U ljeto 1969. doselili smo se na Sepetarevac.
Ulica se zvala Miladina Radojevića, ali još uvijek su je svi taksisti
znali po njezinom starom imenu. Ulica koja je tekla usporedno sa
Sepetarevcem zvala se Ahmeta Fetahagića, ali taksisti su je znali kao
Kevrin potok. Obje su kretale uzbrdo od Mejtaša, platoa na kojem je
rastao jedan divovski prastari jablan, pokraj kojega je bila stanica za
lož ulje. Dvadesetak godina kasnije jablan će se osušiti, otrovan naftom
koja je curila iz podzemnog rezervara. Nekad je na Mejtašu bila
džamija, a pokraj nje mezarje, ali srušena je još prije Drugog svjetskog
rata. Na njezinom mjestu sagrađena je zgrada u čijem je prizemlju već
tada, ljeta 1969, bila samoposluga. U dnu ulice, tamo gdje ona izbija na
Mejtaš, Sepetarevac se susreće s Ulicom Ivana Cankara, koju su i
taksisti zvali njezinim službenim imenom. Na samom uglu, prije nego što
će čovjek s mejtaške ravnine krenuti uzbrdo, uz Sepetarevac, ili će poći
desno, ulicom Ivana Cankara, prema samostanu časnih sestara i Osnovnoj
školi Silvije Strahimir Kranjčević, stajao je, a stoji i danas, drveni
električni stup.
U ono vrijeme na Mejtašu nije bilo taksi stajališta, automobila je
općenito bilo malo i svijet je, barem tim dijelom Sarajeva, puno više i
češće išao pješke. Mlađi su žurili, a starci su napredovali korak po
korak, onako penzionerski, pa bi pred onaj veliki uspon uz Sepetarevac
uvijek zastali tačno kod drvenog stupa. Neki su vadili naočale iz džepa,
stavljali ih na nos i dvije-tri minute čitali. Ako bi se u istome času
pokraj električnog stupa našla dvojica-trojica njih, tiho bi razmijenili
pokoju riječ u vezi toga što čitaju. Učinili bi to i ako se nisu ni
poznavali, a onda bi jedan mimo drugoga kretali uzbrdo. Do vrha brda,
koji je jako daleko te im se svakome dugo penjati, do kuće, stolice,
fotelje ili sećije na kojoj će otpočinuti, ti ljudi mislili su o smrti.
Na rastanku nisu imali potrebe osvrtati se jedan za drugim, jer se pred
onim stupom ne bi pravo ni upoznali. Misao koja ih je vodila bila je
posve osobna i nije se mogla dijeliti s drugim.
Otkako smo se doselili na Sepetarevac, na tom drvenom stupu u dnu
naše ulice pribadačama su bile pričvršćene osmrtnice. Teško da je prošao
koji dan, a da bi stup osvanuo i omrknuo gol i prazan. Umiralo se svih
tih godina udarnički i po redu, a počesto i mimo reda. One koji su
otišli mimo reda obrubljivali su plavim okvirom. Uz njih bi se pokraj
stupa duže odstajalo, čak i ako se ne bi znalo tko su, pa bi se upitalo
prvoga koji naiđe od čega je, nesretnik ili nesretnica, tako mlad i tako
mlada, preko svakoga reda, pod zemlju pošao ili pošla. Ljudima se
razigra mašta pred smrću mladoga bića, pa bi se raspitivali gdje se
tačno dogodila saobraćajna nesreća, na putu prema Palama ili prema
Semizovcu, tamo ima strašnih okuka, pa treba paziti, i je li poginuli
mladić bio kriv, ili je krivac onaj drugi što je ostao živ i za čiji
život se bore doktori u koševskoj bolnici.
A ako bi se uz električni stup čulo da je mladić umro od raka, tada
bi starci – onako slobodno i neopterećeno – opipavali vlastite kvržice
na vratu ili bi spominjali kako je nekoga poznatog, onoga koji će uskoro
doći na stup, isto tako samo otvorilo i zatvorilo.
Ako je smrt išla po redu, a obično i jest, na stupu su se
izmjenjivale zelene i crne smrtovnice. Katkad ih je bilo više, jedna
ispod druge, pa bi se naizmjence, po islamskome i po jednom od dva
kršćanska vjerovanja, čitala preporuka Nebesima, te poziv komšijama i
prijateljima da se okupe na posljednjem ispraćaju. Na crnim smrtovnicama
izmjenjivali su se križ, krst i zvijezda petokraka. Zvijezda je ponekad
bivala crvena, ponekad crna. Ispod nje je počesto stajalo ime s
titulom: nosilac partizanske spomenice. To je bila osnovna plemenitaška
titula socijalističkoga sistema.
Većina smrtovnica imala je sliku pokojnika ili rahmetlije. Ako ga ne
bi prepoznali po imenu, ljudi bi se pred uspon uz Sepetarevac zagledali u
to lice, zavirivali mu u oči, i naravno da im je bio poznat čak i ako
ga nisu prepoznali. Sarajevo je početkom sedamdesetih bilo mali grad,
što će do kraja svoje povijesti i ostati, pa se svatko sa svakim morao
ponekad sresti, a kako su se ljudi gledali u glave puno više nego što se
gledaju danas i kretali su se sporije nego što se kreću danas, tako je
svatko svakome morao biti makar malo poznat. Osim toga, nisu se na taj
drveni stup vješale obavijesti o svim sarajevskim smrtima, nego samo o
onim obližnjim.
Ali svejedno, nije rijetkost bila vidjeti penzionera s kišobranom,
kako stoji ispred stupa, pa se sve više primiče fotografiji na
osmrtnici, kratkovido zuri u pokojnika, samo što im se nosovi nisu
dodirnuli. Nije da ga on ne vidi, nego mu se čini kako će ga prepoznati
ako mu se još samo malo prikuči, kako će mu njegovo ime i zanimanje
izroniti iz sjećanja i kako će ga tada preliti val tuge zbog poznanikove
smrti. Ljudi vole tugovati za mrtvima koji im i nisu bili naročito
bliski, pa zato vazda i žure da saznaju tko je sve jučer umro. Zbog tog
užitka u žalovanju novine su se i čitale od zadnje stranice.
Ne znam kada sam počeo zastajati pokraj drvenog stupa na uglu
Sepetarevca i Ivana Cankara, i čitati osmrtnice. Bilo je to prije nego
što sam završio osnovnu školu. Već su se na tom drvenom stupu našla i
imena nekih mojih bližnjih, crne i plave obavijesti, pokraj kojih je
pred usponom zastajao svijet. Već smo i mi svojim mrtvima doprinijeli
zajedničkom odmorištu, i tako je više nego bilo čim drugim potvrđeno da
smo tu na svome i sa svojima, i da je tu negdje i naš dom. Možda sam iz
tog razloga i iz te potrebe da se osjećam dijelom svijeta koji
pribadačama svoje mrtve raspinje na drveni stup, počeo čitati te
osmrtnice. U krajnjoj liniji, tek nas smrt čini dijelom neke zajednice.
Ona je prvi siguran korak iz posvemašnje društvene samoće i čovjekovog
manjinstva.
Tek se u ratu, nekoliko mjeseci nakon početka opsade, počelo događati
da stup danima ostane gol. To je neobično, jer se umiralo više nego
ranije i jer je smrt ljudima postala bliža i prirodnija. Obavijesti su,
međutim, izostajale jer su postojali problemi sa štamparijom ili s
papirom. Zapravo ne, u tom je vremenu osmrtnica bilo neusporedivo manje
nego smrti, jer su silom prilika bili ukinuti oni ceremonijali koji u
normalna doba prate ljudski nestanak. Između ostaloga, više nije bilo
penzionera koji bi zastajali pokraj drvenoga stupa i raspravljali o tome
jesu li pokojnika poznavali. I više nisu imali razloga da opipavaju
kvržicu na vratu.
Novine su tih ratnih dana, mjeseci i godina bile pune izvještaja o
neprijateljskom pamu i patu, koji su dejstvovali po sprovodima i
dženazama. Po žalobnim povorkama padale su granate i mine svih kalibara.
Iako su svaka mirnodopska gesta, svaki čin ljudske normalnosti i
običnosti, bili važan artiljerijski i pješadijski cilj neprijateljske
vojske, ipak se ni po čemu nije pucalo s takvom kosmičkom nužnošću kao
po sprovodima. Činili su to zato što je tuđa smrt mjesto naše
sabranosti, ali i društvenosti. Sudjelovanje u nečijem ispraćaju uvijek
je znak pripadanja i ljudskoga zajedništva. Na sprovode se može gledati i
s nostalgijom, nakon što iz tko zna kojega razloga budeš isključen iz
ceremonijala. A nostalgija je do danas ostala prilično podcijenjenim
razlogom za zločin. U Bosni se najstrasnije ubijalo iz nostalgije za
vremenom kada smo bili braća, jedni drugima išli na božiće i bajrame,
jedni druge ispraćali na sprovodima i dženazama.
S ratom je zauvijek raznesena naša vjera u životni red. U to da je
čovjekovo da se rodi, krene u školu, pa na fakultet, da ide u vojsku i
da se zaposli, a onda, četrdesetak godina kasnije, sa cvijećem i zlatnim
satom bude ispraćen u penziju. Rat nam je utuvio u glavu da nikakvoga
reda nema, da sve ide napreskok i samo je pitanje koliko sreće imaš u
životu. Ali čak ni ako si jako sretan, neće ti se dogoditi da živiš po
redu i rasporedu života, onako kako se živjelo nekad.
U ono vrijeme dok se još vjerovalo u red, dok bih gledao osmrtnice na
tom drvenom stupu, pomišljao sam da će tu jednoga dana biti ispisano i
moje ime. Nije mi ta misao bila niti najmanje draga, jeza me je hvatala
od nje, ničega romantičnog nije tu bilo, barem se u tom času tako
činilo, ali kakva god ta misao bila i odakle god stizala, ona je
svjedočila vjeru u red, te u ono što se prosto narodski zove zavičajem.
Mislio sam da će na Mejtašu biti moj početak, sredina i kraj. I drveni
stup pokraj kojega zastaju ljudi.
Nakon što sam se preselio u drugi grad i drugu zemlju pokraj stupa na
mjestu gdje se sastaju Sepetarevac i Ulica Ivana Cankara počeo sam
prolaziti u razmacima od po nekoliko mjeseci. Na osmrtnicama je bivalo
sve manje znanih imena. Umiralo se po drevnome redu i u skladu sa
statistikama, najviše starci, potom oni srednjih godina, pa mladi, ali
te ljude više nisam poznavao. Bio je to najtačniji znak da polako
postajem stranac. Smrt na drvenom stupu ni u kojem pogledu više nije
bila moja smrt. Na neki način to je dobro i utješno, jer čovjek prestaje
strepiti za druge, brinuti se za komšiluk i žaliti tuđe žalosti, ali je
loše što se na takav način gubi zavičaj.
Kada listam zadnje stranice Oslobođenja i Avaza, što još uvijek
činim, kao da prelistavam vlastitu prošlost. Puno su češće godišnjice
nekih dragih i već skoro zaboravljenih ljudi, nego što je novih
pokojnika i rahmetlija. Naravno, govorim samo o znancima, nikako o
prijateljima i bližnjima. O njihovim životima i smrtima ne razmišlja se
kroz statistiku predzadnjih novinskih stranica.
U Zagrebu se nikada nisam naučio gledati tko je umro. Ni u novinama,
ni po uličnim osmrtnicama. O smrtima koje bi meni mogle biti važne
obavijeste me prijatelji ili o njima čujem na televiziji ili na radiju.
Ali nema tog drvenog stupa pokraj kojega bih se zaustavio, niti tih lica
u koje bi se zagledao, provjeravajući jesu li mi poznata. Kada se
preseliš, nužno nešto gubiš. Ono što si imao u jednome gradu, u drugome
nikada nećeš naći. Život na drugome mjestu obično je ljepši i mirniji,
pogotovu nakon što te prođe svrab nostalgije, ali u tuđini više nema
smrti. Zapravo, svaka smrt koja te tamo stigne je previše osobna i
bliska.
Jesenas sam nakon dugo vremena zastao pred drvenim stupom, dugo čitao
šta piše na osmrtnici, a onda polako, penzionerski, nogu pred nogu,
penjao se uz Sepetarevac i posve prisno razmišljao o jednom zemaljskom
ičšeznuću. Pritom, nije me iznenadilo ime čovjeka koji je otišao. Za tu
smrt još jučer sam saznao, dok sam se vozio taksijem od Baščaršije.
Onako iznebuha, bez uvoda i objašnjenja, mladi taksist mi je,
nadglasavajući se s pojačanim radijom, rekao da je umro Safet Isović.
Neobičan je bio ton i način na koji je izgovarao tu vijest. Kao da mi je
rekao kako su iz hidrometeorološkog zavoda javili da bi sutra mogao
pasti veliki snijeg ili kao da me obavještava o katastrofalnom potresu u
centralnom Meksiku, u kojem je izginulo sto tisuća ljudi. Ta vijest,
onakva kakvom ju je on mislio i osjećao, nije bila ni u kakvoj vezi s
time da je na njegovome preglasnom radiju upravo na sav glas pjevao
Kemal Malovčić. Vijest o smrti Safeta Isovića, onakva kakvom ju je
prikazao taksist, istovremeno se činila objektivno važnom, ali od njega i
od našega današnjeg života, sasvim dalekom. Toliko dalekom da zbog nje
nije trebalo utišati radio s kojega je moderni pjevač prizivao munje i
gromove na svoju nevjernu ljubav.
Tog popodneva i večeri, te sljedećega jutra, na radiju, televiziji i u
novinama slušao sam i čitao kako se ta smrt tumači propuštena kroz
filtere narastajuće nacionalne svijesti. Safetovo ime izgovaralo se uz
pomoć prigodnih parabola i hiperbola, naučenih još u vrijeme kada su nas
javnom umiranju učili Kardelj i Tito, tako da se teško iz tih vijesti
moglo barem i naslutiti da je taj čovjek ikada ikome išta značio i da je
bio išta više od političke etikete. Zapravo, pretjerivalo se, klicalo i
uzvikivalo njegovoj smrti da mi se učinilo kako nema bitne razlike
između mladoga taksiste koji se nadvikivao s Kemalom Malovčićem i onih
koji su smrt opjevavali u javnim glasilima. Samo ne znam s kime su se
oni nadglasavali, ako se već nije radilo o prostom i banalnom
nadglasavanju s drugim nacionalnim svijestima. Ili s onim što se na
televiziji, radiju i u novinama misli da nacionalna svijest treba biti.
I tako sam s iznenađenjem i s nekom živom tugom stao pokraj drvenog
stupa i čitajući osmrtnicu odavao počast Safetu Isoviću. Bio sam
iznenađen time što je na Mejtašu, iza leđa taksistima koji su igrali
šah, pribadačama bila u drvo utisnuta vijest o njegovoj smrti. Palcem se
ljudima govori o smrti, jer se palcem utiskuje špenadla, koja u drvu
ostaje još dugo pošto osmrtnicu skinu, i onda hrđa na kiši i vjetru, pa
kada je vidiš, više i ne znaš za čiju je smrt u drvo prikovana. Safet
Isović živio je daleko od Mejtaša, tamo na Koševu, i već je po tome bilo
neobično da se njegova zeleno obrubljena osmrtnica nađe na tom drvenom
stupu. A drugo, Safet je bio veliki pjevač i čudo je da za takvoga
osmrtnice i ima. One obične, za male ljude, zelenim obrubljene, koju je
nečiji palac zakivao u drvo.
Bilo je lijepo vidjeti ga tu. Makar na čas, makar onoliko koliko mi
je trebalo da se uspnem do vrha Sepetarevca, misleći o njegovome
odlasku. Značilo je to vratiti se u zavičaj, u svoj grad i na Mejtaš,
onakav kakav mi je nekada bio i kakav je bio ljudima koji su prije
dvadesetak godina zastajali pokraj drvenoga stupa, da vide tko je umro i
provjere jesu li ga poznavali. Tog je dana, samo tog trenutka, na
mjestu gdje se susreću Sepetarevac i Ivana Cankara, Safet Isović umro za
sve nas. Kao susjed iz nekoga prethodnog vremena, u kojemu smo još
uvijek imali susjede. Taj naš drveni stup bio je daleko od svakoga
nacionalnog buđenja i preporoda, od ovoga i onoga narodnog imena. Smrt
je pripadala svakome tko je rahmetliju i pokojnika poznavao, i to je
zbog njegovoga odlaska osjećao nekakav gubitak, ili se barem predavao
onom čudnom ljudskom užitku u vlastitome tugovanju.
Dobro je učinio onaj tko je njegovu osmrtnicu prikovao na taj stup,
premda je sasvim malo vjerojatno da je imao namjere kakve mu pripisujem.
Dobro je učinio, jer je na takav način smrt Safeta Isovića vratio u
prošlost, kada se dostojanstvenije umiralo i kada je, ruku na srce, liku
i djelu Isovićevu bilo primjerenije umirati. Naime, nije on bio pjevač
svejedno kojega i čijega nacionalnog buđenja, još manje pjevač neke
zatvorene, na mržnju spremne i klaustrofobične čaršije, koja ima jedne
kriterije za sebe i svoje unutarnje razumijevanje stvari i stvarnosti, a
druge za ostatak svijeta, čaršije koja je s ove strane malte izrazito
neraspoložena prema drugima i drukčijima, koja je spremna na podsmijeh,
vrijeđanje i omalovažavanje manjina ili komšija s druge strane brda, ali
čaršije koja pred strancima i prema vani samu sebe do odvratnosti hvali
nekom apstraktnom i umišljenom multikulturalnošću. Nije Safet Isović
bio pjevač tog novog Sarajeva, u kojemu su multikulturalne uglavnom
fasade i groblja, te pljuvačke rubrike u pokojem slobodnom bošnjačkom
tjedniku. Bio je on pjevač puno šireg prostora, u povijesnom,
geografskom, duhovnom i kulturnom smislu, koji se prostirao tamo gdje
živjehu Južni Slaveni, skupa s onih nekoliko neslavenskih narodnosti.
Kažem – prostirao, jer je Isovićeva veličina, kao i veličina većine
onoga što je ikada u nas bilo veliko, u nekoj neumitno prošloj
prošlosti, koja temporalno i kalendarski nije tako daleka, minula je
prije kojih desetak bajrama, ali nam je suštinski dalja nego što nam je
brat rođeni. Onaj brat koji je u međuvremenu postao din dušmanin,
neprijatelj čije ime izgovaramo samo kao uvredu, a pravo na nacionalnu
pripadnost mu odričemo s istom vrstom slijepe strasti s kojom svoju
prenaglašavamo. Onaj brat za kojega ćemo reći da je katolik ili
pravoslavac, a kad on za sebe kaže da je Hrvat ili Srbin, podsmjehivat
ćemo mu se puni pizme i bijesa, pa ćemo – u skladu sa sarajevskim
izvrtanjem onoga što je rečeno – tvrditi kako je taj naš brat upravo
priznao da je ustaša ili četnik.
Safet Isović bio je velik dok se slušao iz plastičnih japanskih
tranzistora, i dok se njegov glas jedva probijao kroz šumu elektronskih
valova. Njega se nije slušalo kroz Bang&Olufsen ili kroz neke druge
uređaje koji odsvirani i otpjevani ton čine savršenijim od instrumenta
ili glasa koji ga je proizveo. Njegovi albumi nikada nisu remasterirani,
niti je kvaliteti njegovih pjesama išta doprinio razvoj digitalne
tehnologije. Svejedno je jesu li ga snimali šezdeset i neke ili
devedeset i neke. Možda bi Safet Isović najbolje i najtačnije zvučao da
su ga snimali kao Beniamina Giglija u tridesetim i četrdesetim godinama,
pa da mu se glas čuje iz onih mitskih daljina, kada se stvarna veličina
i izuzetnost nekoga glasa mogla samo naslućivati. Kakva bi to samo bila
dženaza, kakav veličanstveni ispraćaj i kakva narodna tuga da je takav
pjevač kakav je bio Safet Isović umro trideset i neke. Ili barem da je
umro 1971, u vrijeme Pjesme ljeta, one čudne estradno-muzičke
manifestacije na kojoj su se pjevači svih fela, i narodni i zabavni,
nadmetali u pjevanju, pa da se čuje koji je bolji. On je bio od onih
koji su vazda bili bolji. Njegova smrt tada bi se čula dokle god je onih
koji su slušali njegovu pjesmu i razumjeli njegov jezik.
Veći dio svoje sretnije prošlosti, one koju je doživjela i naša
generacija, Bosna i Hercegovina je za ostatak Jugoslavije u kulturnome
smislu bila ništa ili skoro ništa. Bosanski bi se pisci proslavili tek
nakon što bi ih iz Bosne potjeralo, a sva bosanska umjetnost svodila se
na ljupke i oku privlačne dekoracije, koje su okcidentalnu publiku
asocirale na Priče iz 1001 noći. Iz bosanske je perspektive okcident bio
i na zapadu i na istoku, a najzapadnije je bio Beograd, to mjesto
kolektivne čežnje svih sarajevskih kulturnih radnika a i običnih
čaršijanera, s naglaskom na raju iz Centralnog komiteta, koji se do dana
današnjega nisu pomirili s tim da im je zemlju iz Beograda napalo, da
je Srebrenicu iz Beograda pobilo i da je Sarajevo iz Beograda
opsađivalo, pa svakodnevno traže i nalaze načina da stvari nekako
poravne i podšišaju, te da i Zagreb bude barem jednako kriv. A čim je
Zagreb jednako kriv, onda će biti i krivlji, jer Zagreb Sarajlijama nije
onako burazerski šarmantan i svjetski, nije onako londonski i njujorški
velik i slavan, kao što im je Beograd. E, pa dakle, u tom Beogradu,
koji je bio i ostao mjera stvari, Sarajevo je bilo tek jedna skromna
vinjetica za Šahrijara i Šeherezadu, a ne mjesto ljudi koji bi mogli
ponešto otpjevati ili napisati. Ako bi kome i bilo priznato umijeće i
veličina, taj bi se morao pobeograditi, kao recimo Bijelo dugme, morao
bi postati malo više njihov, da bi bio shvaćen kao sarajevski. Pa ni
Meši Selimoviću nije bilo dovoljno to što se formalno samoodredio kao
srpski pisac. Morao je učiniti nešto više i veće od toga, napisati esej o
Vuku, započeti onaj nesretni nedovršeni roman u kojem je, ako smijemo
suditi o rukopisu koji je ostao samo u kosturu, pa je takav protivno
boljim običajima i objavljen, Selimović pokušavao pisati kao netko
drugi, kao netko tko supstancijalno pripada svijetu srpske i
jugoslavenske metropole. Da je kojim slučajem završio Krug, možda bi to
bila dobra knjiga – dopustimo i tu mogućnost da bi bila bolja od svega
što je prethodno napisao, a možda ne bi valjala ništa, ali to sasvim
sigurno ne bi bila knjiga pisana o onome svijetu i iz onoga svijeta iz
kojega su pisani Derviš i smrt i Tvrđava. Svoj kompleks u odnosu na
Zapad, onaj u Zagrebu a pogotovu onaj u Beogradu, ljudi su liječili time
što bi se tom Zapadu prilagođavali i nastojali mu biti što sličniji.
Zabavno je, ali i mučno, gledati i danas velike sarajevske Bošnjake,
koji rado krenu i u pokoju novinsku istragu nad preostalim hrvatskim
intelektualcima u Sarajevu, kako u Zagrebu progovore hrvatskim jezikom,
pa ga ufine, usitne i deminutivišu baš kao da su, prešavši granicu na
Savi, odlučili promijeniti vlastitu seksualnu orijentaciju.
Safet Isović je svih tih godina bio jedan od rijetkih za koje se na
tom Zapadu itekako znalo, a da se nije morao prilagođavati, nego je bio
ono što jest. Pjevao je bosanske i hercegovačke pjesme, ali kada bi
otpjevao i pokoju srpsku – što bi mu se ovih godina moglo zlobno i
prigovoriti – nije ga se zbog toga smatralo beogradskim ili srpskim
piscem, niti je time bivao imalo razumljiviji svijetu s onih obala Save i
Drine. Safet Isović bio je prihvaćan i shvaćan kao Bosanac, a ona oj
Safete, Sajo, Sarajlijo, koliko god i ne bila neka važna i ozbiljna
pjesma, pogotovu ne u njegovome repertoaru, do dana je današnjeg kod
ljudi srednje i starije generacije u Zagrebu i Beogradu ostala nekom
vrstom trajne posvete pjevaču s imenom i prezimenom. Ako bismo ostavili
po strani sportaše i političare, Safet Isović je možda bio i jedini
Bosanac za kojega se s one strane rijeka i znalo.
Ali vratimo se opet plastičnome japanskom tranzistoru, kao prirodnome
mediju Safetovog glasa. Tih sedamdesetih godina, kada je Zdravko Čolić s
Lokicama punio jugoslavenske stadione, a Bijelo dugme je bilo najnoviji
i najsavršeniji doseg partijske politike u kulturi, postojala je i
dalje živa građanska kultura, kultura društvenoga sloja kojemu se nije
žurilo i koji je, sve do smaka Jugoslavije, ostao prilično neosjetljiv
na mode i trendove. Taj svijet držao je uključen svoj plastični japanski
tranzistor, slušao je na njemu ono što su mu nudili muzički urednici u
onih šest velikih republičkih radio stanica, i to obično na prvim
programima. A urednici su bili oprezni i krajnje konzervativni,
izbjegavali su novotarije i nisu se niti najmanje trudili da u programu
bude za svakoga ponešto. Njima kao da je doista bilo važno samo to da
taj spori i mirni građanin nikad ne promijeni program, nego da ostatak
svoga života provede uz revijski orkestar RTV Beograd, pod dirigentskom
palicom Vojkana Borisavljevića, uz Dušana Jakšića, Žarka Dančua,
simfonijski orkestar RTV Zagreb, Miljenka Prohasku, Stjepana Mihaljinca,
Gabi Novak, Cuneta Gojkovića, Đorđa Marijanovića, Safeta Isovića… Ti
muzički urednici, ti ravnatelji građanske svakodnevice, u znatnoj su
mjeri odredili i mjesto Safeta Isovića u kulturi zemlje koje se sjećamo.
Ali odredili su i način na koji se danas sjećamo njegovoga glasa. Taj
gromoglasni vokal, izvučen u prvi plan, koji je sasvim nadglasavao
orkestar, na svim Safetovim snimkama iz tog vremena zapravo je imao i
jedan sasvim praktični smisao. Mali plastični japanski radio nije bio
baš neki senzacionalni prijemnik i predajnik zvuka, a ni tih famoznih
radijskih odašiljača nije bilo kao danas, pa se moralo razmišljati kako
netko u Makarskoj, u Kaknju ili u Loznici čuje pjesmu koja se emitira u
studiju sarajevskog radija. Ili beogradskog, zagrebačkog… U vrijeme
lošeg radijskog signala nisu prolazili pjevači blagih i tihih glasova.
Samim time što smo ga slušali s tranzistora koji je jednako krčeći
svirao u brijačnici, piljarnici, granapu i u svakoj od one tisuću i
jedne portirnice, iz koje nas je, tražeći nam ličnu kartu, mjerkalo
uniformirano lice nekog budućeg srpskog artiljerca, hrvatskog akademika
ili bošnjačkog ministra, samim tim što je Safet Isović uglavnom bivao
zvukom javnih prostora, kao i drugi naši veliki pjevači, samim tim što
je bivao zvukom socijalističke svakodnevice, on nam je bio nešto više od
pjevača. Posve patetično rečeno, iz sarajevske je perspektive on bio
zvuk Miljacke koja teče i zvono tramvaja pokraj nje. Tako je Safetov
glas imao i niz drugih, obično urbanih, jugoslavenskih perspektiva,
uključujući, recimo, zagrebačku i splitsku. I tamo je pjevao iz istoga
tog tranzistora, a da nitko – ili gotovo nitko – tih sedamdesetih i
osamdesetih godina nije o tom pjevanju razmišljao kroz perspektivu
hrvatskoga nacionalnog pitanja, niti auditivnog zagađenja Hrvatske
zvukovima i glasovima orijentalnih i novokomponiranih narodnjaka. Safet
Isović je za taj i tadašnji Zagreb bio glas, zvon i zvuk Bosne i
Sarajeva, zemlje i grada u odnosu na koje su, vjerojatno, postojale
negativne predrasude, ali jednako tako, živjela je i romantična
predodžba o dobroj zemlji i dobrim ljudima. Koliko god malen bio interes
tadašnjeg Zagreba za Bosnom i Sarajevom – ionako su svi i svugdje bili
vazda zainteresirani samo za Beograd – Isović je bio jedna od onih
rijetkih pojava koje su prihvaćane bez zazora, i to baš onakve kakve
jesu. On je bio taj jedan – bosanski – kamenčić u kulturnome i
estradnome mozaiku jugoslavenskoga zajedništva.
To ne znači da je istovremeno bio voljen, niti da su se doista
cijenile njegove pjesme i folklor u kojemu su nastajale. Sedamdesete i
početak osamdesetih bile su razdoblje kada je, usporedo s rastom
gradova, narastala i potreba za prepravljanjem vlastitoga identitetskoga
koda i za urbanizacijom kulturne svakodnevice. Iako će toliki danas
tvrditi drukčije, iako je sevdalinka – maltene – proglašena za lirski
amandman bošnjačkoga nacionalnog programa, u ono vrijeme je malo tko,
pogotovu među Bošnjacima, u toj pjesmi, pa onda i u samome Safetu
Isoviću, vidio išta osim kafanske zabave i trivijalne prošlosti,
narodnih nošnji, turskih jatagana i udžbeničke nacionalne patetike, koje
se svi zajedno trebamo što prije osloboditi. Takvoj pjesmi bilo je
mjesto u kulturno-umjetničkim društvima, u arhivama sarajevske i
beogradske radio stanice, te u specijaliziranim televizijskim emisijama u
kojima bi, uz glasove Safeta Isovića, Nade Mamule, Zaima Imamovića,
Himze Polovine, Cuneta Gojkovića, Zore Dubljević, Ksenije Cicvarić, bile
prikazivane prirodne ljepote naših krajeva. I naravno, takvoj je
pjesmi, kroz Safeta Isovića, bilo mjesto u malom plastičnom japanskom
tranzistoru.
Smještanje sevdalinke u službenu i elitnu kulturnu sferu odvijalo se
na dva načina i kroz dva, moglo bi se čak reći i – civilizacijski
suprotstavljena toka, koji često i nisu proizvodili svijest jedan o
drugome. Jedan tok činili su pisci i intelektualci (dakle, njih
dvojica-trojica), koji nisu osjećali sram od Bosne i zbog Bosne, pa su u
tim pjesmama naprosto uživali, pjevali ih, a onda pisali i govorili o
njima. Taj je tok bio višenacionalan, uključujući, razumijevajući,
obuhvatan, svebosanski… Drugim tokom išlo se za emancipacijom nacionalne
stvari. Sevdalinka je, kao i toliko toga drugog – zaparavo kao i sve
drugo s izuzetkom četnika, ustaša i Ive Andrića, proglašena za
ekskluzivno bošnjačko-muslimansku pjesmu, koju su oni drugi, ako smo
toliko merhametli da dozvolimo pomisao da ih je prije stotinu godina i
bilo u Bosni, mogli samo osluškivati iz svojih rajinskih izbi i iz svoje
kulturne praznine. U ime tako formulirane, ekskluzivne ideje o
podrijetlu tih pjesama, ovim su tokom krenuli oni koji bi, da im se
dogodila ta nesreća da budu rođeni kao Srbi i Hrvati, jednako zdušno
prionuli uz gusle i guslarske epove, kao uz glazbeni izraz nacionalne
svijesti. Na kraju će, naravno, od ova dva toka rehabilitacije
sevdalinke pobijediti onaj agresivniji, jer tako uvijek i svugdje biva, a
uz pjesmu će najglasnije stati oni koji su se nekada najzornije sramili
onoga što sevdalinka znači i podrazumijeva. Tako to valjda treba biti i
nikakve pomoći više nema.
Ali samo tako Safeta Isovića i možemo zamišljati kao istaknutog
bošnjačkog nacionalnog radnika. Za nas koji, pak, nismo Bošnjaci, ili
smo nevični nacionalnoj stvari, a pritom dovoljno dugo pamtimo, on će
ostati samo pjevač, veliki pjevač, čiji se glas, kroz šumu
elektromagnetskih valova i radijskih smetnji, do nas probijao preko
bosanskih šuma i planina, pa nas stizao gdje god smo bili. Takvoga
Safeta Isovića vrijedi pamtiti, jer pamteći njega pamtimo i sve ono čega
više nema, a od čega smo kao kulturni ljudi sačinjeni. Uz Safeta
Isovića pamtimo imaginarij i podrijetlo naših izgubljenih i uskraćenih
identiteta.
Ona osmrtnica, na mjestu na kojem se susreću Sepetarevac i Ulica
Ivana Cankara, pričvršćena pribadačama uz drveni električni stup, bila
je bljesak prošlih vremena, podsjećanje na njih i na sve što je sa njima
nestalo, nakon čega se samo još više smračilo. Kroz taj mrak čuje se
njegov jaki, čisti glas: „U Trebinju gradu…“ I bride palčevi koji su
nekada pribijali pribadače uz drveni stup.