Mesija radnika

„Super
zvijezda“ ekonomske znanosti je Karl Marx. Drukčije od Davida Ricarda ili Adama
Smitha, i danas, dvije stotine godina od rođenja, Marx je poznat širokim slojevima
društva, iako je njegova teorija u svim praktičnim pokušajima do sada zakazala.
K tomu, da je sjećanje na njega tako živo, pridonose i mnoge knjige koje izlaze
o ovom idejnom preteči komunizma, kao i velika izložba koju mu je posvetio
njegov rodni grad Trier o njegovu jubileju. Još upečatljiviji su Marxova
markantna bradata pojava i njegov reski citat: „Proleteri svih zemalja,
ujedinite se!“

Sloboda
za sve porobljene – tko bi se tomu još usprotivio? Marx je neprolazan. 1848.
rani radnički pokret poslužio se njime protiv iskorištavanja industrijskih
radnika, 1968. pozivali su se na njega revoltirani studenti u borbi protiv
autoriteta, a 2007. uveli su ga kritičari kapitalizma u borbu protiv
financijske krize. „Kao i sva velika umjetnička djela, tako je i njegovo
mijenjalo svoj karakter kroz vrijeme, tako da se svakoj generaciji, na vlastiti
način otkrivao kao osvježenje“, primjećuje Marxov biograf Jürgen Neffe („Marx.
Der Unvollendete“ [Nedovršeni Marx],
C. Bertelsmann, 2017).

Logika „uvijek više“

Karl
Marx rodio se 5. svibnja 1818. u Trieru, gradu pruske provincije. Roditelji su
mu bili dobrostojeći i obrazovani. Marxov otac, dakako, nije bio nikakav
revolucionar, ali je bio liberalan u duhu prosvjetiteljstva. Zavarava, međutim,
relativno mirna politička klima u kojoj je Marx odrastao. On je živio u vremenu
mnogih preokreta, što se jasno oslikava u njegovim djelima. Nakon dugog i
stabilnog srednjovjekovlja sa svojom dokazanom logikom božanskog prava i
feudalizma, prosvjetiteljstvo i Francuska revolucija potresli su Europu u
temelju i gurnuli je u proces modernizacije. „Intelektualno zgusnuta klima
izrodila je u nevjerojatnoj brzini otkrića i ideje koje do dana današnjeg
pokreću svijet“, piše Neffe.

Simbolima
preobrazbe postale su fabrike industrijske revolucije. Za napredak, koji je
postao nova slika vodilja, bila je nužna vojska radnika. Svakodnevnica proletera
bila je prožeta izrabljivanjem i bespravljem. Zbog toga su se već zarana
pojavile grupacije koje su se bunile protiv bijede – djelomično već s
rano-socijalističkim zahtjevom za zajedničkim posjedovanjem sredstava za proizvodnju.
Za vrijeme studija prava u Bonnu i Berlinu, Marx se susreo s filozofskim krugovima
mladohegelijanaca ili ranih socijalista. Po završetku studija počeo je raditi
kao novinar novoosnovanih novina „Rheinische Zeitung“. Te godine, dok je
boravio u Kölnu, snažnije se počeo baviti politikom. Nakon što su novine bile
zabranjene, odselio se u Pariz, gdje je upoznao prijatelja i partnera
Friedricha Engelsa, a potom je odselio u Bruxelles. Belgijska prijestolnica je
još slovila kao donekle sigurno utočište za kritičke duhove, koji su bili
praćeni i progonjeni od države. Marx je skoro cijeli svoj zreli život proveo u
izbjeglištvu.

Kao
i mnogim njegovim suborcima, i Marxu je bilo stalo do slobode čovjeka. Ta želja
i zahtjev kao crvena nit provlače se kroz cijelo njegovo djelo. Za Savez
komunista sastavio je malu knjižicu – „Manifest Komunističke partije” (Manifest der Kommunistischen Partei), s
kojom je ušao u svjetsku povijest. U njoj se bavio problemom ugnjetavanja
proletera od strane buržoazije, dakle radnika od strane građana-privrednika. Buržoazija je oduzela moć feudalnoj vlasteli i
tako si priskrbila ogromne kulturne pothvate. Stvorila je također ekonomski
sistem koji se svojom logikom „uvijek više“ odavno osamostalio. Od toga doduše
profitiraju vlasnici tvornica, ali ne i radnici. Oni, pak, moraju prodavati
svoju radnu snagu i time su „otuđeni“ od onoga što znači biti čovjek. U
konačnici, postajali su sve više roba, a ne ljudi, što na svoj način ponavlja i
Papa Franjo u svom socijalnom nauku. Čovjek kao otpad: „Ova ekonomija ubija.“

900 stranica kritike kapitalizma

Neobuzdani
kapitalizam već u sebi nosi klicu kolapsa, smatrao je Marx. Kada patnja postane
prevelika, očekivao je da će se potlačeni ujediniti i srušiti buržoaziju.
Radnička klasa će zatim osvojiti političku i ekonomsku vlast i time će uspostaviti
komunizam. Ova utopija fascinirala je mnoge: iz građanskog društva kapitalizma
nastat će zajedništvo istinski slobodnih ljudi. Slobodnom tržištu su Marx i
Engels suprotstavili planiranu proizvodnju. Mesijansko obećanje za
eksploatirane radnike ukinut će sva otuđenja i tlačenja. Otvoreno je
objašnjavao da komunisti taj cilj mogu postići jedino nasilnim prevratom –
revolucijom. „Proleteri u njoj nemaju što izgubiti osim svojih lanaca. Oni trebaju
osvojiti svijet. Proleteri svih zemalja, ujedinite se!“ Ovim poznatim riječima
završava „Manifest“.

Jedva
što je rukopis prispio u tiskaru, nasilno su provalile napetosti diljem Europe.
Francuzi su u veljači 1848. zbacili svoga „građanskog kralja“ i proglasili
slobodnu republiku. U Njemačkoj i Austriji također je došlo do revoltā. Iz
ruševina je trebalo proizaći jedno novo, bolje društvo. „Kao i njihovi
nasljednici iz 20. stoljeća – šezdesetosmaši, tako su se i 1848-maši
razumijevali kao kritičari sistema, javno su prokazivali loše stanje,
nejednakost i nepravdu. Isprobavali su alternativne radničke i životne forme u
duhu socijalističkog zadrugarstva“, veli Neffe. No, svi su ustanci završili u
nekom krvoproliću. Marx je bio trezven: još nije bio došao pravi trenutak za
proletersku revoluciju.

Revolucionari
kao i obični radnici jedva da su poznavali Marxova djela. A ipak im je ovaj
komunistički mislilac ostavio filozofski utemeljenu nadu da ljudi svojom
vlastitom snagom mogu promijeniti društvene odnose. Marx je bio jedan od prvih
koji se zalagao za revoluciju proletera, i ubrzo je postao vodeći teoretičar
mladog internacionalnog radničkog pokreta. Kao ni Marx ni većina zastupnika raznih
socijaldemokratskih, komunističkih i socijalističkih grupa nisu imali izravan
kontakt s radnicima. Radije su pričali o njima nego s njima.

Marx
je u rujnu 1867. objavio „Kapital“. Devet stotina stranica debela knjiga jedan je
od „najznačajnijih i najspornijih spisa kojeg je ikada sastavio neki pojedinac“,
zaključuje Neffe. Radio je na njoj četvrtinu stoljeća, više od polovice svoga zreloga
života. „Kapital“ je nadživio sve pohvale i kritičare, „jer u srži nije izgubio
na svojoj aktualnosti. Moglo bi se reći da je tek sada, sto pedeset godina
nakon objavljivanja, došao na svoje“, kaže biograf. Čak se čini kao da je tu
knjigu Marx pisao za 21. stoljeće. „Danas se često govori o narativu koji
nedostaje ljevici, Europi ili jednoj cjelokupnoj zajednici vrednota u duhu
prosvjetiteljstva. Marx je ostavio jednu takvu priču koja ništa nije izgubila od
svoje valjanosti… Marxovo glavno djelo danas pridonosi razumijevanju ekonomske krize,
rado je citirani zaklon kritike kapitalizma, koja je postala jednom vrstom
globalne mode, od Vatikana do Svjetskog gospodarskog foruma u Davosu.“

Duboko religiozni ateist

Marx
se žalio što se cijelo bogatstvo jednoga društva sastoji samo od proizvoda.
Time se ponovno vraća na otuđenost čovjeka: Bȉti
se gubi u Imati. Posjedovanjem čovjek
gubi svoju bit. Prvi je od teoretičara opisao kapitalizam u njegovoj cjelini i
otkrio da ekonomija pokreće moderno društvo. S 25 godina prihvatio se zadatka
da razobliči kapitalizam, a s 50 godina je to i uspio. „Samo kao duboko
religiozan ateist mogao je stvoriti ono što neki zamjenjuju sa čisto ekonomskim
djelom. Onaj koji vjeruje da čovječanstvo iza sebe može ostaviti i Boga, nakon
što ga prozre, taj ne vidi u fetišu kapitala nikakvu nepremostivu prepreku“,
komentira Neffe Marxov razvoj osobnosti koji je bio značajan i za oblikovanje
njegove ekonomske teorije.

U
djetinjstvu je Karl Marx imao religiozni odgoj. Oba su mu roditelja potjecala iz
starih rabinskih (židovskih) obitelji, no kasnije su prešli u Evangeličku
crkvu. Marx je raskrstio s religijom nakon čitanja kritičara religije, Hegela i
Feuerbacha. Za njega su Bog i religija bili nešto što je čovjek sam stvorio.
„Religija je uzdah ugnjetenog stvorenja, duša okrutnog svijeta, kao i duh
bezdušnog stanja. Ona je opijum naroda.“ Kod Marxa doista stoji „naroda“ a ne
„za narod“. Tu je formulaciju tek kasnije sročio Lenjin. Marx u religiji nije
vidio uzrok otuđenja, nego simptom. Budući da ugnjeteni čovjek ne može biti ono
što doista jest, on sebi stvara Boga koji sve to ostvaruje. Upravo kao i
kapitalizam, tako je Bog stekao vlast nad svojim tvorcem – nad čovjekom. Kad
čovjek preokrene društvene odnose, ponovno će naći sebe, pretpostavka je uz
koju i danas pristaju neki komunisti i socijalisti. Time religija postaje
suvišnom. Marx se smatrao prosvjetiteljem protiv svakog praznovjerja. Odbacivao
je sve spekulativno, također i utopije u kvazireligioznoj obradi. Usprkos tomu,
u povijesti nakon Marxa mnogo toga je postalo čistom ideologijom.

Na Marxovim ramenima

Marx
je bio proturječan, nedovršeni mislilac
kako Neffe stavlja u podnaslov svoje knjige. Imao je mnoštvo osobenosti koje bi
se isticale ovisno o situaciji. Cijenio je svoju suprugu, prema djeci je bio
pun ljubavi. Prema političkim protivnicima znao je biti zloban i nemilosrdan. Zračio
je nekom intelektualnom moći koja je mnoge privlačila. Njegovo samopouzdanje
ponekad se uzdizalo do arogancije. Čitava života su ga mučile bolesti. Zauzimao
se za jednostavne radnike, ali je cijenio građanski život kojeg si nije mogao
priuštiti svojim spisateljskim radom. Uvijek iznova Engels je morao plaćati
njegove dugove. Njih dvojicu je povezivalo usko prijateljstvo, čak simbiotski
odnos. U njihovim djelima njihovi se misaoni svjetovi jedva mogu razlučiti.
Stoga i postoje jedino Marx-Engelsova-Djela,
odnosno Marx-Engels-Sabrana djela. Marxovo
djelo je u mnogome ostalo nedovršeno, a djelomično ih je tek nakon njegove smrt
sastavio Engels iz njegovih bilješki. Od Marxa nam je ostala i rečenica: „Sve
što znam jest da nisam marksist.“ (“Alles, was ich weiß: Ich bin kein
Marxist.”)

Marksizam
su osnovale generacije „lijevih“ mislilaca tek nakon Marxa. Povijest njegovog
nastanka „dade se razumjeti kao povijest mnogih individualnih pokušaja, uz
pomoć mîsli Karla Marxa da se subjektivna, mala sadašnjost, transformira u
objektivnu, veliku budućnost“, piše Christina Morina u svojoj knjizi „Die Erfindung
des Marxismus“ [Iznašašće marksizma] (Siedler
Verlag, 2017). U središtu zanimanja njegovih nasljednika stajalo je rješavanje
socijalnog pitanja. Marksistički mislioci prve generacije, kao što su Rosa
Luxemburg, Victor Adler, Eduard Bernstein ili Vladimir I. Lenjin, „izvukli su
iz Marxova djela primarno obećavajuću spoznaju koja smjera na Ovdje i Sada, a nikako
na sutra usmjerenu vjeru budućnosti“.

I
zastupnici temeljno drukčijih duhovnih usmjerenja uzimali su u obzir ovog
komunističkog preteču. „Nestor katoličkog socijalnog nauka“, Oswald von Nell-Breuning,
rodio se okruglo sedamdeset godina nakon Marxa, također u Trieru. Zbog njegove
česte kritike kapitalizma stalno su ga optuživali da je marksist. Nell-Breuning
je kao i Marx uočio lošu situaciju između radnika i vlasnika sredstava za
proizvodnju. Ovaj teolog je te odnose htio korigirati kroz državu, jake sindikate
i aktivno sudjelovanje radnika u odlučivanju. Iako je Nell-Breuning odbacivao
mnoge komunističke misli – kao npr. Marxovu kritiku religije ili njegov zahtjev
za dokidanjem privatnog vlasništva – ipak je bio svjestan: „Svi mi stojimo na
ramenima Karla Marxa.“ Isusovac Nell-Breuning također je tvrdio da postoji
realna „klasna borba“.

„Marksizam“
se priključio različitim društvenim, političkim i ekonomskim raspravama. Uvijek
iznova su državni teoretičari pokušavali Marxove ideje primijeniti u praksi.
Fascinacija komunizmom koji je obećavao spoznaju i emancipaciju, znanje i moć,
„nadživjela je ‘zlatno doba’ marksizma, i susrela nas je u 20. stoljeću – marksizam
koji kao referentni okvir različitih državnih vlasti u djelovanju i u
posljedicama napreduje ali se i radikalizira – mnogo češće kao totalitarna
napast nego pokušaj humaniziranja“, ocjenjuje Christina Morina.

Treba
zapravo ustvrditi da nijedan od komunističkih eksperimenata nije bio na usluzi
ljudskoj slobodi. DDR je iz Marxovih ideja razvio potpunu državnu kontrolu,
Sovjetski Savez je u „klasnoj borbi“ pobio milijune ljudi, Kina je došla do
određene forme komunističkog kapitalizma, u kojem je jaz između siromašnih i
bogatih, državnih funkcionara i ekonomskih bossova s jedne, i običnog naroda, s
druge strane, toliko velik kao ni u jednoj zemlji svijeta. Usprkos tomu Peking se
i dalje poziva na Marxa i za ovaj jubilej poklanja njegovom rodnom gradu čak
dobrih pet metara visoku statuu. Može li se, međutim, Marxa smatrati odgovornim
za ludosti koje su drugi počinili u njegovo ime?

Wallstreet i kapital

Marxa
se njegovi protivnici gnušaju kao samoga đavla, dok ga njegove pristalice časte
kao „mesiju radnika“. „Slavili su ga kao otkupitelja, ali su njegovim spisima
manipulirali i potom ih zaogrnuli naizgled biblijskim anatemom nepogrešivosti“,
piše Neffe. „To da njegovo ime i danas izaziva poštovanje i strah, Marx treba
zahvaliti perfidnom paktu kojeg su u njegovo ime sklopili drugi. On je bio
njihov zalog, njegovom naukom su opravdavali diktaturu, nasilje i neslobodu,
što on nikada ne bi odobrio.“ No, bi li svijet bio pošteđen despota poput
Staljina, Ceauşescua, Maoa ili Pola Pota da nije bilo Marxa?

Marxova
teorija ugnjetavanja je također višestruko kritizirana. Ne može nitko osporiti
da je radnicima danas u dobrostojećim kapitalističkim društvima mnogo bolje
nego što je to bilo u Marxovo vrijeme ili što je to bilo u socijalističkim
društvima. No, ovaj pogled zasjenjuje jaz između siromašnih i bogatih. Upravo
sve veća koncentracija bogatstva kod sve manje ljudi potiče kritičare
kapitalizma na ulice. U pogledu globalizacije takvo stanje zadobiva novu
dinamiku. Pored gospodarskog značenja kapital ima i politički potencijal. A
današnje hiperdimenzionirano, ekscesivno financijsko gospodarstvo često gura
realno gospodarstvo u ponor.

Neuspjeh
sovjetskog socijalizma doveo je do toga da su ljudi ubrzo nakon Hladnog rata
pokopali marksizam. Proglasili su pobjedu slobodnog tržišta, pa čak i kraj
povijesti. Marx bi tako pripadao prošlosti. To će se pak pokazati zabludom još
prije isteka tisućljeća. Godine 1997. „New Yorker“ je naveo riječi jednog
investicijskog bankara: „Što sam duže boravio na Wall Streetu, postajao sam sve
uvjereniji da je Marx bio u pravu.“ Financijska kriza 2007. konačno je istrgnula
ljude iz kapitalističkih snova. U to vrijeme se dogodio vrhunac
postmarksističke renesanse Karla Marxa. Svojom dugom „odsutnošću“ uvelike je izgubio
na svojoj strahoti. Čak i oni dobrostojeći građani mogli su sada koketirati s
nekoć ozloglašenim teoretičarom. Nije li dakle Marx imao pravo svojom ocjenom
kapitalizma?

Internet kao zajedničko vlasništvo

U
svakom slučaju predvidio je i upozorio na mnoga aktualna negativna kretanja;
kapitalizam će se sve više ubrzavati i na kraju će kolabirati. U svjetlu
financijske krize to se iznenada pokazalo mogućim. Znaci prijetećeg urušavanja
su već prisutni, objašnjava Neffe. Rastu razlike između bogatih i siromašnih. Potrošnja
opada barem ondje na Zapadu gdje ljudi počinju premišljati svoje ponašanje. Ni
bogati više ne investiraju nego radije ostavljaju novac na sigurno. Centralne
banke su smanjile kamate na ništicu ne bi li potaknuli gospodarstvo. Time je
međutim spriječen samo potpuni zastoj. Ni time Marx nije opovrgnut.

Kakav
bi moglo izgledati put u post-kapitalističko vrijeme? Nakon iskustava 20. stoljeća
malo su vjerojatne revolucije i neki neo-komunizam. U svom manje poznatom djelu
„Maschinenfragment“ Marx nudi jednu moguću budućnost. S obzirom na digitalnu
revoluciju ona ne djeluje više toliko utopistička kao za Marxove suvremenike. U
toj viziji proizvodila bi se sva dobra i usluge potpuno automatski. Radnici bi postali
suvišnima i izgubili bi svoje prihode. No, time bi sistemu nedostajali
konzumenti. Logika kapitalizma se urušava. Vođe koncerna stoga ne barataju bez
razloga idejom o osnovnom dohotku.

Danas
više nije nezamisliv Marxov zahtjev za eksproprijacijom poduzeća. Takvi
bi pothvati
posebno pogodili velike internetske koncerne. Treba ih razoriti, jer
monopoliziraju infrastrukturu koja je potrebna svakome čovjeku. Zašto bi
netko
bio protiv toga da tvrtke koje profitiraju od zajednice – npr. prodajući
njezine
podatke – ne postanu zajedničko vlasništvo? Bi li to bio prvi korak
Marxovom
novom uređenju privatnog vlasništva? Konzumenti danas imaju moć koju
radnici
nikada nisu imali, tvrdi Neffe. Kako bi ostvarili tu moć, potrebno je da
samo
jedan internetski koncern – ili još vjerojatnije da država putem zakona –
korisnicima zajamči proporcionalnu isplatu prihoda poslovanja
informacijama. I to bi bila neka vrsta osnovnog dohotka. Pitanje novoga
gospodarskog i društvenog poretka svakako je aktualnije nego ikada.
Komunizam,
kako ga je zamislio Marx, je utopija. Kapitalizam sa slobodnim tržištem u
kojem
će svi ljudi profitirati, također je utopija.

Izvorno:Amelie Tautor, “Der Massias der
Arbeiter”, u: Christ in der
Gegenwart, Nr. 18/2018, str. 187-188.

S
njemačkoga preveo: Darko Pejanović,Prometej.ba, 18.5.2018.