Još kao dječaka, na putu do
škole, znali su me stariji presresti i pitati čiji sam. Mislim da nikad
nisam točno odgovorio. Najčešće bih odbrusio: “ničiji”, “ne znam”,
“svoj”, “zaboravio sam”, ali nisam to činio kao namćor, nego prije kao
vrag koji se izruguje takvom zapitkivanju. Često sam izmišljao i neukim
radoznalcima spominjao imena junaka iz knjiga koje sam čitao
proglašavajući ih svojim roditeljima. Štoviše, uspio sam u tu igru uvući
još neke dječake, pa smo se natjecali u izmišljanju što luđih korijena i
roditelja.
To što sam negdje rođen nije stvar moje
sposobnosti. To je samo detalj u biografiji. Detalj koji ne smije
odrediti moju sudbinu. Jedan pisac kaže: “Što su moje pripadnosti
brojnije, to se moj identitet pokazuje posebnijim”. I danas mi je bliska
misao Georgesa Devereuxa da je “etnički identitet puka etiketa”. Jedna
od najpraznijih priča koja je nanijela mnoga zla. Zar nije Borges
govorio o praznini “kao suštini svijeta”.
Mi nemamo nikakva razloga da se ponosimo
podrijetlom (a stid je osobna stvar svakog inteligentnog stvora),
potječemo iz malih naroda ma kako se oni zvali, iz kultura koje nisu
imale utjecaja, iz zatvorenih svjetova u kojima nije bilo rasadnika
ideja, ali je zato sve ono najgore i naopako s lakoćom usađeno i
korišćeno za međusobne obračune i ratove. Intelektualci su imali
utjecaja samo ako su bili propovjednici rulje, dočim su njihovi
protivnici uglavnom bili popljuvani i proglašeni izrodima, ubijeni s
leđa poput Tucovića, ili umrli u emigraciji poput Svetozara Markovića i
mnogih drugih.
Zločinci su bili heroji; u naopakoj
povijesti to je pravilo. Folklor, nacionalizam, atentati – to su
vrijednosti za koje se isplatilo boriti. Domovina, narod – emocionalni
pojmovi nejasni i primamljivi, jer je u njima ideja razdora. Te pojmove
(zemlja, narod) Paul Valéry nazivao je les choses vagues.
Goethe veli da “najgore zemlje imaju najbolje rodoljube”. Forsirati
danomice naciju ili narod, te kolektivne kategorije, znači biti u sukobu
s normalnim životom i pripadati “zajednici masovne deformacije i još se
ponositi što si deformiran” (B. Hamvas). Nešto vrijedno i
dobro možemo učiniti samo pojedinačno. U kolektivu smo stoka. Preziremo
one koji su nam nedostižni, a vrijeđamo one koji su isti kao mi i s
kojima dijelimo zemlju, zrak, vodu. Obasipamo ih pogrdama kako ne bismo
grdili sami sebe, premda to činimo grdeći njih.
Mirko Kovač
Iz knjige “Pisanje ili nostalgija”, Fraktura, 2008.