… Nije li nacionalizam opasnija narkoza od bilo kakve religije. (1916)
… Hrvatski i srpski proletarijat ne
može i nikada ne će moći izvojevati ni jednu konkretnu političku bitku
ni pobjedu bude li dangubio pravdajući se jalovo o hiljadugodišnjem
hrvatskom kraljevstvu ili o Dušanovom carstvu, jer je to politika
vjetrenjača i sablasti iz prošlog stoljeća. Prije sto godina naša je
politička i književna svijest bila takoreći još na tako niskom stupnju
da je vjerska pripadnost ostala glavnim elementom nacionalnog
opredjeljenja, razdvajajući književnikepo tome da li su rođeni u okviru
ove ili one vjere. (1920)
… Raskoljena na dvije zone, istočnu i
zapadnu, na dvije civilizacije, na dvije crkve i na dva pisma, dvostruko
izrabljivanau svojim vječnim dilemama, odnarodivana i krvava, ova je
zemlja dvjesta godina rađala pojedince, intelektualno moralne
stradalnike, koji pate od nerazmjera između svojihuzvišenih ideja,
svojih ličnih inspiracija i njihove materijalne ostvarivosti. Za
sudbonosne probleme, kako da se likvidiraturska okupacija, kako da se
obori carski Beč ili skine mletačka tiranija, hrvatsko meso osjećalo je
instinktivno da je preslabo u svojoj izolaciji. Odatle se rađaju kao
iluzije ideje o integraciji u Križanićevo doba i u vrijeme ilirizma pa
preko romantizma sve do konca stoljeća; ideje o lingvističkim cjelinama,
crkvenom raskolu uprkos, i snovi o etničkom kontinuitetu od Karlovca do
Moskve i od Soluna do Praga i Krakova. (1929)
… Postoji ogromna masa idealističke
dosadne kontrarevolucionarne retorike koja se njeguje sistematski, ne
predstavljajući nego megalomansku varijantu provincijalnih šovinizama,
na podlozi uzajamne negacije pravoslavno-katoličke.Teza o Dinaridima, na
primjer, takva je jedna kontrarevolucionarna teza, koja kao groznica
trese našim svijestima već više od šezdeset godina, a koja je za
posljednjih pet decenija prošla mnogobrojne faze nezdravog i razornog
fatalnog djelovanja, od Jovana Cvijićai Ivana Meštrovića do
Dvornikovićeve Karakterologije. (1952)
…Uzevši u obzir sve krugove nacionale
zaostale, neuke, neobaviještene i zaboravne palanačke svijesti kod Srba i
kod Hrvata (djela palanačkih pjesnika, uglavnom, i loših žanr-slika
prošloga stoljeća), ova ne pretjerano mudra mješavina pretvorila se u
korozivne procese koji kemijski izjedaju samu supstanciju po dubljem,
nezdravom zakonu gluposti. Igru tih smiješnih »kozmogonija«, tog
lažljivog kraljevskog historiografskog patosa, blesavog »rasnog«
megalomanskog (zapravo tuđinskog) vjerskog ponosa, te religiozne relikte
i preživjele karikature trebalo bi već jedamput izvrgnutid
ostojanstvenom intelektualnom ruglu i skinuti ih sa dnevnoga reda
zauvijek. (1953)
… Pitanje je da li se narodi
definiraju na vjerskoj ili jezičnoj osnovi? Na jednoj i na drugoj, a
često ni na jednoj ni na drugoj.Kalendarski detalji, kao što su »Sveta
tri kralja« i »Hristos se rodi«, poprimaju glupe a često i kobne forme i
nisu samo naš specifikum. Vjerski razdor kao temelj nacionalnog
identiteta: Holandija i Flandrija — jedan jezik, dva naroda, protestanti
i katolici. Ili Flami i Valoni — dva jezika, jedna vjera. Ili Bavarska i
Austrija — jedan jezik, jedna vjera, dvije države, Irska, Švicarska,
Katalonija i tako dalje. (1958)
… Svijet je surov, ljudi isto tako.
Svi su pod svojim krovom podjednako sebeljubivi. Crkva tu nije postigla
gotovo ništa. Nije uspjela da ukroti u čovjeku životinju. (1915)
..Neizrecivo je glupo ovo gaženje
socijalne mizerije čovječanstva kao takvog u ime nekakvih moralnih
propisa. Crkva je svome kmetu grof kao što mu je grof samo grof i ništa
više. Samo ga grof ne gnjavi moralom. Grofa interesira samo desetina, a
biskupa osim desetine i lukna[1] i ta glupa moralistička gnjavaža, kojom
obrazlaže svoju desetinu i lukno, da bi mogao da bude kmetu grof i da
mu diže desetinu i lukno. (1916)
… Crkva danas »neće ostati
konzervativna« i ona se mora »modernizira« Treba ići s vremenom, treba
gledati naprijed, a ne natrag, treba gledati ružičasto, a ne crno,
gledati činjenicama u oči treba, vjerovati, a ne sumnjati, pokoravati
se, a ne buniti, slušati, a ne misliti svojom glavom, stupati u stadu, a
ne lutati kao izgubljena ovca Treba se kretati cestom kojom idu svi,
treba biti čedan, moliti se i raditi, treba se organizirati sindikalno i
politički, treba plesati po diskotekama,svirati džez na Uskrs, sve vrlo
jednostavno. Tako pleše danas Crkva, a i vojne džez-muzike svih naroda
sviraju danas mjesto marševa kaubojske napjeve. (1916)
… Negodovanje nekih »lijepih duša« da
je taliti zvona za topove — barbarizam. Jeste. Ali mnogo neviniji nego
bušiti ljuske lubanje zvonima uz blagoslov biskupa Zvona i kupole, sve
se može kupiti kao roba, a ljudske lubanje nikako. (1917)
… Sve se u Crkvi pretvorilo u
formalnosti: inkvizicija, šizma,hereza, krivovjerstvo, lomače i smrtne
osude u masama,sve to predstavlja negaciju Kristova Simbola kao lika
ljubavii vjere. (43:511) (1942)
… U takvim đavolskim prilikama (»u
vremenu samoga đavla«, Béliard), u začaranome stanju duhova, mozgova i
moralnih predodžaba, jedan dio crkvenih krugova i sam pod sugestijom
sveopće zarazne psihoze odlučio se na nasilno svladavanje opasnog
političkog bunila pomoću sredstava, koja nisu bila ni po čemu manje
đavolska od pojava, koje je namjeravao iskorijeniti. U Francuskoj, u
Španjolskoj, u Engleskoj, u Italiji, u Švedskoj, u Njemačkoj planule su
lomače inkvizicionih sudova i po Evropi počela je da lopti krv
potocima.Od Beča do Pariza, od Sicilije do Toteda i Erdelja pucale su
kosti buntovnika po mučionicama, i u toku tih nesmiljenih progona
stradalo je mnoštvo vjernika. (1942)
… »Misao kao takva«, »misao po sebi«,
»misao kao zamisao vrhunaravna«, misao kao »vertikala nad stvarima i
pojavama«, misao kao neka vrsta nebeske sonde nad glavama i sudbinama
ljudskim, misao kao misaona samozamisao, riješena i oprana od svega što
je ljudsko i zemaljsko, takva misao, primijenjena na sve što je još
odviše ljudsko u čovjekupo sebi i kao takvo vezano s utrobom, sa
crijevima, s maternicom i s ljudskim društvom, takva čista, neljudska
misao o jalovoj prolaznosti svega što je ljudsko, doslovno i dosljedno
sprovedena u obliku misaone artmetike — daje: budističku koncepciju,
koja u zbroju svega vidi ništicu. (1942)
… Sama Crkva je cinička organizacija,
koja javno trguje simonijom i robljem, podmitljiva, moralno pretvorljiva
rulja, koja se bavi kupoprodajnim ugovorima više nego vrhunaravnim
pitanjima. Crkva je po svojim protektorima zaštićena mnogobrojnim
privilegijama, i dok plemstvo imitira bizantinsku aristokraciju u nošnji
i u društvenim običajima, svećenstvo još uvijek barbarski bestidno
poganski cara, baveći se egzorcizmima za dobre pare. (1944)
… Crkva bi mogla mnogo udobnije
živjeti da je poslušala svetoga Pavla pa da se bavi samo duhovnim
stvarima. Danas se u Italiji bakće sa bračnim pravom. Preljubi, rastave,
borba spolova, to je unosna roba koja se kupuje isključivo u njenom
dućanu. Crkvena administracija ima da monopolistički riješi godišnje
deset hiljada preljuba, u delikatnom slučaju kad je žena zatečena in
flagranti. Ulovljena u »bludu«, žena ne može biti krivično progonjena
zbog kurvanja,nego zbog konkubinata, jer biti priležnica u divljem braku
moralno je bolesno, treba dakle grešnicu predati vječnom ruglu
Inkvizicije. (1968)
[1] Godišnje davanje vjernika župniku.
[Odabrao Nenad Obradović, prema knjizi Miroslav Krleža o religiji, Oslobođenje, Sarajevo, 1982.]
Izvor: Filozofskimagazin.net