plana za djecu BiH 2015.-2018. No, Strategiju za borbu protiv
nasilja nad djecom u BiH 2012-2015, RS nije ni potpisala. Socijalni radnici zajedno
s drugim stručnjacima u RS mogli bi se takođe uključiti u zagovaranje nove
strategije.
O udruživanju i zajedničkom
djelovanju
I na poslijetku, Mahirova priča
nije samo Mahirova. Ima
još Mahira. Ovo nije ni pitanje samo roditelja djece žrtava vršnjačkog
nasilja. Ovo
pitanje se tiče sve djece i roditelja. Ono nije privatni problem. Roditelji mogu
više učiniti zajedno u dijalogu s drugom djecom i roditeljskim udruživanjem.
Nastavnici kao ni pojedini stručni radnici u školama ne mogu to sami, ali udruženim
djelovanjem mogu uraditi više u interesu djece i realizaciji dječijih ljudskih
prava u školskoj svakodnevici. Zato je važno da se i sami stručnjaci odupru
pretjeranoj birokratizaciji na uštrb direktnog rada s ljudima.
Roditelji
kroz roditeljsko udruživanje zajedno s nastavnicima i stručnim saradnicima u
školama (socijalnim radnikom, pedagogom i psihologom) mogu uticati na promjene,
i to ne samo unutar škole već i vaspitno-obrazovnog sistema, i zajedničkom
zagovaranju drugačijih politika.
I u
ovom udruživanju socijalni rad ima svoju bitnu ulogu: socijalni radnici mogu
podstaći i podržati inicijative udruživanje i zajedničkog djelovanja, te
zastupati, zagovarati i promovisati artikulisane potrebe za promjenama u
zajednici.
Tragična
smrt Mahira i niz problema koji su ponovo postali vidljiviji (bili su tu svo
vrijeme), ne tiču se samo građana FBiH ili Sarajeva. Nije ni
pitanje samo Internacionalne škole već se tiče svih škola u BiH, kojima očuvanje
”dobrog imidža” pojedine škole ne smije biti ispred interesa pojedinog djeteta.
To nije isključivo pitanje ni vaspitno-obrazovnog sistema. To je pitanje koje
prevazilazi pitanje nadležnosti i zakonskih ovlaštenja pojedinačnih stručnih
profila. To je pitanje etičkog djelovanja svih pomagačkih profila.
Potrebna nam je politika
nade; posebna vrsta nade o kojoj je pisao Paulo Freire u svojim radovima
Pedagogija obespravljenih, i Pedagogija nade. Politika nade može jedino doći
kroz samoorganizovanje građana i udruženo djelovanja građanskih i istručnih
udruga prema vlastima.
Ispred neformalne grupe
socijalnih radnika,
Gorana Panić