Trampovo ministarstvo zdravlja je u oktobru 2017. priznalo krizu
javnog zdravlja zbog pojave poznate kao „epidemija zloupotrebe opioida“.
Porast smrtnosti od 500 odsto od 1999. do 2017. objašnjava se složenim
sklopom društvenih i istorijskih okolnosti: nesrećnim detinjstvom,
hroničnim siromaštvom u postindustrijskim gradovima, smanjenjem
socijalne pomoći i zarada, propadanjem infrastrukture i korumpiranim
farmaceutskim oligopolima koji subvencionišu lekare da prepisuju
analgetike.
Saopštenje Trampove administracije o državnoj strategiji borbe protiv
ove epidemije zasnovano je na dugogodišnjem dvopartijskom konsenzusu o
tome da su masovni problemi zavisnosti samo izraz nacionalne (ili bolje
rečeno globalne) „krize mentalnog zdravlja“. Kampanja Hilari Klinton iz
2016. bila je hvaljena zbog programa o mentalnom zdravlju, koji sadrži inicijativu za prevenciju do sada najveće zabeležene stope samoubistava u SAD.
Medicinski termin „mentalno zdravlje“ obuhvata široki spektar svakodnevnih iskustava ljudi. Prema izveštaju
Svetske zdravstvene organizacije, globalne stope kliničke depresije su
se povećale za 18,4% između 2005. i 2015, dostižući 322 miliona
obolelih. Psihijatrijska epidemiologija ukazuje na rastuće nivoe
psihološkog stresa, anksioznosti među srednjoškolcima, kliničke depresije (dijagnostikovana skoro duplo više kod žena, i u globalnom porastu), osećaja bespomoćnosti u studentskoj populaciji i stope
posttraumatskog stresa (PTSD) među civilima koja prevazilazi stope
veterana iz Iraka i Avganistana. Medikalizacija govora o ovim pojavama
učinila je „mentalno zdravlje“ neupitnom svetinjom kojoj se klanja ceo
politički spektar, pa i levica.
Ipak, ideja da bi široko rasprostranjene stope očaja i socijalne
disfunkcije trebalo razumeti kao biološke bolesti, a ne kao posledicu
neobuzdane klasne nejednakosti i bednih uslova rada, teško je održiva.
Naprotiv, opšte prihvatanje ove ideje je iziskivalo složeno zajedničko
delovanje lidera iz oblasti medicine i krupnih industrijalaca koji su ih
u tome podržali. Otkriće psihijatrije u ranom 20. veku je bilo
podstaknuto potrebom iznalaženja okvira u kome bi društveni problemi
bili shvaćeni kao medicinski fenomeni za čije rešavanje su nadležni
stručnjaci iz oblasti nauke.
U eri Prozaka i njegovih kritičara,
razvoj psiholoških nauka predstavlja se kao sukob između biološkog i
psihološkog shvatanja mentalnih poremećaja. Ovo je pogrešno čitanje
istorije koje zanemaruje činjenicu da je psihijatrija od samog početka
pokušavala da prevaziđe ovu podelu, ulažući napore da ustanovi domen
medikalizacije kojim upravlja depolitizovana naučna ekspertiza.
Stvaranje i institucionalno širenje psihijatrije bili su mogući
jedino uz izdašnu finansijsku podršku industrijskog kapitala, pre svega
Rokfeler fondacije. Zbog toga je priča o poreklu psihijatrije u stvari
priča o industrijskom kapitalu koji investira deo svog zapanjujućeg
profita – ne u proizvodnju dobara, već u institucionalizaciju novog
obrasca znanja koji obezbeđuje konsenzus o medicinskoj prirodi
društvenih bolesti.
Kriza čega?
Ideja mentalnog zdravlja je u SAD zaživela tokom prve 3 decenije 20.
veka. Njenom nastanku najviše je doprinela pretnja radikalne
socijalističke misli koja se širila zemljom poput požara. Na prelazu 19.
u 20. vek, elite u SAD su bile opijene bogatstvom, iako su istovremeno
strepele od bauka nasilne socijalne revolucije. Njihovi strahovi su bili
opravdani. Decenije nakon Građanskog rata su bile
period kapitalističke akumulacije. Do 1900. 1% najbogatijih
domaćinstava posedovao je 51% nacionalnog bogatstva, a 44% stanovništva
na dnu lestvice posedovao je samo 1%.
Ugroženi padom profita, industrijski kapitalisti i bankari su posle 1865. pokrenuli tranziciju od laissez-faire
nadmetanja ka industrijskim monopolima, trustovima i spajanjima
kompanija, pokušavajući da kontrolom cena veštački podignu profite. Ova
tranzicija od industrijskog ka finansijskom kapitalizmu izložila je
radnike nepredvidivim ciklusima uspona i padova spekulativnog kapitala.
Ona se snažno oslanjala na širenje potrošačkih kredita i zaduženja,
čineći na taj način sve veće delove populacije ranjivima u odnosu na
uspone i padove finansijskih tržišta.
U zemlji je zavladala klasna borba. U periodu nakon Građanskog rata
klasnu politiku su uglavnom sprovodili populistički pokreti. To su bili
pokreti farmera, zakupaca i vlasnika sitnog kapitala. Oni su bili
povezani labavom organizacijom, ali čvrsto rešeni da pruže otpor
bankarskom reketiranju, koje se ispoljavalo kroz održavanje visokih
kamatnih stopa i zlatne podloge novca.
Na prelasku 19. u 20. vek, trećina sitnih poljoprivrednika je bila
zadužena po vrtoglavo visokim kamatnim stopama. Sedamdeset odsto radne
snage u Americi bilo je pretvoreno u nadničare bez zemlje, zadužene do
guše kod industrijskih i finansijskih oligarha. Produbljivao se jaz
između sve lošije pozicije nekvalifikovanog rada i ekscesnih poteza
špekulanata finansijske elite. Većina bezemljaša i radnika na
privremenim i povremenim poslovima živela je u trošnim udžericama po
obodima industrijskih gradova.
Očigledno suprotstavljeni interesi kapitalista i radnika ovoga doba
uzrokovali su bujanje radikalnih radničkih organizacija, kao što su
Radnici sveta (IWW), Vitezovi rada i Američka federacija rada (AFL). U
periodu između 1870. i 1905. bilo je preko 37.000 štrajkova.
Industrijalci su na ratoborni radnički pokret odgovorili naoružanim
štrajk-breherima i policijskim terorom. Došlo je do krvavih sukoba kao
što su nemiri na Hajmarketu (1886), štrajk u rudniku srebra Kor d’Alejn (1892), štrajk zaposlenih u železnici (1984) i masakr u Ladlovu (1914).
Elite su bile uznemirene navalom novih socijalnih patologija koje su
proistekle iz društvenih i demografskih promena. Do 1910. skitnja,
beskućništvo i prosjačenje postali su sveprisutni u urbanim centrima.
Samo u Čikagu 1923. je bilo 75.000 ljudi koji su živeli na ulici i u
slemovima. Anketa koju su vlasti sprovele 1915. utvrdila je da je ukupan
broj „nepodesnih za rad“ oko 5 miliona i da raste po stopi koja je veća
od stope rasta ukupne populacije. Do 1930. razvodi i napuštanja brakova
(„razvodi siromašnih“) su porasli do stope od 20% među domaćinstvima u
većim gradovima. Sve većem broju žena i dece bila je potrebna podrška
filantropskih organizacija.
Raspad neformalnih mreža podrške, kao što su pomoć i podrška lokalne
zajednice ili šire porodice, direktno je doprineo seizmičkom porastu
broja ljudi kojima je bio potreban bolnički smeštaj. Broj ljudi u
psihijatrijskim azilima se umnožio sa 74.000 pacijenata 1890. na 150.000
1904, a zatim na preko 267.000 do 1920. Procenjeno je da su 1920.
ukupni troškovi brige o ljudima etiketiranih kao „duševni bolesnici“
premašivali vrednost poljoprivredne proizvodnje, a da je stopa ljudi sa
dijagnozom „duševnih bolesnika“ rasla duplo brže od stope rasta ukupne
populacije.
Ukratko, u prvoj deceniji 20. veka je postalo očigledno da je država u
krizi. Pitanje je bilo krize čega? Suočena sa ovim pitanjem,
novoformirana disciplina psihijatrije će ući u savez sa elitama toga
doba i političkom filozofijom novih liberala. Pojavila se ideja da se
navedeni problemi mogu rešiti razumevanjem širokog spektra socijalnih
poremećaja kao problema mentalnog zdravlja pojedinaca.
Emocija kao politička supstanca
Ako želimo da razumemo uslove pod kojima je „mentalno zdravlje“ bilo
predloženo kao svemoćni lek za sve boljke SAD-a, treba razumeti
dominantan oblik političke misli koja se tada pojavila kao deo novog
liberalnog konsenzusa. Za nevolje nacije rastrzane klasnom borbom i
mučene društvenim problemima novi liberali su ponudili lek u obliku
harmonične društvene integracije. Ova vizija društva kao integrisanog
organizma trebalo je da bude dostignuta „emocionalnim prilagođavanjem“ i
„mentalnim lečenjem“ pojedinaca. Uspeh bi se osigurao kroz dobronamernu
vladavinu tehnokratskih stručnjaka, treniranih i smeštenih u upravo
iskovanom državnom univerzitetskom sistemu.
Suočeni sa dvostrukom aveti društvenog sloma i revolucijom koja je
stizala iz Rusije, liberali s kraja 19. veka su se otisnuli na političko
putovanje redefinisanja demokratije. Za osnovnu jedinicu politike su,
umesto vlasnika imovine, postavili ljudsku psihu. Ovaj
političko-filozofski pristup izostavlja pitanje (ne)posedovanja imovine i
umesto toga uznosi pojedinca kao psihološki entitet, koji je uvek
uslovljen kulturalnim navikama i koji je uvek član određene socijalne
grupe čiji članovi dele iste vrednosti.
Dakle, novi liberali su izveli neku vrstu mađioničarskog trika:
mašući čarobnim štapićem psihijatrijske tehnokratije ispred zavese koja
je skrivala duboke društvene nejednakosti, kao nosioca politike su
umesto vlasnika imovine postavili sveže politizovanu psihu pojedinca.
Po svojoj političkoj filozofiji novi liberali se razlikuju od svojih
prethodnika u tri bitne stvari. Prvo, umesto pojedinca sa slobodnom
voljom oni postavljaju individuu rukovođenu nesvesnim porivima i
navikama ispod površine svesnih misli i izbora. Pojedinac se, po njima,
oblikuje u procesu akumulacije navika. Kao što je napisao uticajni
psiholog pragmatizma Vilijam Džejms:
„Navika je stoga ogroman zamajac društva, najdragoceniji agent
njegovog očuvanja. Ona nas drži u granicama propisa, ona štiti srećnike
od pobune zavidnih siromaha. Ona sprečava da najteži i najodbojniji
slojevi društva budu napušteni od onih koji su ih tu i potisnuli. Ona
vodi ribara i mornara kroz talase za vreme zime; drži rudara u njegovoj
tami, seljaka prikovanog u njegovoj brvnari i samotnoj farmi kroz sve
zimske mesece; štiti nas od invazije urođenika iz pustinje i iz ledene
pustoši… Ona štiti različite društvene slojeve od mešanja.“
Uzdizanje nesvesnog uslovljavanja pojedinca iznad slobode izbora
postavilo je scenu za drugu ključnu razliku koja nove liberale deli od
prethodnih filozofa društva. Dok ranije pozitivističke teorije o društvu
(na primer Emila Dirkema) drže da stvarno postoji nešto što se zove
„društvo“ i da ono vrši neumoljivi pritisak na pojedinca, novi liberali
su smatrali da je moguće planski graditi društvo na osnovu naučnih
principa.
Ukoliko je individua oblikovana nesvesnim procesom formiranja navika,
onda najbolja taktika socijalne kontrole nije direktna prisila (na
primer krvavi sukobi sa radnicima), već takva promena u obrazovanju i
životnoj sredini koja će utuviti društveni konsenzus u sve građane.
Sledstveno tome, politički teatar bi trebalo izmestiti u psihu
pojedinaca. Taj teatar bi se dinamički razvio u njegovoj ili njenoj
sredini i posredovao navike koje bi bile nametnute od strane elite, to
jest univerzitetski obrazovanih tehnologa društvenog poretka.
Ideja društvenog konsenzusa je bila treća velika inovacija koju su
novi liberali dodali starijim oblicima političke misli. Prethodna
politička ekonomija je prepoznavala suprotstavljene interese (između
klasa ili između vlasnika imovine) kao kreatore unutarnjih,
konstitutivnih društvenih frakcija čije sukobe posreduje politika.
Novi liberali su odbacili ideju o raslojenom društvu i umesto toga
zamislili društvo kao harmoničnu celinu koja počiva na podeli rada i
društvenih uloga. Kao rezultat toga, na pitanje o američkoj demokratiji
odgovor se nije tražio u oblasti obezbeđivanja jednakosti u vlasništvu,
već u omogućavanju psihološkog udela u društvenom sistemu, u kome bi
svako pronašao svoje „prirodno mesto“ u koje bi se uklopio pomoću
stečenih navika.
Na taj način su novi liberali individualnu psihu i emocije postavili u
centar svoje vizije o demokratiji. Zamenjujući pitanje vlasništva
pitanjima ličnosti i psihe, napravili su otklon od pozitivne definicije
slobode (slobodi ka jednakosti u vlasništvu) ka negativnoj (slobodi od „emocionalnog nemira“ pojedinca koji ne uspeva da se uklopi u društvenu harmoniju zasnovanu na promenjivim ličnim ulogama).
Po rečima budućeg arhitekte američke psihijatrije Adolfa Mejera,
„temelji demokratije“ počivaju na shvatanju da „ljudi nisu rođeni
jednaki“ u navikama i prirodnim obdarenostima. Stoga se demokratska
sloboda sastoji od potrage svake individue za svojim „prirodnim mestom“ u
društvenom poretku. Novoliberalna vizija društva i politike počivala je
na veličanju onoga što je Mejer nazvao „emocionalna kultura koja će
uzrokovati da ljudi poštuju pravila društvene igre čak i kada im ona ne
idu u prilog.“
Ali kako dostići ovaj konsenzus? Vizija novih liberala navodno
primenjuje zaista naučne principe upravljanja društvenim bolestima.
Ovako je glasila vizija koju su američki psihijatari obećali vladajućoj
klasi u SAD: univerzalna nauka individualizovane psihe koja garantuje
emocionalno prilagođavanje svake osobe njenoj ulozi u društvenom
poretku.
Paradigma neprilagođenosti
Pojava psihijatrije u SAD počivala je na dosluhu između novoliberalne
elite, industrijske i finansijske vladajuće klase i vizionara
psihijatrije u nastajanju – u potrazi za institucionalnom podrškom. Novi
liberali i vladajući kapitalistički moćnici su u psihijatriji pronašli
način za medikalizuju politike, što je omogućilo lakše uspostavljanje
socijalne kontrole i osiguralo nametanje ideološkog konsenzusa.
Sa svoje strane, industrijalci-filantropi su psihijatrima obezbedili
ogromna finansijska sredstva neophodna za institucionalizaciju ove
discipline. Njihov zajednički cilj je bio da se društveni i politički
problemi prebace u sferu biomedicine, gde bi se o njima najbolje brinuli
novouspostavljeni gospodari ljudske psihe – psihijatri.
Na početku 20. veka, psihijatrija nije postojala kao jedinstvena
profesija. Briga o pacijentima smeštenim u azile bila je u nadležnosti
lekara koji su se zvali „alijenisti“ i koji su imali malo šta
zajedničkog sa lekarima privatne prakse ili neurolozima. Pacijenti sa
dijagnozom duševne bolesti su zatvarani u bolnice, gde je bilo veoma
malo aktivnog lečenja.
Adolf Mejer je bio pionir zasnivanja psihijatrije kao zasebne
discipline. Školovao se na nemačkim univerzitetima u oblasti
eksperimentalne psihologije i bio je željan finansijske podrške
neophodne da ostvari svoju viziju. Ta vizija je obuhvatala zasnivanje
univerzalne nauke o psihi, koja se savršeno podudarala sa političkim
ciljevima novih liberala. Rođen u Švajcarskoj, gde je završio studije
neuropatologije, Mejer je kasnije prešao na Univerzitet u Čikagu. Tu je
bio pod dubokim uticajem novoliberalnog funkcionalizma, na način kako ga
je izložio Džon Djui. Kao što je istoričar Džek Presman pokazao, Mejer
je imao dva cilja.
Prvi je bio transformacija uloge psihijatara u brizi za hronično
duševno obolele smeštene u državne azile – od pasivnog starateljstva do
aktivnog lečenja zasnovanog na nauci. Drugi cilj je bio proširivanje
nadležnosti psihijatrije sa azila na celokupno društvo. Mejer je hteo da
psihijatriju oslobodi zidova azila tako što će naglasiti vezu između
problema hronično duševno obolelih i svakodnevnih problema.
Mejer je tvrdio da su obe grupe problema samo različite pojave iste
osnovne činjenice da neki ljudi nisu u stanju da se prilagode svojim
ulogama koje diktira harmonična celovitost društva. Predstava o
„neprilagođenosti“ postaće kamen temeljac američke psihijatrije kada
bude, kao sudija koji odlučuje pozivajući se na nauku, zahtevala
vlasništvo nad ogromno proširenim domenom mentalnog zdravlja. Mejer je
1907. pisao:
„Cilj psihologije koja počiva na biološkim osnovama je da pomogne
ljudima da pronađu svoje mesto u prirodi i društvenom tkivu, da dobiju
viziju uspeha, a ne destruktivne propagande u vidu klasne svesti i
naglašavanja klase; da kultivišu razloge za samopouzdanje pre nego za
nezrelo nestrpljenje i nepoverenje prema podstrecima koje ih navode na
ispravan poredak i samokontrolu; da dostignu staloženosti i zadovoljstvo
pod kreativnim, a ne revolucionarno nasilnim režimom.“
Mejerova misija medikalizacije društvenih problema je zahtevala
ogromne finansijske investicije od strane vlade SAD, vojske i privatne
industrije. Vetar u leđa novoj disciplini dao je Prvi svetski rat. Nova
generacija psihijatara tretirala je rastući broj ranjavanja glave na
frontu, zajedno sa emocionalnim traumama i kontuzijama, dokazujući tezu
da svi mentalni problemi imaju zajednički osnov. Do kraja rata,
stručnjaci kliničke psihijatrije su imali bezbroj mogućnosti da
reklamiraju prednosti svoje ekspertize u pitanjima vezanim za
upravljanje društvom.
Do 1920. Mejerova vizija se ustalila. Američka psihijatrijska
asocijacija (APA) je osnovana 1921. i ubrzo preuzela vodeću ulogu u
nastojanju da se psihijatrija prikaže kao ključna u rešavanju širokog
spektra društvenih problema. U obraćanju u svojstvu predsednika
Asocijacije 1922. psihijatar Albert Baret je pozdravio novu ulogu koja
je dodeljena psihijatriji: umesto da bude sputana u azilima, ona treba
da proširi svoj uticaj na sve što „koči glatko napredovanje društvenog
progresa“.
Prateći viziju koju je Mejer stvorio, psihijatri kasnih 1920-ih su
nazivani (po istoričaru Džeku Presmanu) „tehničarima prilagođavanja“:
svi mentalni problemi su uzrokovani lošim prilagođavanjem pojedinca na
njegove ili njene životne okolnosti. Zadatak psihijatra nije bio
ograničen samo na lečenje ljudi sa teškim psihijatrijskim poremećajima,
već je bio proširen na to da podstakne društveni razvoj olakšavajući
prilagođavanje individue njegovoj ili njenoj sredini. U članku iz 1926.
pod nazivom „Novija psihijatrija. Njena oblast i obuka“ američki
psihijatar Vilijam Hili je sažeto opisao novi smisao mandata
psihijatrije:
„Naše jednoglasno mišljenje je da psihijatrija nije ni umetnost ni
nauka ograničena proučavanjem lečenja mentalnih bolesti, bilo da je reč o
psihozama, psihopatijama, psiho-neurozama ili defektima… Pravi zadatak
psihijatrije je da preuzme probleme mentalnog prilagođavanja koji su
neposredno i pretežno povezani sa problemima ličnosti, porodice i drugim
društvenim neprilagođenostima: rđavom ponašanju, nezadovoljstvu poslom,
lošem uklapanju u osnovno, srednje i visoko obrazovanje.“
Ukratko, nova psihijatrija je htela da reši političke probleme društva prepakujući ih u medicinsku ambalažu.
Patologija normalnog
Krajnji cilj je bio da se delokrug psihijatrije usredsredi na
normalno, a ne na patološko. Patološko je trebalo pronaći u domenu
normalnog života, a ne izvan njega. Do 1920. ovaj cilj je bio uglavnom
ostvaren. Međutim, stvaranje psihijatrije je zahtevalo ogromnu,
dvodecenijsku reorganizaciju sistema azila. Ona je počivala na
integraciji novog državnog sistema univerziteta i psihijatrijskih
bolnica, osmišljenih tako da psihijatriju postave u centar svakodnevnog
života.
Pod Mejerovim vođstvom, prve dve dekade 20. veka obeležene su
razvojem kategorizacije mentalnih bolesti, etiketa koje obuhvataju što
veći broj društvenih odstupanja, kao i širenjem graničnih kategorija
koje su proširile obim tradicionalnog sistema klasifikacije
karakterističnog za azile. Smišljena je nova uloga za psihijatrijske
bolnice: nekadašnja mesta za interniranje hronično duševno obolelih
postala su mesta za lečenje onih koji su patili od ne-hroničnih problema
prilagođavanja.
Pod zaštitom paradigme o neprilagođenosti, Mejer je stvorio sistem
psihijatrijske nege koja je ciljala na patologiju svakodnevnice. Glavno
mesto tog sistema nazvano je psihijatrijska bolnica. Dok su azili
uglavnom bili zaštićena skladišta za beznadežne slučajeve duševnih
bolesti, psihopatološke bolnice će se koristiti za kratkoročno lečenje
neprilagođenih ličnosti.
Kao što je to opisao psihijatar Albert Dojč,
psihopatska bolnica treba da bude „trijažni centar u kome bi se
odvajale osobe čije mentalne aberacije nisu toliko ozbiljne da bi zbog
njih bile proglašene društveno neadekvatnima, od onih čiji poremećaji
zahtevaju dugotrajan pritvor u duševnoj bolnici.“
Psihopatske bolnice su bile dragulj u kruni Mejerove novoliberalne
psihijatrije. Kombinovale su univerzitetsko istraživanje sa aktivnim
lečenjem i počivale na pretpostavci da su, prema rečima istoričarke
Kristine Ši, „mentalne bolesti uzrok društvenih bolesti koje obuhvataju
kriminal, prostituciju, nezadovoljstvo na radnom mestu, gradske nemire i
maloletničku delinkvenciju“. Psihopatske bolnice su brzo integrisane u
pravni sistem i sistem socijalne kontrole. Radile su u tandemu sa
maloletničkim sudovima, Zatvorskom državnom komisijom, Industrijskim
odborom za povrede na radu i Imigracionim odborom.
Nove bolnice su brzo ostvarile veliki obrt pacijenata: samo u toku
prve godine Bostonsku psihopatsku bolnicu je posetilo preko 10.000
pacijenata.
Posmatrajući ovu veliku „neprilagođenu“ populaciju, psihijatrija je
bila u stanju da proizvede mnoštvo novih dijagnoza i medicinskih
kategorija da bi opisala svakodnevne patnje. Po Mejeru, „psihijatrija ne
može da se ograniči na tradicionalne bolesti azila. Ona je postala
grana medicine koja proučava sve vrste i oblike poremećaja i učešća
celokupnog ponašanja, od najprostijih – mogli bismo reći normalnih
defekata i poteškoća u prilagođavanju – do ozbiljnijih poremećaja.“
Dok je briga o mentalno bolesnima u 19. veku počivala na korišćenju
svega par kategorija za dijagnostikovanje „duševnih bolesti“, razvoj
dijagnostičkih kategorija za bolesti svakodnevnice postavio je osnovu za
priređivanje modernog Dijagnostičkog i statističkog priručnika koji se
koristi za kategorizaciju duševnih patnji. Kao što je Mejer napisao
1906, ove nove kategorije obuhvataju „sve individue koje u bilo kom
trenutku ispoljavaju ponašanje koje je beskorisno ili u suprotnosti sa
ponašanjem grupe.“
Psihijatrija i pitanje rada
Do 1915. psihijatrija je uspešno istisnula politiku iz sfere javnih
politika, zatvora, socijalne i javne pomoći. Međutim, tek je trebalo da
se potvrdi kao istinska nauka u okviru akademskih institucija.
Industrijska filantropija je tu bila presudna. Zaista, psihijatrija u
sadašnjem obliku ne bi postojala bez pokroviteljstva Rokfeler fondacije,
sistema finansijskih trustova osnovanih u drugoj polovini 19. veka sa
ciljem da zaštite Rokfelerove od oporezivanja.
Godine 1914. imidž Fondacije su potresle vesti o masakru u Ladlovu, u
kome je Nacionalna garda ubila dvadesetak rudara-štrajkača koji su
radili u rudnicima u vlasništvu Rokfelerovih, zajedno sa njihovim ženama
i decom. Nakon ovog krvoprolića, Fondacija se, u potrazi za novim
jevanđeljem društvene harmonije, okrenula od prostog „emocionalnog
humanitarijanizma“ milosrdne podrške ka mašineriji za veličanje
novoliberalnih društvenih nauka. Direktor fondacije i programski
službenici su brzo shvatili da psihijatrija i njena centralna paradigma
prilagođavanja predstavljaju najbolju šansu za širenje principa zdravog
razuma zasnovanog na nauci, u cilju dostizanja društvene harmonije i
prevencije nezadovoljstva radničke klase.
Ovom iskoraku Fondacije u svet mentalnog zdravlja prethodilo je
kooptiranje prvog velikog pokreta za reformu sistema azila u SAD, grassroots pokreta koji je predvodio mladi Kliford Birs.
Posle studija na Jelju, Birs je doživeo nervni slom 1900. zbog čega je
tri godine proveo zatvoren u azilu sa slaboumne. Po otpuštanju je
pokrenuo strastvenu kampanju za ublažavanje teško zamislive bede i
zlostavljanja čiji je bio svedok.
Njegovi memoari
„Um koji je pronašao sebe“ su ubrzo postali bestseler i potpalili
revolt javnosti zbog načina lečenja duševnih bolesnika. Birs je znao da
je za reformu potrebna podrška vodećih stručnjaka iz oblasti medicine i
psihologije. Do 1907. je sastavio Nacionalni komitet za mentalnu
higijenu (NCMH), organizaciju koja je trebalo da se fokusira na tretman
ljudi zatvorenih u državne azile.
Nacionalnom komitetu je bila potreba finansijska podrška veća od one
koju je dobijao kroz male donacije simpatizera. Adolf Mejer je
izdejstvovao da Komitet dobije petogodišnju donaciju Rokfeler fondacije.
Dok je Birs bio ubeđen da je uloga Komiteta da prikuplja ankete o
lečenju i uslovima lečenja hroničnih i izrazitih duševnih bolesnika,
Fondacija je preorijentisala aktivnosti Komiteta ka prikupljanju
informacija o psihopatologiji „neprilagođenosti“ opšte populacije.
Kao što je istoričarka Kristina Ši pokazala, Komitet je bio arena
neprekidnih sukoba. Birs se zalagao da se Komitet fokusira na ciljeve
koji su bili formulisani od strane baze, to jest na reformu dugoročne
brige o kliničkim duševnim bolesnicima, dok su se Fondacija i stručnjaci
iz oblasti nauke zalagali za to da vođstvo preuzmu elitni,
univerzitetski obrazovani naučnici kako bi proširili delovanje
psihijatrije na svakodnevni život.
Do 1919. Fondacija je pobedila pretvarajući Komitet u paradržavnu
organizaciju koja je poslužila kao baza za lansiranje inicijativa
vezanih za javno zdravlje. Tako je Komitet postao deo projekta za
uspostavljanje veze između kriminaliteta, društvenih devijacija i
„neprilagođene“ ličnosti.
Tokom procesa stvaranja Komiteta, Mejer i Rokfeler fondacija su insistirali na stavu da Birsov grassroots
pokret treba da se transformiše u pokret koji će predvoditi elitni
stručnjaci. Mejer se kasnije prisećao: „Na početku rada Nacionalnog
komiteta postavilo se pitanje da li bi istinski ozbiljan rad mogao da
prati zahteve laičkog pokreta za upravljanjem i vođstvom… i da li bi
postojano rastuću želju za znanjem bolje zadovoljili istraživači
naučnici ili kreatori propagande“. Mejerovo stanovište je bilo jasno:
„Pokretom za mentalnu higijenu bi trebalo da upravljaju neuropsihijatri,
a javnost bi se morala obrazovati tako da prihvati i podržava njihovo
vođstvo“. Ali popularni pokret za reformu azila bio je kooptiran u
viziju koju su delili psihijatrijska elita i njihovi pokrovitelji
industrijalci. U toku ovog procesa, Komitet je transformisan u kampanju
za sprečavanje razvoja bolesti neprilagođenosti.
Psihijatrija protiv klasnog sukoba
Tokom 1920-ih su postali jasni ciljevi arhitekata psihijatrije i
njihovih pokrovitelja industrijalaca, da uobliče psihijatriju kao nauku
prilagođavanja i da je postave kao noseći stub američke demokratije.
Međutim, nova nauka se suočavala sa vatrenom kritikom radničkog pokreta,
koji se nije slagao sa novoliberalnom filozofijom o društvu kao
jedinstvenom sklopu.
Umesto toga, vođe radničkog pokreta su insistirale na predstavi o
duboko podeljenom društvu, organizovanom u klase i različite interese.
Naravno, centralni deo institucionalizacije psihijatrije u 1920-im bio
je pokušaj da se izostavi klasna analiza, a sa njom i radikalne radničke
politike. Kao što je Mejer napisao u članku objavljenom 1919:
„Sada kada želimo da održimo, ili bolje rečeno stvorimo modernu
demokratiju, važno je da vođe radničkog pokreta i svi ostali shvate da
su mnoga ispoljavanja nezadovoljstva posledica neispunjenja ličnih želja
koje se ne mogu zadovoljiti i koje bi trebalo menjati tako što ćemo ih
sagledati u pravom svetlu… Mislim da smo svi spremi da priznamo da su
omalovažavajuće, obeshrabrujuće i antagonističke tendencije najveći
neprijatelji efikasnog funkcionisanja individua i grupa. Oni ne samo da
nisu prirodni mehanizmi zaštite, već predstavljaju veliku opasnost za
psiho-biološku adaptaciju. Epidemija nezadovoljstva se ispoljava u
štrajkovima radnika i obično se uvuče među razne profesije, kao što su
džangrizava kućna posluga – uvek kada kultivišemo i ohrabrimo klasno
osvešćivanje.“
Osnivači psihijatrije su pridobili institucionalnu podršku tako što
su ponudili ovu disciplinu kao odgovor na problem radikalizacije
radničkog pokreta. Persival Bejli, direktor Državnog psihijatrijskog
instituta u Ilinoisu, ukazao je na ovu vezu u članku koji je napisao
1917. pod nazivom „Efikasnost i neefikasnost: Problem u medicini“.
Tvrdio je da ekonomsko zdravlje nacije počiva na rešavanju „problema
rada“, koji i sam počiva na „psihijatrijskom rešenju“. Stoga, opstanak
psihijatrije počiva na aktivnom doprinosu u pokušaju da se
de-radikalizuje radnički pokret, kroz medikalizaciju radničke
nepopustljivosti.
Psihijatrija je sa svoje strane ponudila mnogobrojna rešenja.
Mejerova paradigma neprilagođenosti je izazvala bujicu novih dijagnoza
zasnovanih na patologizaciji „idealističkog, nerealnog mišljenja“, koje
su psihijatri povezali sa upotrebom supstanci koje izazivaju zavisnost. U
napomenama datim na konferenciji Masačusetskog društva za mentalnu
higijenu 1921. direktor Bostonske psihijatrijske bolnice je jasno
izrazio psihijatrijski pristup problemu rada. Neprilagođeni radnici koji
nisu uspeli da nađu zadovoljstvo u tipičnim masovnim razonodama su
žrtve zavisnosti, bilo od alkohola, bilo od „nadražaja jeftinog
govorništva, vatrene propagande, zaslepljujućih obećanja idealističkih
zamisli… Sigurno postoje određene, veoma opojne doktrine koje bude nadu u
novi poredak… koji treba ostvariti što pre; osobe, institucije i
uverenja koji tome stoje na putu pobuđuju žestoku ozlojeđenost. Nade
svakog čoveka bivaju ojačane nadama njegovih bližnjih. Tako se stvara
snažna sila, koja je uzrok većine društvenih potresa. Ove teorije slabo
mare za biološke i ekonomske zakone… i utiču na radnike na način koji je
delom gori nego upotreba narkotika.“
Radnička patologija je bila predmet detaljnog razmatranja
novoformiranih državnih psihopatskih bolnica: Bostonska psihopatska
bolnica je 1914. objavila studiju „Psihopatski industrijski radnik“, u
kojoj je pronašla 14 različitih dijagnoza za buntovne ili premorene
radnike.
Psihijatrija je svojim industrijskim pokroviteljima otvoreno ponudila
oruđe za kontrolisanje radnika. Samo nekoliko nedelja posle Crnog
utorka (kraha njujorške berze 24.10.1929. i početka Velike depresije),
Jejl je otvorio Institut za ljudske odnose, finansiran sa 7,5 miliona
dolara (današnjih 105 miliona) od strane Rokfeler fondacije. Cilj ovog
instituta bio je da, po sopstvenom opisu, „istražuje osnovne probleme
ljudske prirode i društvenog poretka“, spajajući ekonomiju,
antropologiju i sociologiju u jedinstveno polje „ljudskih odnosa“,
sjedinjujući ih sve pod krovom psihijatrije.
Jedan od glavnih ciljeva ove interdisciplinarne inicijative bio je da
osmisli psihijatrijske tehnike koje će sprečavati radnike da se
radikalizuju. Rokfeler fondacija je izdašno darivala laboratoriju Eltona
Meja, čija istraživanja su direktno prethodila industrijskoj
psihijatriji i, kasnije, organizacionoj psihologiji.
Institut za ljudske odnose je bio samo jedan član koterije
institucija društvenih nauka koje su osnovali industrijski filantropi,
od kojih su glavni bili Rokfeler, Ford, Rasel Sejdž i Karnegi. Od svih
njih, Rokfeler je bio najveći donator, poklanjajući preko 16 miliona
dolara (približno 240 miliona danas) psihijatrijskim odeljenjima,
mnogobrojnim konferencijama, istraživačkim inicijativama i individualnim
istraživačkim projektima 1929-1949.
Do 1930. psihijatrija je osigurala svoje mesto među naukama kao prava
medicinska specijalnost. Mnoge od organizacija koje je pomagao
Rokfeler, pre svega Nacionalni komitet za mentalnu higijenu, stopile su
se u federalne ili državne agencije, kojima su upravljali naučnici sa
Rokfelerovog platnog spiska.
Posle 1930. podrška psihijatrijskim naukama, uključujući neurologiju,
neurobiologiju, neuropsihologiju i neurofarmakologiju kao dodatke
psihijatriji, dolazila je pretežno od univerziteta, federalnih vlasti i
vojske. Ali za iniciranje i institucionalizaciju ove oblasti bio je
potreban društveni konsenzus koji su obezbedili Rokfeler i drugi
industrijalci.
Psihijatrija danas
Pojava psihijatrije u SAD je u sebi sadržala suštinsku anti-politiku:
napuštanje bilo kakve političke borbe u pitanjima društvenih dobara i
postavljanje na to mesto novog učenja o medicinskim uzrocima svih
mentalnih tegoba. Ova strategija medikalizacije je direktno proistekla
iz opasnosti radikalnog zahteva za ekonomskom jednakošću. U pokušaju da
kamufliraju stvarne uzroke šireg društvenog očaja, elite su se okrenule
psihijatriji koja je pružala apolitičku naučnu ekspertizu.
Nije iznenađujuće što u današnje vreme prisustvujemo novoj ofanzivi
psihijatrije. Njenu strategiju karakteriše nova dijagnostička paradigma
nazvana Kriterijum istraživačkog domena koji otvoreno insistira na tome
da su svi mentalni poremećaji prvenstveno i u osnovi biološke bolesti.
Federalna inicijativa poput Obaminog projekta BRAIN
iz 2013. koja je koštala 3 milijarde dolara i rezultat je saradnje
Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje, Nacionalne naučne fondacije,
vojske i mnoštva privatnih kompanija – otisnula se u hiper-biološku
potragu za „oblastima“ u ljudskom mozgu u kojima su smešteni poremećaji
kao što su depresija ili anksioznost.
U ovom kontekstu, uloga diskursa „mentalnog zdravlja“ u zamišljanju
pravedne budućnosti mora se sagledati kroz prizmu istorijske kritike
uloge psihijatrije u sprečavanju klasnog rata. Samo stavljanjem u
istorijski kontekst političke funkcije pokušaja medikalizacije
svakodnevnih patnji (i pokušaja da se ove stave u istu
biološko-medicinsku ravan sa ozbiljnim psihotičnim poremećajima),
savremena levica može da repolitizuje emocionalnu patnju i da u isto
vreme izbegne promašaje posleratnog antipsihijatrijskog pokreta.
U 1960-im i 1970-im antipsihijatrijski pokret je pokušao da
repolitizuje duševne bolesti, crpeći inspiraciju iz francuske kritike
psihijatrijskih institucija kao dela režima kontrole. Ovaj pokret se
fokusirao na ozbiljne psihijatrijske poremećaje (pre svega na
šizofreniju) i u njima video slobodarski potencijal čija bi upotreba
doprinela ometanju veza između državne moći, društvene normativnosti i
države blagostanja.
Do 1980-ih potpuno odbacivanje psihijatrije u slučajevima ozbiljnih
ali i svakodnevnih mentalnih poremećaja ujedinio je nespojive grupe.
Ultra-levičarska kritika psihijatrije se previše lako poklopila sa
desničarskim zahtevom za demontiranjem države blagostanja. Usledio je
pokret za deinstitucionalizaciju i prelaz ka modelu „mentalnog zdravlja u
zajednici“, koji je državu oslobodio obaveze odvajanja resursa za brigu
o osobama sa ozbiljnim mentalnim teškoćama.
U isto vreme, ovaj preokret je dao prvenstvo paradigmi privatizovanog
mentalnog zdravlja, prema kojoj su pojedinci bili odgovorni za lakše poremećaje
kao što je depresija. Grupišući zajedno ozbiljne mentalne bolesti (kao
što su teže psihotične epizode ili šizofrenija) zajedno sa običnim
varijetetima medikalizovanih afekata (uobičajene vrste anksioznosti i
depresija) i odbacujući medicinske osnove obe grupe, antipsihijatrijski
pokret je nenamerno saučestvovao u razaranju državnih resursa za brigu o
mentalnom zdravlju.
Postoji dobar razlog za oprez kada je u pitanju zamka u koju je upao
antipsihijatrijski pokret 1970-ih i 1980-ih, a koja se sastojala u
poricanju osnovanosti psihijatrijskog pristupa ne samo svakodnevnom
stresu već i ozbiljnim mentalnim poremećajima. Istovremeno postoji
opasnost obrnute pogreške: prihvatanja psihijatrijske paradigme za sve emocionalne ili mentalne patnje.
Imajući na umu ograničenja ranih antipsihijatrijskih napora da
politizuju duševne poremećaje, savremena levica treba da odbije uslove
debate koje su nametnuli protivnici: da se uobičajene teme „mentalnog
zdravlja“ svode na biologiju ili na odgovornost pojedinca. Ova lažna
podela zamagljuje preko potreban kritički osvrt na apolitični jezik
mentalnog zdravlja kao paradigme koja definiše i prožima političke
emocije beznađa, stresa, očaja i uznemirenosti.
Savremeni zahtev za univerzalnu zdravstvenu zaštitu „mentalnog
zdravlja“, slično zahtevima iz oblasti fizičkog zdravlja, postavlja se
kao radikalan. Međutim, granice njegovog dometa postaju očigledne kada
se prisetimo prošlosti i pojave diskursa o mentalnom zdravlju.
Progresivne liberalne elite su predložile, kao lek za društvenu
disharmoniju, državnu brigu o duševnim bolesnicima i veliko proširenje
novoformirane psihijatrijske discipline. Sveobuhvatna nega, koja se
finansira državnim sredstvima, bila je mala cena koju su platili za
najvažniju pobedu koju su izvojevali: stvaranje i širenje diskursa koji
je medikalizovao društvene probleme, formulišući ih kao individualne i
medicinske, a ne kolektivne i političke.
Autor je doktorand na univerzitetu Kolumbija. U svojoj
doktorskoj tezi se bavi razvojem eksperimentalnih implanata za mozak kod
pacijenata sa psihijatrijskim poremećajima.
Zola Carr, Jacobin, 28.08.2018.
Preveo Marko Sinđić