Uz izložbu Milene Pavlović Barilli, u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske, u Banjoj Luci
Kišni je kraj srpnja, skretanje s Autoputa bratstva i jedinstva, pokraj putokaza za Banju Luku. Hrvatski graničari usporavaju kolonu – putnik mora osjetiti kad napušta Državu – a zatim slijedi dug, ravan put, uz koji se ne možeš ni popišati po grmlju, jer grmlja nema, nego slijede kuća za kućom, dugo neprekinuto naselje, kojemu se samo izmjenjuju table s imenima: Dubrave, Rovine, Nova Topola, Aleksandrovac, Laktaši, Mahovljani… Kod Mahovljana je maleni banjalučki aerodrom i komadić od nekoliko kilometara autoceste, jedini koji je postojao u predratnoj Bosni i Hercegovini. Uskoro će i Banja Luka, široki ulazi u grad, pusti, ljetni bulevari i drvoredi, sve do javne garaže u blizini nogometnog stadiona na Boriku, a zatim polako, pješice, prema centru grada, Gospodskoj i Jevrejskoj ulici, Banskome dvoru i Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske. Dižem pogled prema balkonima socijalističkih novogradnji, natrpanim, kao i svugdje, stvarima koje su u stanu višak, a još uvijek nisu za baciti, i na um mi padaju ljudi koji su 1992, i nekoliko sljedećih godina, navrat nanos bježali iz tih stanova, i zatim s dvije najlon vrećice u rukama, tamo gore kod Gradiške ili kod Davora, prelazili u Hrvatsku, pa onda dalje, u svijet, u Kanadu, Ameriku i u vječni zaborav. Skoro da ničega u današnjoj Banjoj Luci ne vidim od tih vremena, ali svejedno, ne mogu o njima da ne mislim. Kasnije, zaustavlja me u dnu Gospodske neka žena, može joj biti pedeset i koja, pita me je li to imam neku književnu večer, kažem joj da nemam, nego sam samo došao na izložbu, a ona mi govori: “Ja sam vam, znate, iz kralja Tomislava ulice… Ustvari, bila sam. A sad ni sama ne znam odakle sam.”
Milena Pavlović Barilli, a zbog njezine je izložbe ovo putovanje, bila je velika slikarica, ali od njezina djela veći su bili i njezin neostvareni umjetnički dar i život, koji je proživjela između rodnog Požarevca, Italije, Pariza i New Yorka, gdje je umrla u trideset šestoj svojoj godini, na samome kraju rata, 9. ožujka 1945. Taj višak biografije i životne tragike odredio je da Milena postane kultna figura srpske kulture, na čijoj će se sudbini ogledati romanopisci, povjesničari umjetnosti i prve dame prijestolničkih tabloida, tako da će njezin stvarni značaj biti skriven lažnim i krivim riječima, rečenicama i epitetima, poput groba koji se ne vidi ispod gomile cvijeća.
Bila je kći praunuke vožda Karađorđa, visokoobrazovane dvorske dame, i oca Talijana, svojedobno vrlo poznatoga kompozitora, muzičkog kritičara i novinara Bruna Barillija. Slikarstvo je studirala na slavnoj minhenskoj akademiji, ali je vrlo brzo odustala. Nije imala strpljenja, mjesto ju nije držalo, nije joj bio obećan dug život. Rano joj je, još kao djevojčici, ustanovljena urođena srčana mana, a i vremena su bila burna i divlja, i teško da je netko Milenina dara, obrazovanja i interesa mogao dugo ostajati na jednome mjestu. Bit će da slave i nije mogla biti svjesna: njezine dječje crteže u Rimu je hvalio sam Ivan Meštrović, docnije je upoznala Bretona i sve mondene umjetničke autoritete svoga vremena, o njezinim je ranim slikama ekstatično pisao sam Jean Cassou, Giorgio de Chirico je, nakon Milenine smrti, žalio što joj nije dao većeg podstreka…
Nije se stigla odlučiti za jedan, vlastiti put u slikarstvu. Život i temperament bacali su je s kraja na kraj, iz ekstrema u ekstrem. Tridesetih naslikala je niz nadrealističkih platna, ali je, skoro u isto vrijeme, slikala gotovo klasične obiteljske portrete i autoportrete. Na izložbu u Banju Luku sam se i zaputio da uživo vidim “Autoportret s bijelom kapom”, koji je slikala 1929, kao dvadesetogodišnja studentica minhenske akademije. To je jedna od onih slika koje me prate dugo, valjda od početka osamdesetih, na kojima se osjeti duh dvadesetih i tridesetih godina, onoga vremena u kojemu je ostao i živi najvažniji, estetski i narativno najprisutniji dio moje privatne, porodične i socijalne povijesti. Po tom Mileninom autoportretu, kao i po još nekolicini studentskih slika, načinjenih pod utjecajem kratke i moćne ekspresionističke mode, i danas se, na izložbi u banjalučkom Muzeju savremene umjetnosti, osjeti i vidi kako je velika bila ova slikarica.
Istodobno, Milena je bila živo zainteresirana za modu. S ekshibicionističkim žarom fotografira se, usred požarevačkih avlija i dvorišta, u ekscentričnim kreacijama. Tako mlada i krupnooka, čudnovate, suzdržane ljepote, nastale, valjda, u neobičnoj, plemenitoj mješavini rasa, Milena Pavlović Barilli ne djeluje kao tragični slučaj jednoga balkanskoga i europskog vijeka. Na tim fotografijama, mudro umetnutim u izložbu, ta žena nam, o svome sto i drugom rođendanu i šezdeset i šestoj godišnjici smrti, i danas živo oduzima dah. Milena je umjela da bude fatalna, imala je i za to dara, a čini se da je u tome baš uživala. Način na koji je minula svijetom, demonstrativno oblačeći hlače pred patrijarhalnim svijetom, ali i pokazujući svu svoju ženstvenost i fragilnost pred muškim, kontinuiranim i strogo uniformiranim skandalom avangarde, do dana današnjega, zapravo, nije prešao u prošlost i u jučerašnjicu.
Ljubav Milenina života nije bio njezin muž, Amerikanac i sumnjiv hohštapler, da ne kažemo vucibatina, nego jedan kreolac, kubanski pijanist Rodrigo Gonzales. On ju je, kako se zaljubljeno u pismu povjerila majci, uvjeravao kako između živih i mrtvih nikakve razlike nema. Vjerovala mu je i nije ga prežalila.
U kolovozu 1939. odlazi u New York. Nekoliko tjedana kasnije započeo je Drugi svjetski rat, i ona sa svojim podijeljenim identitetom, ali ipak pretežito Srpkinja, postaje jedan od desetina tisuća emigranata, koji diljem novoga svijeta šire desetine tisuća istina o svojim porobljenim, opustošenim i pobijenim narodima. Izdržavala se slikajući portrete, priređujući izložbe i crtajući izvanredne modne ilustracije (dio njih prikazan je i na banjalučkoj izložbi) za Vogue, Harper’s Bazaar, kozmetičku liniju Revlon… Iako nije živjela u blagostanju, niti je pripadala elitnim njujorškim krugovima, Milena se i tada, kao što bi se u Bosni reklo, držala u svom visokom namu, posjedujući onu vrstu bogatstva, koje zavazda biva vidljivo i ne može ga potrošiti ili uništiti nijedna ratna ili emigrantska kataklizma. Umrla je iznenada, od srca, nakon čega je kremirana, a njezin pepeo je 1947. sahranjen u Rimu, na Cimitero acatolico per gli stranieri, gdje su joj kasnije pokopani i roditelji.
Na banjalučkoj je izložbi pokazan najznačajniji dostupni dio njezina djela. Glavnina onoga što je naslikala u Americi nije mogla biti pokazana, ili je naznačena s tek nekoliko prilično loše izrađenih reprodukcija. Najveću – jer je neočekivana – dragocjenost izložbe predstavljaju neki mali crteži i rane ilustracije, primjerice fantastično lijep, polufigurativni crtež olovkom, naslovljen kao “Muhamed”, kao i ciklus ilustracija uz poemu Milutina Bojića “Plava grobnica”. Šteta što je ova izložba, premda zemljopisno tako blizu, ostala nevidljiva za Zagreb, u kojem je, u neka drukčija doba, u zimu 1979. na 1980, u Umjetničkom paviljonu, bila upriličena retrospektiva Milene Pavlović Barilli. Tko zna sjeća li se toga netko, ima li živih svjedoka…
Slijedi još odlazak na ćevape “Kod Muje”, koji skoro da su kao i prije rata, ali im nešto u okusu ipak nedostaje. Ili nedostaje nepcu i onome koji iza nepca misli i osjeća. No, bit će kako se, ipak, radi o višku, a ne o nedostatku. O onome višku koji me navodi da samo zbog jedne izložbe putujem u Banju Luku, da prolazim krajevima čija će ljepota u meni izazvati dvojna, međusobno suprotstavljena osjećanja, da primjećujem pusta mjesta uz mezarja pokraj puta, na kojima su prije dvadeset godina stajale džamije sa džamijskim haremlucima, da razaznajem katolička zvona koja ugluho zvone i nikoga ne zovu, dok sjedim i jedem svoje ćevape, da osjećam jednaku žalost za one koji u kanadama i amerikama i dandanas nastoje zaboraviti svoje sive banjalučke balkone, kao i za ženu koja veli da je iz kralja Tomislava ulice, u Sarajevu, a zatim se ispravi i kaže da je, možda, ipak, od nigdje… Da bi se ćevapi kod Muje mogli s merakom jesti, valjalo bi u sebi odabrati stranu, samo jednu. Ali zašto bih tada i putovao u Banju Luku i zašto bi me, kao kulturnoga Hrvata, bilo briga za Milenu Pavlović Barilli?
Na povratku, graničari nas propuštaju lako i brzo. U Hrvatsku i u noć, ili ljepše rečeno – u hrvatsku noć, tonemo u slobodnom padu. Pogašena su svjetla na kućama bez fasada, kao da u njima nitko i ne stanuje. Svijetle samo hrvatski autobusi, na parkingu ispred hrvatske krčme. Dugo su kroz Bosnu trpjeli, i sad se napokon mogu popišati po svom.
Tekst je objavljen 06. 08. 2011. godin, a preuzet je sa jergovic.com
Milena Pavlović-Barili: 5. novembar 1909 – 6. marta 1945. godine.