Na prvoj slici, koju je s proljeća 1940. snimio nepoznati fotograf, Jerome Barzetti,
građanin Marseillea, suzama ispraća posljednje francuske jedinice koje
se, nemoćne pred njemačkom invazijom, ukrcavaju na brodove i
isplovljavaju prema Africi.
Na drugoj slici, koju je snimio fotograf AFP-a Loic Venance,
nepoznati je mladić. On stoji ispred caffea “La Belle Equipe” (Prava
raja, Dobra škvadra…), nekoliko sati nakon terorističkih napada u
Parizu.
Obojica su vrlo elegantni, odjeveni posve u duhu vremena, oko obojice
su ljudi koji kontroliraju emocije. Prije sedamdeset pet godina dvije
žene zaleđenih pogleda, jedna užasnuta, druga ravnodušna, i muškarac
koji se smiješi. To je česta reakcija u graničnim situacijama: nesuvisli
smiješak društveno je prihvatljiviji od muškoga plača.
Danas: ćelavi muškarac u kožnoj jakni, prekriženih ruku gleda u
prizorište užasa. U njegovoj zamućenoj pozadini još jedan koji
fotogafira mobitelom. Na obje slike postoji snažna opozicija između
uplakanog i okoline. Muške suze su incident, nešto što je i danas, nakon
feminizacije svijeta, neusporedivo sa ženskim suzama. Žene plaču i kad
nije strašno. Ženske suze, kao i dječje suze, mogu biti lijepe. I obično
su lijepe. Takva je, barem, društvena interpretacija.
Pojam ljepote uvijek je stvar interpretacije i društvenog dogovora. A
naša se zajednica i civilizacija odavno dogovorila da je muški plač
ružan. Muški plač znak je poraza ili konačne tragedije, nepopravljive
nesreće, kraja svega.
Ovakva interpretacija muškoga plača u osnovi je civilizacije koja
svoje nesporazume rješava ratom. Tamo gdje se ratuje muški ne plaču. Čim
zaplače, muškarac se diskvalificira za ulogu ratnika. Ili ljubavnika.
Danas će netko reći da je gospodin Barzetti plakao zbog poraza, a da
nepoznati mladić plače zbog velike nesreće. Istina je, međutim, da je u
oba slučaja riječ o porazu.
Pred slikama Pariza trebalo bi plakati, a ne gnjeviti se kao što to čine predsjednici Hollande, Obama
i milijuni ljudi širom svijeta. Gestom gnjeva počinje slijepa mržnja.
Ratova više neće biti kada se uspostavi estetski dogovor o tome da je
ružno, nedostojno i nemuževno lice gnjevnoga muškarca, i kada se bude
znalo da je uplakani muškarac lijep i plemenit.
Izvor Jutarnji list