Ljeto 1938. u Zagrebu omeđeno je
dvjema pjesničkim smrtima. Posljednjeg dana lipnja, nakon mučnog
umiranja i više kirurških operacija, u znamenitom sanatoriju doktora
Antuna Gottlieba na Srebrnjaku, umro je jugoslavenski kraljevinski
diplomat i jedan od najznačajnijih modernih srpskih pjesnika Milan
Rakić. Njemu u spomen, neka je posljednja strofa pjesme Dolap: “Pusti
snovi! Napred, vranče, nemoj stati,/ ne miriši travu, ne osećaj vir;/
nagradu za trude nebo će ti dati:/ mračnu, dobru raku, i večiti mir!”
A na samom isteku tog ljeta, 21.
rujna 1938, na istom je Srebrnjaku svojom voljom umrla Ivana Brlić
Mažuranić, ne samo jedan od najznačajnijih pisaca u hrvatskoj književnoj
povijesti, nego jedno od dva-tri imena u našemu dvadesetom stoljeću s
kojim se hrvatska književnost bila približila i kao iz sjene prikučila
matici europske kulture. U času smrti svoje bila je, kao i Rakić, vrlo
slavna, prva akademkinja u povijesti Jugoslavenske akademije znanosti i
umjetnosti (današnje HAZU), čiji su je predsjednici više puta predlagali
za Nobelovu nagradu za književnost, ali i neusporedivo voljena i
čitana, i to u vrlo dugom razdoblju, među publikom, dječjom i odraslom,
ne samo u Hrvatskoj, nego diljem dviju Jugoslavija. Pokušavala je pisati
u raznim žanrovima, mnogo je toga započinjala i tek ponešto dovršavala,
ali dvije njezine knjige upisane su u povijesno iskustvo hrvatskog
jezika i kulture: “Čudnovate zgode šegrta Hlapića”, čiji je značaj
golem, ali lokalni, u hrvatskoj i u okolnim istojezičnim književnostima,
i “Priče iz davnine”, čiji je značaj u svakom pogledu europski i
univerzalan. Čak ne bi bilo krivo ni reći da je Ivana Brlić Mažuranić
pisac jedne jedine knjige, ali ona je, ta knjiga, neusporedivo velika i
važna. Osamdeseta godišnjica njezine smrti trebala je biti, a nije bila,
cjelogodišnji živi memento hrvatske republike i njezine najšire
shvaćene kulture. U svakom slučaju, nešto dramatično važnije i po
zajednicu presudnije od loptaških i inih gombalačkih pregnuća,
uključujući i drugo mjesto nogometaša na prvenstvu u Rusiji, te od
sudbine poljoprivrednog kombinata Agrokor.
Ali, istini za volju, nisu Hrvati,
kao ni ostali Jugoslaveni – dok je Jugoslavije bilo, nikad baš znali što
bi s Ivanom Brlić Mažuranić, pa je onda nekako i prirodno da ne znaju
to ni danas. Najprije, je li ona dječji pisac i kako dječji pisac može
biti od takvoga nacionalnog značaja? Nijemci imaju Goethea, Crnogorci
Njegoša, a Hrvati, koga?, babu iz Šume Striborove! Dobro bi, međutim,
bilo kad bi tako bilo i kad bi Hrvati Ivanu Brlić Mažuranić doista imali
na način na koji Nijemci imaju Goethea, Crnogorci Njegoša. Dječji pisac
itekako može na leđima svojim nositi narodnu književnost i materinji
jezik, ali Ivana Brlić Mažuranić, ona Ivana iz “Priča iz davnine”, nije
dječji pisac. Dok smo ih čitali kao sedmo-osmogodišnjaci, i samo što
dušu nad njima nismo iskapali, mi te priče nismo ni razumjeli. To
shvaćamo kada ih čitamo kao pedesetogodišnjaci. Naravno, ukoliko ih
čitamo.
Problem s njom bio je u tome što je
njezino djelo bilo krajnje neprijemčivo na baš svaku ideologiju, bilo
političku, bilo književnu. Iako je svijet Šume Striborove stvarala iz
dekonstrukcije staroslavenske mitologije, i bila je – to je sasvim
izvjesno – kao i najznačajniji dio njezine generacije, pogotovu one
umjetničke i književne, oduševljena stvaranjem Jugoslavije i idejom o
sveslavenskom bratstvu, Šuma Striborova, za razliku, recimo, od
Meštrovićevih kipova, baš i nije mogla poslužiti kao dokaz u korist
Jugoslavije. Naprosto zato što su “Priče iz davnine” neusporedivo veće i
značajnije od svoga mogućeg povoda i spisateljskog poticaja.
Kako se pomoću njezina slučaja nije
mogla dokazivati Jugoslavija, tako se nije moglo dokazivati ni bilo šta
drugo. Recimo, iz perspektive dogmi socijalističkoga društva, Ivana
Brlić Mažuranić bila je iz malo nezgodne obitelji da bi je se moglo
uspostaviti kao književnu heroinu. Njezino plemenitaštvo nije, međutim,
bilo nešto ni iz hrvatske nacionalističke perspektive, budući da su
Mažuranići svojim životom, ako ne i stavom, bili protivni svemu onom
čemu je hrvatski nacionalizam u dvadesetom stoljeću vodio.
Na kraju, mit o njezinoj biografiji,
više nego i sama biografija, u izrazitom je nesuglasju s vrijednosti
njezina književnog djela. Udala se, tojest udali su je za odvjetnika
Brlića, a da je jedva navršila osamnaestu, sedam je puta rađala, petero
djece joj je preživjelo, bila je rob bračnih, porodičnih, kućnih
okolnosti, ali i svoga klasno-obiteljskog statusa. Dakle, idealtipska
žrtva patrijarhalnog društva. Za razliku od Marije Jurić Zagorke – koja
je zadnjih godina i desetljeća stekla status ikonične figure hrvatske
književnosti, naročito ženske ili promatrane iz ultimativno ženske
perspektive – Ivana Brlić Mažuranić nikad se, zapravo, nije pobunila,
nego je, biva, pustila da joj život sam od sebe teče, a kad su, prema
općem vjerovanju, stvari prevršile mjeru, ona se ubila.
Po svemu je, dakle – ako pronjuškamo
po tuđim životima i ako na ljudske živote gledamo iz perspektive trača i
društvenog aktivizma – Ivana Brlić Mažuranić bila inferiorna Zagorki.
Za razliku od nje dovršila je razmjerno malo onog što je kao pisac
započela, jer, eto, od muža i djece nije imala vremena za pisanje. Priča
o Ivani bila bi, dakle, priča o žrtvi, a priča o Zagorki bila bi priča o
borkinji, revolucionarki, pobjednici. Ali ako uz biografski trač imamo
volje i energije, a možda i dara, za čitanje, pa ako pročitamo makar dio
onog što su ove dvije spisateljice napisale, mogli bismo, možda,
shvatiti da smo zabasali i da je možda bolje, ako se želimo baviti
književnošću, tračeve ostaviti ženskim lajfstajl magazinima. Zagorka je
tek simpatičan autor manje vrijednih žanrovskih romana za nezahtjevnu
čitateljsku publiku, koji čak ni u kulturi i književnosti koja baš i ne
obiluje značajnim autorima i djelima zapravo ne znače ništa izvan
konteksta i epohe u kojoj su napisani, tako da Zagorka naprosto ne staje
u istu rečenicu s Ivanom Brlić Mažuranić. U toj rečenici ona je isto
što je i Janko Matko u rečenici s Miroslavom Krležom.
Ovo, naravno, ne znači da se ne bismo
smjeli ni trebali baviti okolnostima iz biografija pisaca. Upravo
suprotno, biografije su važne, ali po njima pisci ne bivaju žrtve ni
heroji, veliki i mali. Takvim ih, sitnim i beznačajnim, kao i žrtvama
ili herojima epohe, čine isključivo njihova djela. Tako je Zagorka
žrtva, a Ivana Brlić Mažuranić heroina. Istina, dok je prva privatno
bila čvrsta i borbena, druga je bila krajnje fragilna. Ali ta se
fragilnost nije ticala isključivo brojne djece i tradicijskih stega –
nije ona baš ni bježala od te djece i od tih stega – nego se, i mnogo
više od toga, ticala onog što čovjek životom pronese kao japiju od koje
je načinjen. Bila je finija i lomnija nego što je to dopuštalo vrijeme u
kojem je živjela. Od te finoće i lomnosti, i od čestitosti, nastajale
su, uostalom, “Priče iz davnine” te “Čudnovate zgode šegrta Hlapića”.
Ubila se, lomna i čestita, kao što se tri godine kasnije ubio i njezin
rođeni brat Želimir Mažuranić, zagrebački advokat i bivši ministar u
jednoj kraljevinskoj vladi. Ubio se po dolasku ustaša u Zagreb.
Cijelog je života od nečega bolovala,
kao i tolike naše prabake i pratetke iz tog vremena. Nijedna od
njezinih bolesti nije bila smrtonosna, osim one koja će biti
dijagnosticirana godinama i desetljećima nakon njezine smrti –
depresije. Naravno da je nepouzdano i diletantski baviti se dijagnozama
nakon pacijentove smrti, pogotovu kada je riječ o bolestima duše, i
naravno da nikad nećemo saznati zašto se ubila Ivana Brlić Mažuranić.
Ali ako pretpostavimo da je bolovala od depresije, neće to biti uvreda
njenoj uspomeni, kao što uvredljivo jest ako je proglašavamo žrtvom
društvenih i porodičnih okolnosti, žrtvom patrijarhalnog društva. Ona,
ponovimo, nije bila nikakva žrtva, nego jedan od najvažnijih i temeljnih
pisaca hrvatskoga jezika.
Po nju nije uvredljivo ni to što je
šegrt Hlapić pretvoren u miša, kao ni to što je uspomena na nju svedena
na društveno slabo tretiran, djeci namijenjen multimedijalni festival
bajke u Ogulinu. Nije po nju uvredljivo ni to što je obljetnica njezine
smrti po hrvatskim medijima svođena na biografske trivijalnosti, kao da
je riječ o lokalnoj guski i posvuduši. Sve to uvredljivo je samo po
kulturu i književnost koja njezino djelo baštini, a naročito po njezine
čitatelje i čitateljice, bez obzira na uzrast.