CSI: BANJALUKA, epizoda Vukelić, Urbo – turbo, ZIBL, planovi, parkovi, sagradi, dogradi, ukradi, Kradoljub i Zgradoljupka, Kunićka, Balaban, Vidovići, Stankovići, Radišići…ko sve ne, vlast, korupcija, pljačka, drž’te lopova, mediji, poltroni, protesti, život, moral, etika, spas, propast i naravno…
Sa vrh zgrade Mile gleda, gdje su marva, gdje goveda.
Sa dvogledom Mile gleda, koga zguza, koga sprijeda.
Da li će Banjaluka postati normalan, građanski i demokratski grad ili čemo ostati taoci raznoraznih tajkuna, ratnih profitera i halapljivih političara?
Prvi koji treba da da puni doprinos čišćenju Banjaluke, a možda se osjeti i suodgovornim zato što je podzemlje preraslo u nadzemnu građevinsku silu, je Prvi čovjek Banjaluke. Ako želi nešto ozbiljno da postigne mora da bude pravi gradonačelnik, a ne da bude dobar u sprovođenju naredbi svoga Lidera, kao da imamo dvorski sistem. Urbanističko – građevinski lobi ili urbo – mafija je jedan od onih fenomena na kojima se najbolje može pratiti koliko je stranputica i dubokih ponora na putu Banjaluke u bolju budućnost. Grad koji želi da se razvija, a to je najrealnije i jedino moguće, zahtjeva od Prvog čovjeka veći angažman, kretanje među ljudima, veliki intelektualni i psihofizički napor. To je prosto evolucija, proces koji je neminovan i nezaustavljiv. Oni koji se tome opiru su relikt prošlosti.
U Banjaluci ne postoji tradicija masovnih protesta i kolektivna svijest je, još uvijek, pretežno bezmuda – ni u šta se ne bih miješao, pa čak ni u borbu za vlastita prava. Ne shvataju da je prošlo vrijeme u kojem je jedini oblik participacije građana izlazak na izbore, svake četiri godine. Tutanj protesta puno je glasniji od dobro poznate šutnje i korak ka stvaranju civilizovanijeg društva. Zbog svega toga treba izaći na ulicu. Osim što ćemo od hodanja biti zdraviji, biti čemo ponosniji, aktivniji, odgovorniji i svjesni svoje snage.
Bili bi građani – dakle, upravo ono što danas nismo.
Neće biti jednostavno jer primitivizam u svom najnovijem trijumfalnom pohodu, želi dokazati da su svi ti pokušaji besmisleni i potpuno nevažni. Potrebno im je preorano, a ne kreativno društvo i očita pljačka s kojom se Grad nije spreman, ni sposoban uhvatiti u koštac. Kod ljudi se stvorio osjećaj ogorčenja i nepravde, osjećaju se „kao govno na kiši“, posmatrajući proždrljive tajkune, komplikovanu i potkupljivu administraciju,bezidejne političare i cinizam glumljenog autoriteta. Unutrašnje nezadovoljstvo je preraslo u zgađenost, strah od neizvjesnosti je narastao do granice koja izaziva skoro fizičku mučninu.Svima već gori ona crvena lampica za rezervu, a niko ne zna ni gdje, ni kako da se tankuje.
Šta bi moglo da se desi kada bi se kritična masa, nekakav zabrinjavajuće veliki broj građana, jednog dana pogledao u ogledalo i rekao: „ Naši životi nemaju vrijednost, jer je sve otišlo dođavola“. Ne bi se dogodilo ništa, jer ni filozofija, ni ideologija, ni socijalni potresi neće narod, u masovnijem broju, izvesti na ulice. Na ulice ih može izvesti samo i isključivo – vučja glad.
„Facebook protestanti“ su se počeli vrlo brzo povezivati, pokazuju duhovitost tipičnu za inteligentne mlade ljude i jednostavno daju do znanja da im je dosta ignoriranja zahtjeva građana. Iako protesti još nisu masovni, kada se pridruže pripadnici srednje generacije, nikako se ne smiju podcijeniti.
Moj prijatelj Roćko, crni labrador, voli ljude, ali ne voli ovu prljavu sadašnjost i plaši se budućnosti. Kada šetamo pored Picinog parka,kojeg uništavaju Liderove džukele, tužno me pogleda svojim vlažnim, tamnim očima, za inat trči u krug i protestujući zapišava ovu zabetoniranu, zamračenu i zatucanu Banjaluku.
S vremena na vrijeme, sa njim i ja protestujem.
Facebook poruka gradskih partizana za apatičnu i ukočenu Banjaluku:
DOSTA VIŠE, MISLI SVOJOM GLAVOM – GRAD PRIPADA TEBI
Hodaj i protestuj, sami otići neće!